Da Srbiji nije Hrvatske i da Hrvatskoj nije Srbije...

Hrvati imaju Srbe i Srbi Hrvate samo zato da bi svojim državnostima dali kakav-takav dublji smisao i apstraktnu istorijsku važnost

Otkazivanje službenog posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, kojeg se na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u novembru očekivalo u Zagrebu, kulminacija je intenzivnog nepostojanja normalnih političkih odnosa Hrvatske i Srbije u protekle najmanje dvije godine.

Točnije, politički odnosi Hrvatske i Srbije sastoje se u međusobnim provokacijama i odgovorima na provokacije povezanima s ratom iz devedesetih godina, pri čemu i jedna i druga vladajuća kasta neprestano pozivaju na suradnju te na razgovor i razmišljanje o budućnosti.

Jedno govore, drugo rade, a misle samo o tome kako da se pred vlastitim biračkim tijelom prikažu nepokolebljivim zaštitnicima svetog nacionalističkog i ratnog nasljeđa devedesetih, jer im je to jedina, ili najsigurnija, karta za produžetak svoje štetne vladavine.

Otkazivanje Vučićevog dolaska u Hrvatsku bilo je logično nakon svega što se izdogađalo prethodnih dana i tjedana između Zagreba i Beograda.

Kao radikalni oblik konceptualne umjetnosti

Hrvatska već mjesecima ne zna kako da se nosi s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ i općenitim nastojanjima da se rehabilitira NDH, pa se osnivaju nepotrebne komisije i poduzimaju ponižavajući pregovori s nabrijanim veteranima, a spomen-ploča s uklesanim „Za dom spremni“ samo je pomaknuta iz Jasenovca u obližnju Novsku.

U Srbiji se hrvatsko veličanje ustaštva, naročito u blizini lokacije gdje je nekoć bio jasenovački konc-logor, s pravom doživljava kao uvreda i provokacija, a onda se na to uzvraća sudskom rehabilitacijom četničkih i kolaboracionističkih komandanata te podizanjem spomenika Draži Mihailoviću.

U Beogradu, u državnom aranžmanu, otkriju bistu majoru JNA Milanu Tepiću, koji je 1991. digao u zrak skladište oružja i municije u bjelovarskom garnizonu JNA i pritom, osim sebe, ubio jedanaest hrvatskih vojnika da bi spriječio pad skladišta u hrvatske ruke, pa u Zagrebu zbog toga s pravom pobjesne, a onda s druge strane stigne odgovor u ovom stilu: bunite se protiv biste majora Tepića, a kod vas se - što je živa istina - ponosno koči spomenik Miri Barešiću, pripadniku ustaške emigracije koji je 1971. u Stockholmu ubio jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića.

Pa se takvom odgovoru doda slanje ministra obrane Srbije Aleksandra Vulina na jednu vjersku proslavu u Šibeniku, a Vulin je hodajući incident kad je riječ o odnosima s Hrvatskom, pa se još nadoveže Vučićevo javno promoviranje osuđenog ratnog zločinca Veselina Šljivančanina u uglednog i zaslužnog građanina te državno jamstvo Srbije za privremenu slobodu i liječenje još uvijek neosuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića.

Sve to garnirano je priglupim i bezobraznim pokušajima Srbije da se stvori dojam kako je rat počeo i završio 1995. i kako se u tom ratu nije dogodilo ništa izuzev zločinačke hrvatske operacije „Oluja“.

Za to vrijeme u Hrvatskoj hvata zamah kampanja čiji je smisao da političke predstavnike Srba u Saboru, ako takvih uopće treba biti, biraju većinski Hrvati, jer je tendencija da u Hrvatskoj mogu živjeti isključivo politički Hrvati, koji se, ako baš moraju, u nacionalnom pogledu mogu izjašnjavati Srbima, Bošnjacima, Talijanima, Židovima, Romima... Između svega ovoga smjestilo se još sijaset diplomatskih nota i demarša, omanjih trgovinskih ratova, najava o naoružavanju i ustaško-četničkog etiketiranja, a sve, naravno, popraćeno lijepim željama, srdačnim pozdravima i pozivima na okretanje budućnosti.

I tako unedogled, kao da je riječ o nekom radikalnom obliku konceptualne umjetnosti, a ne o političkoj realnosti dviju zemalja i dvaju naroda tragično lišenih samosvijesti i znanja potrebnog da shvate da država ne služi okupljanju protiv nekoga nego djelovanju u korist svojih građana.

Civilizacijska pat pozicija

Hrvati imaju Srbe i Srbi imaju Hrvate samo zato da bi i jedni i drugi svojim državnostima dali kakav-takav dublji smisao i apstraktnu povijesnu važnost: to je civilizacijska pat-pozicija - ono pašićevsko: izlaza nam nema, a propasti ne možemo - u kojoj profitiraju najdrskiji i najbesramniji prodavači patriotskih obmana što su se izvještili u parazitiranju na uzgojenoj mržnji, klerikalnoj isključivosti i nacionalističkim stereotipima, dok države i društva nezadrživo nazaduju prema 19. stoljeću.

Ni Hrvatska ni Srbija, zapravo, ne znaju što bi sa sobom. Hrvatska se ponaša kao da je u Europsku uniju ušla samo zato da bi jednog dana s te pozicije mogla ometati ulazak Srbije, a dok to čeka, službeni Zagreb gubi vrijeme u neodlučnosti između svrstavanja uz vodeće zemlje EU, poput Njemačke i Francuske, i pridruživanja promotorima antieuropskog i proameričkog duha u EU, poput Mađarske i Poljske. Vučićeva Srbija, pak, životari prakticirajući politiku sjedenja na dvije stolice, i briselsko-berlinskoj i moskovskoj, te pokušavajući prikriti društveno i ekonomsko propadanje i pad u autoritarnost simuliranjem neprekidnog izvanrednog stanja, trajne predizborne kampanje i stalnih tenzija sa susjedima.

Da Srbiji nije Hrvatske i da Hrvatskoj nije Srbije ta dva državna projekta usahla bi u vlastitoj ispraznosti i nedomišljenosti: ovako, kad imaju jedna drugu, dvije zemlje mogu biti sigurne da propasti ne mogu, iako im izlaza - nema. (Al Jazeera)

( Ivica Đikić )