Vodvilj nije garancija da će se smijeh desiti

Osvaja odličnom glumom, šarmantnim osmijehom, predusretljivošću, elokvencijom, lijepim vaspitanjem.

Kažu da mu se smiješi uspješna glumačka karijera, nagrade su već počele da pristižu, a dvadesetčetvorogodišnji Stevan Vuković, član ansambla Nikšićkog pozorišta, nastavlja da se igra, istražuje sebe i druge, da se suočava sa životom, pokušava da ga shvati, razumije i prihvati.

Pozorište je za njega ljubav, pasija, način da spozna sebe i život, da drugima pruži razlog više da počnu da promišljaju o različitim temama, da publiku nasmije, zamisli, pruži joj dodatnu mogućnost da mašta, ali i suoči se s realnošću.

Publika je, jer je to sama tražila, na sceni Nikšićkog pozorišta, imala priliku da ponovo odgleda predstavu “Boing, boing”, jer su Stevan i kolege uspjeli ono što im je i bila namjera - da ih nasmiju, a kao što kaže jevrejska poslovica: “Ono što je sapun za tijelo, to je smijeh za dušu.”

“Vodvilj nije garancija da će se smijeh desiti i drago mi je što smo uspjeli da ‘prebacimo rampu’ i publiku nasmijemo. To je, čini mi se, najživotniji žanr i pozorište kroz ovakve žanrove dobija taj život, uzbudljivost, polet”, kaže mladi glumac koji na sceni i u životu traži razumijevanje.

Iako ga je publika upoznala kroz nekoliko veoma uspješnih predstava, pamti ga posebno po rolama u predstavama “Kapital”, “Sobe”, “Balkan boys”, “Gospodska krv”, “Bladi mun”, “Boing, boing”...

“Mislim da se više trudim da uloge budu različite, nego što su one same po sebi različite. One bi možda u nekom mom maniru, pogledu, u odnosu prema poslu, mogle biti jako slične. Mene to ne ispunjava na taj način. Ja tražim nešto novo, pokušavam da se usresredim na nešto novo, na nešto što nijesam doživio, neki ton koji ne ispuštam, pa da se sjetim da sam ga negdje ispustio i taj ton nađem. U tom stvaralačkom procesu uživam. I što se više posvetim tome, dobijam raznolikost. Kad imam divne partnere, u odnosu na njih povuče igra u nešto potpuno novo. To mi se čini da je osnovni princip ovog posla. Svaki komad nosi svoju priču i ti si u svakom komadu drugačiji. Gajiš i budiš neka osjećanja koja možda nikad nijesi otvorio i ona ti sama po sebi ne dozvoljavaju da budeš isti”, kaže Vuković za “Magazin”.

Upravo ta različitost uloga mu pomaže i da upozna sebe, da malo dublje kopa po svojoj unutrašnjosti i sazna šta je to što može, šta mu leži, šta ga opčinjava.

“Trudim se da spoznam sebe sve više pogotovo kada dramski predložak nudi to, kada rediteljska zamisao, odnos koji se trudimo da ostvarimo, sam po sebi nosi, da preispitam svoja unutarnja zbivanja, osjećanja, emocije, uspomene, da sve to probudim”.

Priznaje da ga ponekad strah od kopanja po sopstvenoj duši, jer nikada ne znamo šta možemo da otkrijemo.

“Uvijek je pitanje koliko se pustim, koliko imam hrabrosti da dozvolim i dam sebi prostora da uđem u nešto jako nepoznato, izađem iz sopstvene komfor zone i kažem: ‘to je to, to mi je već poznato i plivam u tome’. Veći mi je adrenalin da vidim gdje još mogu, šta to sve ima u meni da se iskopa iznutra, da uđem u te neke svoje ‘jame’ koje sam iz odbrambenih mehanizama sakrio. Pogotovo kada tekstovi nude priliku da to doživim, da moje promišljanje može da pođe dalje, da krenem od samog pisca i vidim zašto je neko baš to napisao..., da vidim kad bih ja to rekao, kad sam ja manipulator, lažov. Ne tamo neki lik već da to u sebi nađem. I kad nađem onda kažem: vidi šta sve u meni postoji. Zato je važna ta moć otkrivanja, upoznavanja sebe. Neko to čini preko knjige, neko promišljanjem, a u pozorištu imamo priliku da radimo sve. To te pomjeri jer ti više nijesi isti, jer ti to daje nešto novo”, objašnjava Vuković za koga je gluma utočište, bijeg, poseban svijet koji mu širi vidike.

Različite uloge mu pružaju mogućnost da spozna sebe, a različiti žanrovi da ispita svoj senzibilitet i da vidi šta je to što mu posebno leži.

“Možda nijesam tip glumca za vodvilj, tragediju, zato puštam vrijeme i radujem se različitim materijalima jer me raduje da vidim gdje me to senzibilitet, karakter, kao i glumačka sredstva koja sam dobio na dar, vode, šta je to što mi lako pada, što budi u meni najviše stvari, iz čega lako maštam. Koji je to žanr, koji je to stil igre. Prepuštam se da možda jednog dana i dođem do tog odgovora šta umijem a šta ne umijem da igram. Ja sam za to i potpuno mi je to prirodno. Ne bolujem od toga da se mora odigrati sve i da glumac mora da zna sve. Mislim da ne mora i da neke stvari možeš da staviš po strani, a ono gdje vidiš da plivaš, da se najbolje osjećaš, forsiraš. Kao i fudbaleri - svi oni imaju svoju poziciju. Možda je tako i u glumi - naći ću se možda negdje, nekad”, s osmijehom kaže glumac kome, sudeći prema glumačkim rolama koje je do sada odigrao, dobro leže mnogi žanrovi.

U tom traganju za žanrovima priznaje da bi volio da se okuša i na velikom platnu.

“Film je samo drugi medij i volio bih da se i tamo oprobam. Opet se vraćam na priču o fudbalerima - ne umije svaki fudbaler da puca lijevom nogom, već samo desnom. A opet, moraš nekad, namjesti se situacija i da pucaš lijevom. Mislim i da glumac ne može biti profilisan samo kao pozorišni, filmski, televizijski. Volio bih da probam, vidim. To je drugačiji medij, sa sobom nosi potpuno drugačije okolnosti, način rada i odnos prema radu. Mislim da bi mi to bilo vrlo uzbudljivo. Hoće li se desiti, kad, kako, na koji način, ne znam, ali radujem se”, kaže glumac koji u predstavi “Boing, boing”, čija je premijera bila 19. maja, tumači glavni lik, švalera Bernara koji ima tri vjerenice, tri stjuardese.

( Svetlana Mandić )