Otvorimo se, ljudi

Otvoreni Balkan ili Mini Šengen postaje sve više tema koja zaokupira kompletnu crnogorsku javnost, na svim nivoima – (dnevno)političkom, ekonomskom, kulturnom i socijalnom. Nažalost u fokusu je dominantno ovaj prvi, pa stoga u crnogorskom društvu, podložnom svakodnevnim manipulacijama, isti postaje odlično tlo za kreiranje novog kruga podjela i skretanje pažnje sa suštine.

Politikanti već kod građana stvaraju nove redove čekanja, za nove podjele i rovove ZA i PROTIV koji, po pravilu, samo predstavljaju puko praćenje “stavova i argumenata” omiljenih političkih subjekata. S druge strane, ogromna većina zna malo ili gotovo ništa o sadržaju ove inicijative, načinu funkcionisanja, obavezama, ali i benefitima i uštedama za našu državu.

U svakodnevnom javnom diskursu rijetki su suvisli razlozi protiv, jer preovladavaju oni provnicijalni, neargumentovani, sitno-političko šićardžijski, čuveni stavovi za “odbranu države” od srpskog sveta, targetirajući stavovi opsesivnih kolumnista i političara punih mržnje i ljubomore, pa sve do onog najprimitivnijeg principa “neka je meni loše, samo da komšiji bude još gore i da on ne uspije”. Isto tako i razlozi za podršku inicijativi Otvoreni Balkan nijesu dovoljnio iskomunicirani široj javnosti, što kod dobronamjernih sigurno može izazvati brojna pitanja i malo skepse. Upravo zbog ovih ljudi, ali i neiformisanosti šire javnosti, treba dati neka pojašnjenja, jasno iskazati stav, biti objektivan, ali i otvoren.

Ni Otvorenom Balkanu niti bilo kojoj inicijativi ne treba davati blanco podršku, dok se ne vidi njen precizan okvir i sadržaj, ali stavovima punih predrasuda u startu odbacivati jednu takvu ideju djeluje krajnje stupidno i nevizionarski. Za početak mi moramo izaći iz klasičnog balkanskog klišea punog inferiornosti koji a priori traži isključivo negativnosti i zamjerke bilo čije inicijative koja nije njegova !

Radi onih skeptičnih, a slabije informisanih valja napomenuti nekoliko činjenica, kako onih političkih, ali prije svega ekonomskih, kulturnih i onih koji se tiču regionalne saradnje:

Inicijativa Otvoreni Balkan, u do sada prezentovanom obliku, prije svega je ekonomska i kulturna, a manje politička. U prilog tome ide i činjenica da nijedna država članica ne gubi svoj nezavisan teritorijalni integritet, suvereno vodi spoljnu, unutrašnju i odbrambenu politiku, a sama inicijativa koja svakako mora imati političko-pravni okvir, ne derogira ustavnu poziciju nijedne države članice.

Tvrdnje da inicijativa jača uticaj Rusije i Srbije na Zapadnom Balkanu su blago rečeno smiješne, ako znamo da su potpisnici inicijative Albanija i Makedonija (NATO države) i da SAD i EU daju podršku ovoj inicijativi. Opet, zar nije lijepa poruka vidjeti rukovodstva država kako sjede okupljeni za jednim stolom i na civilizovan način kroz dijalig otvaraju sva sporna pitanja.

Za Crnu Goru i njen put evropskih integracija jedan od ključnih izazova, ali i obaveza jeste regionalna saradnja i liberalizacija tržišta. Na fonu toga su bili i sporazum CEFTA i Berlinski proces koji nijesu u potpunosti zaživjeli, ali koji isto tako, iako različiti, nijesu isključivali jedan drugog. Ista situacija bi trebala biti i sa Otvorenim Balkanom.

Argumenti koji idu u pravcu toga da je Otvoreni Balkan zamjena za EU integracije i nešto što se nudi kao “šargarepa” koja treba da nas zadovolji i uspori naš put ka Evropi je apsulutno netačna. Ovi procesi su su paralelni, ne isključuju jedan drugog i Otvoreni Balkan treba shvatiti kao jedan ozbiljniji trening za ulazak u EU. Ako nemamo snage takmičiti se unutar malog, manje konkurentnog i razvijenog tržišta, kako ćemo se onda snaći na onom većem i ozbiljnijem. Ako se plašimo Partizana, Vardara i Tirane, kako ćemo igrati sa Realom, Barselonom, Milanom, Bajernom i PSŽ-om !?

Zagovornici razloga protiv ove inicijative često ističu da bi ušli u veće, liberalnije tržište sa slabijom ekonomijom i značajno većim spoljnotrgovinskim deficitom (57 %) u odnosu na države regiona ili sa Srbijom koja je u suficitu cca 50 %. Pa upravo su isti zagovarali i mnogo veću, takođe tržišno liberalnu CEFTA, a isti su i ispregovarali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kada smo kao mnogo slabija ekonomija, skoro potpuno liberalizovali tržište sa mnogo većim, evropskim. Zato razlozi sa tih adresa i nemaju neku težinu.

Nagađanja da bi ulaskom u Otvoreni Balkan usporili ili formalno blokirali put ka EU su samo dnevnopolitički manevri koji nijesu utemeljeni u onome što smo do sada vidjeli, a i djeluju besmisleno i autodestruktivno za svaku državu ponaosob. Sjetimo se da CEFTA kao veće, zajednčko reginalno tržište nije bilo ograničavajuće, pa su pristupanjem EU, države poput Poljske, Mađarske, Češke, Slovačke, Slovenije, Rumunije, Bugarske i Hrvatske lagano istupale iz ovog sporazuma, bez značajnijih ograničenja i troškova.

Po procjenama Svjetske banke ušteda koja bi se mogla ostvariti kao posljedica zajedničkog regionalnog tržišta se kreće od 2,7 do 3,2 milijarde eura. Lako možemo iskalkulisati da bi Crna Gora i naša ekonomija mogla na ovaj način uštedjeti (dobiti) od 100 do 150 miliona eura.

Ono što do sada možemo čuti od svih privrednih udruženja u okruženju, a takvo je većinsko i u našoj privredi, bez obzira na partijska i ideološka stanovišta - da treba dati inicijalnu podršku ovakvoj ideji, naravno učestvovati u kreiranju njenog sadržaja i zaštiti naših ekonoimskih interesa i da moramo sarađivati i otvarati se prema komšijama.

Valja li napominjati šta sve donosi brži protok ljudi, roba, usluga i informacija, uklananje biznis barijera na tržištu radne snage i lakša registracija radnika, pogotovo kod nas gdje ogroman broj ljudi dolazi da radi iz Albanije, Srbije i Makedonije, lakši prelazak granica za ljude i terete, zajednička borba protiv izbjegavanja plaćanja poreza, gdje Crna Gora gubi desetine miliona eura, ubrzavanje priznanja diploma itd.

Na kraju, kao neko ko je učestvovao u brojnim regionalnim inicijativama, bio makar mali šraf u CEFTA sporazumu 2006. i 2007. godine, ne manje bitno, valja napomenuti i prenositi taj duh zajedništva, pozitivnih emocija i razumijevanja koji je preovladavao, makar na sastancima. Dužnost je svih nas da ga emitujemo ka širim narodnim masama, svakom izjavom, u svakom mediju, na svakom koraku. Zato je i Memorandum o kulturnoj saradnji kojim se promovišu raznolikosti od presudnog značaja za uspjeh. Zamislite da narodi koji su stalno na ivici sukoba zadnjih 50 godina međusobno bliže sarađuju; zamislite kako je značaj razbijanja predrasuda i tabua jednih o drugima veoma važan; zamislite da se šota igra u Beogradu, užičko kolo u Tirani i Sarajevu, a crnogorsko oro u Tirani i Skoplju

Čudi današnji stav predsjednika Đukanovića koji je inicijativu Otvoreni Balkan (tada Mini Šengen) načelno podržao na konferenciji u Tirani 20.decembra 2019. Ne smijemo dozvoliti da lični odnosi, pa i najviših predstavnika, derogiraju i usporavaju pomirenje i napredak cjelokupnih nacija. Da su personalni odnosi predsjednika Crne Gore i Srbije danas na nivou iz 2019. godine, sigurno bi mnoga partijska saopštenja danas bila sasvim drugačija, bili bi mirnijii i dežurni kolumnisti i “slobodni analitičari”, a i imali bismo gotovo opšti konsenzus.

Zaboravimo partikularne interese, okupimo se oko budućnosti Crne Gore koja mora biti na prvom mjestu ! Otvoreni prostor daje širok spektar ideja, podstiče toleranciju, u njemu se lakše rješavaju problemi i vodi nas ka boljem životnom standardu. Otvorimo se, ljudi!

Autor je privrednik

( Emin Duraković )