Zašto nam više motika ne valja?

Nisam u životu mnogo puta kopao motikom, ali su mi ti mučni trenuci ostali u jasnoj uspomeni. Pamtim bolno povijena leđa i sunce koje nas je nemilice pržilo dok smo na njivi zemljom zagrtali mladice krumpira ili plijevili korov oko loze.

Pamtim prašinu u ustima, znoj koji se cijedio niz obrve, kapao s vrha nosa, pamtim šum svog disanja, zujanje muha i kako bi se, svaki put kad bih pogledao koliko nam je posla preostalo, prokleti kraj njive ili vinograda činio sve nedostižniji, dalek i treperav na jari. I kako bi me, svaki put kad bih se uspravio s motikom u ruci, pokojna baba opomenula: “Ante, sine, šta si sta!”

Sve mi je to ponovno došlo kad sam jučer doznao da se odlukom Europske unije zabranjuje motika. Pa baš vam hvala, šupci, rekao sam u sebi gorko. Meni ste zakasnili pomoći, brat bratu, četrdeset godina.

Ali, zapravo, da su moji i znali da motika nije dobra i da je se zabranjuje, teško da bi ih to odvratilo od njezine upotrebe.

Motika je u mislima moje babe i moga dida bila gotovo sveti predmet. Jednostavna poljoprivredna alatka za njih je bila moralni ideal. Simbol teškog, ali poštenog života.

Ona je uvodila dijete u svijet odraslih i razdvajala valjane ljude od propalica, a bila je tu i moć tradicije. Jer, kako bi moglo biti loše ako je nešto i moj ćaća, i ćaća moga ćaće, i ćaća ćaće moga ćaće koristio, mudro govoreći: Dico, otkad je svita i vika, nema kruva bez motike.

I to je, nerado ću priznati, zbilja tako.

“Otkad je svita i vika” ovdje treba uzeti doslovno. Motika nam je poznata još od osvita civilizacija, otkad su prvi ratari u drevnoj Mezopotamiji, u plodnim dolinama oko Eufrata i Tigrisa počeli uzgajati žitarice.

Nalazimo je na egipatskim crtežima, spominje se u Hamurabijevu zakoniku i u Bibliji, u Starom zavjetu, u Prvoj Samuilovoj knjizi i u Izaiji.

Nema tko je nije koristio. I Grci u maslinicima, i Rimljani u vinogradima, i Indijci u nasadima čaja, i Kinezi u poljima riže jednako su pogrbljeni kulučili s motikom.

Cijeli svijet više od šest tisuća godina kopa njome, a afrička republika Mozambik čak ju je stavila na svoj grb u heraldički ponešto neortodoksnoj kombinaciji s knjigom i kalašnjikovom.

Čudno je to, pomislio sam, da nešto postoji tako dugo i na tako mnogo mjesta, a da je tek prije nekoliko dana u Europskoj uniji primijećeno da ne valja.

Kako to točno ne valja i kakva je to motika kakvu treba zabraniti? Jer motika, kao što znamo, ima kojekakvih.

U mom imotskom kraju, na primjer, ona je trokutasta i nasađena malo ukoso na duže, lagano izvijeno držalo od jasenova ili hrastova drva.

Drugdje je vole da je pod devedeset stupnjeva na ravno držalo i da joj je metalni dio pravokutan. Treći je rade zaobljenu, s listom u obliku polumjeseca. Četvrtima je pogodniji oblik romba. Petima je kao vršak koplja. Kod šestih umjesto oštrog čeličnog lista stoje dva ili tri duga špica, po prilici kao deblje vile… Za različita tla i poljoprivredne kulture razvijene su motike različitih vrsta. Nisu ih valjda baš sve zabranili?

Cijela je ova afera sumnjiva. Naše Ministarstvo poljoprivrede novinama je poslalo neodređeno objašnjenje, s košmarno dugim rečenicama punih gomilom činovničkih izraza koji savršeno pogađaju namjeru da obeshrabre čitatelja i zamagle bit stvari.

Kratko i jednostavno, radi se o borbi protiv herbicida. Umjesto da korove u vinogradima, voćnjacima i maslinicima prskamo otrovima, EU želi da ih uklanjamo mehanički, poljoprivrednim strojevima.

Motika tu nije potpuno zabranjena, ona se smije koristiti, ali zbog nje ne mogu se dobiti europski poticaji. Ali, što je krivo s motikom, pitate se vi sad? Kakve veze motika ima s herbicidima? Pa nije motika otrovna?

Čini se da Bruxellesu motika zbilja nije problem, nego su naše vlasti pogrešno prevele izvorni dokument. Netko ga je sposoban i vrijedan u Ministarstvu poljoprivrede RH ubacio u Google Prevoditelj, kopipejstao i opremio žigom i potpisom, a da ga nije dobro ni pogledao.

I tako smo se mi oprostili s jednom jednostavnom poljoprivrednom alatkom, jedini na čitavom svijetu. Valjala je Sumeranima, Babiloncima i svim drugim narodima od četvrtog stoljeća prije Krista, a Hrvatima odjednom ne valja.

A zašto?

Jer smo zaboravili što je pošten i težak život. Jer s nama upravljaju neki propalice kojima je prirodno jesti kruv bez motike.

(slobodnadalmacija.hr)

( Ante Tomić )