Podsjećanja na Rista Stijovića: Korifej crnogorske umjetnosti
S proljeća, 1973. godine, posljednji naš susret. U ateljeu neobična tišina. Tužan je vajar; nema više njegove supruge Žane; upravo ju je sahranio na Čepurcima, u Titogradu
Kad prođem podgoričkim Trgom Vojvode Bećir-bega Osmanagića, sjetim se trojice velikana crnogorske kulture koji su kod Sat-kule rođeni - slikara Voja Stanića, filmaša Nikole Popovića, vajara Rista Stijovića.
Taj legendarni podgorički “bermudski trougao!”
Do Stanićeve rodne uće prolazilo se kroz volat.
A onda, nevelika ulica, nekadašnje staropodgoričko korzo, od Sat-kule, do obližnje Tećije...
Uz Ristovu, jednospratna kuća Nikole Popovića.
- Ajmo do Berdanke! - rekao bi katkad moj drugar, istaknuti novinar, jedan od najmodernijih, savremenih, crnogorskh pjesnika, Ratko Vujošević. Nedaleko, preko puta Osmanagića džamije, držala je stara Berdanka krčmu, debelih zidova, u koju, za podgoričkog žaropeka, nijesu dopirale vrućine. Tu su se, uz čašicu rakije, skupljali boemi starovaroški...
Izgovorio bi Ratko svoju slavnu “Orevuar Montenegro”: ...Montenegro, lučo, istorijo/ ... I nebo mrkim vjetrom obavito,/ I gore što su svoje otpjevale/ Putuje sunce samo sebe sito,/ U meni su se munje pohvatale,/Sablje što su sjekuć zarđale,/ Orevuar Montenegro.../ Orevuar Montenegro Velika,/ Pjesmo bačena u stijene,/ Jedina noći, noći bez zamjene,/ Orevuar Montenegro.
I: majskog predvečerja, davne 1965. godine, tada mlad novinar “Indexa”, lista studenata Novosadskog univerziteta, najčitanijeg u Vojvodini, dođoh u atelje Rista Stijovića (1894 - 1974), na rezidencijalnom beogradskom Senjaku. Brojne skulpture: u gipsu, bronzi, drvetu, kamenu... Njegoš, Marko Miljanov, Slobodan Škerović; mnoštvo ženskih aktova po ateljeu rasutih.
- Žensko tijelo je savršeno u formi. Čovjek može vazdan tamo da se izrazi - pojašnjava mi vajar. - Žena je kompaktno stvorenje, kompaktnije nego mi muškarci. I muško tijelo je lijepo, ali kod muškaraca imamo snagu, i ja nerado pravim muško tijelo, jer ne volim snagu. Pravio sam mnogo i životinje, zato što je forma kod životinja isto tako savršena kao kod žene. Ja sam se, valjda nekako po karakteru, opredijelio za tu lirsku, intimnu skulpturu. Zapravo, ja se nijesam opredijelio, nego je to došlo samo po sebi. Treba skulpturu oživjeti, udahnuti joj život, a svako želi da je oživi na svoj način. Ima ljudi koji bi se inspirisali na mojoj skulpturi, ali su oni otišli dalje za svojim temperamentom...
Za Stijovića je umjetnost dio života. Lirsku skulpturu će - kaže - raditi dok ga ruka bude služila.
Voli da radi i biste; odmara se i priča s onima koji mu poziraju; to su, uglavnom, stari prijatelji.
- Ali, biste nije jednostavno raditi - veli Stijović. - Treba pogoditi lik, kako bi se osjetio karakter. Eto, radeći bistu Miljana Vukova, želio sam istovremeno da mu dam jednu plemenitu i jednu energičnu crtu...
Kraj peći, u ateljeu, dvije mačke drijemaju.
Ptice u mermeru; drvena debla. Svuda skulpture.
- Nemam ih sada mnogo - kaže Risto. - Mnoge su mi nedavno otkupili za novu zgradu CK SKJ na Novom Beogradu.
A sve se, u zavičajnom brašnjeniku, ponese iz porodice, iz kuće.
- Mnogi faktori su uticali da se opredijelim za vajarstvo. Na tavanu moje stare kuće u Podgorici nalazilo se puno alata i starinskog oružja. Moji su se preci bavili puškarstvom i izrađivali crnogorska odijela. Ja sam sve to posmatrao i to je izazivalo u meni jedan osjećaj za lijepo - priča mi Risto Stijović. - Međutim, o skulpturi nijesam tada ništa znao. Došao sam u Beograd da se upišem na trgovačku akademiju, ali sam ušao u umjetničku školu. Danas, kada sam ostario, ja se prosto raznježim kada vidim šare na guslama, na preslici, kada vidim vezove, to me uzbudi. Dešavalo mi se dok putujem Crnom Gorom, da ugledam u onim stijenama po jednog junaka, naročito onog kojeg je opjevao Njegoš...
Karakterističan je lik kneza Bajka, jedan od najboljih Stijovićevih radova; tipična fizionomija starog crnogorskog ratnika i pametara.
U ateljeu, dok razgovaramo, čuje se iza paravana tiho kašljucanje! Boluje Ristova supruga Žana. On često ustaje da joj doda čašu vode, popravi jastuk, uputi toplu riječ...
- Zajedno smo pedesetjednu godinu! Žana je Francuskinja, moj stari dobri drug. Bolesna je, no sada joj je bolje. Ona je siroče od kolijevke; odnjegovala je domarka susjedne zgrade - kaže Risto Stijović. - Oboje smo u Parizu bili “besparovići”. Ja, nesuđeni trgovac koji se protiv porodičnoga savjeta upisao na Umetničku školu Đoke Jovanovića u Beogradu, pa od kuće nije dobijao ni krštene pare, vojnik koji je prošao rat i Krf, čovjek koji je potom završio u Parizu školu lijepih umjetnosti, a zatim pravio figure od drveta, koje niko nije kupovao. Ona, moja vršnjakinja, čas primijenjena umjetnica, čas statista, čas prodavačica prilikom kakve rasprodaje. Ona se meni dopala, a ja i moje drvene skulpture njoj. Od prvog susreta nijesmo se rastajali...
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Stijović je u Marselju završio vajarske studije, a potom prelazi u Pariz, đe je, na Međunarodnoj izložbi 1937. dobio “Grand Prix”. Život mu u Parizu nije bio lak. Da bi se izdržavao, pravio je crteže na raznim kutijama, izrađivao ženski nakit u slonovoj kosti.
A kako se opredijelio za drvo?
- Nijesam imao novaca i možda je to srećna okolnost za mene, jer sam preko čitavog dana radio u ateljeu - sjeća se Risto Stijović. - Atelje je bio mali, pet sa pet. Tu sam spavao, kuvao, radio. Kad bih klesao kamen, prašina bi ispunila čitav atelje, zavlačila se u krevet, kuhinju, tako da je u ateljeu bilo veoma prljavo. Slučajno, Ivan Meštrović je tih dana pravio anđela u drvetu kod jednog mog prijatelja. I, kako drvo nije bilo suvo, prslo je po sredini. Meštrović je otputovao u London i ovaj prijatelj mi je donio to drvo. Uvidio sam da je s drvetom mnogo praktičnije raditi, a, zatim, može se i furuna potpaliti! Radio sam puno reljefa u drvetu. A to mi je bilo zgodno dok je moja Žana bila bolesna, nijesam morao da lupam...
Čim je počeo da radi u drvetu, bio je zapažen. Tada su u Parizu puno pisali o njegovom drvetu, jer je bilo neuobičajeno. U Parizu je Risto prijateljevao s velikim francuskim umjetnicima. Dolazili su u njegov atelje, posmatrali i davali sud o njegovim radovima. Bio im je zahvalan, ali je ipak ostajao pri svome. Drugovao je u Parizu s čuvenim vajarima, Pomponom, Sutinom, Zatkinom, zatim sa slikarom Modiljanijem, s književnikom Polom Moranom; sjedio je do Hemingveja u “Selektu”, posmatrao Erenburga i njegove prijatelje u “Rotondi”.
- Valjda nekako nehotično, ja sam se inspirisao našom narodnom umjetnošću. Mislim da tu ima i istočnjačke umjetnosti - kazivao mi je Stijović.
U Beogradu je, po povratku iz Pariza, bio nastavnik u gimnaziji. A njegov mali atelje u Parizu “likvidiran” je 1942. godine. Kažu da su Njemci pokupili sve skulpture.
- Međutim, ja mislim da je to gazda uzeo - tvrdio mi je Stijović. - Bilo je tu puno skulptura i velika biblioteka. Ja volim mnogo knjige, a to mi je sve propalo. Imao sam i rijetkih izdanja. E, tu mi je propao i “Gorski vijenac” koji sam nosio kao vojnik kroz Albaniju, i “Primjeri čojstva i junaštva” Marka Miljanova...
Poslije Drugog svjetskog rata, u Beogradu, Stijovićevu skulpturu proglasili su za buržujsku, za formalističku. Nije mogao izlagati nekoliko godina. Onda su Ristovi drugovi, početkom pedesetih, sakupili njegove skulpture i napravili izložbu koja je imala mnogo uspjeha.
Nije imao uzore.
Ali, prirodno, na Stijovića je uticala cijela ondašnja atmosfera Pariza. Volio je egipatsku skulpturu, zatim asirsku. Nije volio crnačku skulpturu koja je u vrijeme dok je bio u Parizu strahovito uticala na umjetnike.
- Teško je bilo probiti se sa ovakvom formom - veli Stijović. - Pa, kada pogledate moje skulpture, vidjećete da su one za posljednjih šezdeset godina jedinstvene.
Bio je blag, topao; grandiozna crnogorska skulptorska pojava. I njegove skulpture zračile su toplinom.
- Umjetnost bez humanizma nije umjetnost - reći će mi Risto. - Iz skulpture takođe treba da zrači ljudska poruka, jedna toplina, mada, na žalost, ova moderna vremena ne idu za tim...
Pomno je prato crnogorsku likovnu scenu; vajarstvo posebno.
- Sviđa mi se Drago Đurović; Budvanin Stevo Luketić, on je vrlo interesantan - govorio mi je Stijović. - Nekoliko lijepih stvari vidio sam u maslini Luke Tomanovića. Ima dosta interesantnih Crnogoraca. Obećavao je mnogo, samo je prestao da pravi skulpturu, Vojo Stanić...
S proljeća, 1973. godine, posljednji naš susret. U ateljeu neobična tišina. Tužan je vajar; nema više njegove supruge Žane; upravo ju je sahranio na Čepurcima, u Titogradu.
Drvo za obradu; suvo. Na njemu prvi tragovi skulpturovog dlijeta. Dokle god ruka sluša, ispod njegovog dlijeta rađaće se aktovi, reljefi, životinje... Ali, kakvo je to drvo?
- Klešem jednu djevojčicu u košćeli. Želim da u ovom drvetu ukomponujem djevojčicu - priča mi stari vajar. - Košćela je zahvalno drvo. Toplo je; kao boja je toplo. Ali nije baš sjajno. Mora čovjek pažljivo da radi, da ne skine koje parče više. Košćela nije tako kompaktna kao, recimo, orahovina, ali je čudna, ima lijepu boju...
- Na kraju?
- Na kraju želim da kažem da sam uvijek u sebi nosio moju Crnu Goru i da je i sada u sebi nosim...
Došao je sredinom 1974. u Titograd/Podgoricu. Bila je to pretposljednja vajarova posjeta rodnom gradu, đe žmari ljupka Ribnica, kako reče Jevrem - nekad rijeka a nekad rječica... U društvu sa slikarom Acom Prijićem, arhitektom Vajom Kneževićem, novinarom i piscem Lalem Brkovićem, prošetao je Risto kroz Staru varoš. Tom prilikom, vrsni fotoreporter Mensut Krpuljević, napravio je niz Stijovićevih fotografija.
... U petak ujutro, 20. decembra 1974. godine, svratio sam, po navici, u kultni titogradski hotel “Crna Gora” i u holu zatekao slikara Nikolu Mija Vujoševića, zamišljenog, tužnog.
- Umrije nam Risto! - reče Mijo.
Bio je tu i Aco Prijić.
Popesmo se na prvi sprat; u apartmanu je ležalo mrtvo tijelo Rista Stijovića. Bio je u odijelu, s kravatom, spreman za svečarske događaje povodom tridesetogorišnjice oslobođenja Titograda. Došao je da obiđe rodnu Staru varoš i na Čepurcima grobnicu od moračkih oblutaka, koju je za života sagradio, u kojoj je sahranjena njegova voljena supruga, Žana.
Umro je nedaleko od rodne kuće, od koje ga je dijelila samo Ribnica.
Zahvaljujući Glavnom gradu, rekonstruisana je kuća Rista Stijovića i u njoj otvorena stalna postavka njegovih djela, o kojoj domaćinski brine kulturološkinja Selma Đečević.
Stijovićeva kuća već je postala omiljeno sretište crnogorskih poslenika kulture.
( Slobodan Vuković )