Izvori sumporne vode čekaju da ih se sjete

Da je usvojen zahtjev Mihaila Pupina, uvaženi stavovi Jovana Kujačića iz njegovog naučnog djela nakon desetogodišnjeg istraživanja i da je do kraja poštovan ukaz tadašnje Kraljevine Jugoslavije, Ulcinj bi danas vjerovatno bio prirodno lječilište svjetskog glasa, što bi ga, uz neizbježnu ekspanziju turističkog razvoja, već u prvoj polovini 20. vijeka svrstalo u najpoželjnija mjesta, ne samo u Evropi...

I prije nego što je dobio prve hotele krajem 19. vijeka, zbog svog raznovrsnog i jedinstvenog priobalja, a prije svega zbog izvora ljekovite sumporne vode, Ulcinj je bio prepoznat kao prirodno lječilište. Zato je Pupin, naučnik svjetskog glasa, još 1910. tražio od Kraljevine Crne Gore dozvolu za otvaranje sanatorijuma. Ne zna se šta je bilo sa zahtjevom, ali ideja nikad nije realizovana.

Dvanaest godina kasnije, tačno prije vijek, Ulcinj je ukazom tadašnje Kraljevine Jugoslavije proglašen za banjsko-klimatsko lječilište. Iste godine, srpski ljekar, humanista i naučni radnik Kujačić (1869 - 1958), počeo je istraživanja prirodnih karakteristika ljekovite sumporne vode i ulcinjskog pijeska, koja je 1932. objavio u radu “Ulcinj - primorsko klimatsko mjesto, morsko lječilište i ljekovita sumporovito-murijatična banja”.

”Sem toga, budućem Ulcinju kao važnom morskom lječilištu svjetskog glasa, pripada i najljepše i najraprostranjenije igalo bez sumnje u cijeloj našoj državi. Ono se prostire od Mileninoga zaliva pa sve do ušća rijeke Bojane, u dužini od punih deset kilometara. Širina tog veličenstvanego igala, tog prostranog pješčanog polja, iznosi od 56 do 100 ili 120 metara, To je upravo nepregledna pučina pješčanog mora iz onako isto finog pijeska kakav se nalazi u ulcinjskom zalivu, sa onako isto plićinom morske vode i ravnim, čistim pješčanim morskim dnom, kakavim je prestrt ulcinjski zaliv”, zapisao je Kujačić u uvodu svog djela, svojevrsnoj odi ulcinjskim čarobnim ljepotama.

Izvodi iz Kujačićevog djela izloženi su u Galeriji ulcinjskog Doma kulture povodom otvaranja izložbe Arhivskog odsjeka Ulcinj “Turizam u Ulcinju kroz arhivska dokumenta i fotografije”.

Načelnica ulcinjskog Arhivskog odsjeka Ljiljana Bulatović, koja je sa saradnicima autor izložbe, kazala je da je Ulcinj po svemu mogao da bude uzor svijetu.

”Prije sto godina, u ondašnjoj Jugoslaviji, postojala su tri izvora sumporne vode - kod nas u Ulcinju, kod Dubrovnika i u Splitu. Kujačić je utvrdio da je samo naša sumporna voda sto odsto ispravna za piće i ljekovita”, kazala je Bulatvoić “Vijestima”.

Navela je da joj je to, osim razvoja turizma kroz vjekove, bio motiv izložbe.

”Svi su vjerovali da možemo postati nešto i neko u Evropi kada je u pitanju prirodno lječilište. I svi su to prepoznali, osim nas samih”, kazala je ona, dodavši da su Kojačićevo djelo tek nedavno dobili.

Kujačić je ustvrdio “da je to u istini ono po svojoj prirodi veličanstveno mjesto, koje će, u to nema sumnje, u nedalekoj budućnosti imati da posluži kao lječilište, ljekovita pješčana vruća banja, posjetiocima iz cijele Evrope”.

”To prostrano igalo, to klasično morsko žalo, koje obuhvata blizu milion kvadrata, može, kao što se vidi primiti na sunčanje, kupanje i pješčano liječenje veliki broj posjetilaca. Uz to, i ono ima divno i bogato zaleđe na kome se na prostoranoj Štojskoj ravnici u plodnom trouglu između Bojane, Milenina zaliva i mora, može podići najveličanstveniji park s čitavom varoši iz vila s divnim vrtovima iskićenim najraznovrsnijim suptropskim voćem i zimzelenim biljem, od loze i smokve pa do limuna, mandarine, nerandže, palme, pamuka, bambusa i najraznolikije četinarske flore”, to je bila vizija naučnika o sveopštem razvoju Ulcinja i Velike plaže prije 100 godina.

Bio je uvjeren da će Ulcinj postati moderno lječilište poznato u cijelom svijetu, ali se zbog inertnosti oko analize izvora sumporne vode nije se libio da kritikuje ondašnje doktore. On je konstatovao “da je u najnovije vrijeme otkriven izvor jedne ljekovite mineralne vode koja Ulcinj bez sumnje uvodi u red najboljih banja te vrste ne samo u nas nego u cijeloj Evropi”.

”Iako se ne samo u Ulcinju i njegovoj okolini, nego u cijeloj Crnoj Gori odavno već govori o nekakvoj ‘sumpornoj’ vodi koja izvire negdje pokraj samog mora od Ratislave (Suke) do ulaza u Milenin zaliv, ipak se ništa bliže nije o njoj znalo. Postoje i danas čitave bajke, osobito među muslimanima o toj vodi i njezinom čudotvornom ljekovitom dejstvu. Tvrdi se naime, da ta voda osobito dobro utiče na nerotkinje. Zato još i danas žene, koje nemaju djece, idu tamo negdje ispod mračnih pećina ispod Pinješa, tamo se kupaju u toj ljekovitoj životvornoj vodi, za koju vjeruju da će im pomoći da postanu majke a za koju u stvari niko nije znao gdje je”, stoji u radu.

Dodaje se “da je svakako čudnovato da se bar koji od tolikih ljekara nije makar malo zainteresovao za tu toliko zagonetnu ‘ljekovitu vodu’ i za njezinu punu tajanstvenost, istoriju, da potraži, prouči i ispita to vrelo koje nije od malog značaja po čovječje zdravlje”.

”Niko, što se veli, baš ništa”, zapisao je Kujačić.

Kafedžija Bjelica ispričao priču

Opisao je ipak kako je krenuo sa mrtve tačke. Tih godina naime, ulcinjski kafedžija Nešo Bjelica, tom sumpornom vodom izliječio se od katara na želucu.

”On se, kako je sam pričao, dugo liječio kod sviju doktora. Nije mu veli, ništa pomoglo. Liječio se i travama i upotrebljavao sve što mu je god ma ko drugi - razne babe, bajalice, travari i dr. preporučivao. Sve je bilo uzalud. Bolest je išla naprijed i postajala sve težom tako da je Nešu, kako sam govori, najposlije ‘stala i rana i krv’. Nije više znao šta da radi. Najposlije se riješi da traži tu ljekovitu sumpornu vodu te da snjom proba da se liječi”, napisao je poznati ljekar i humanista.

Dugo je Nešo tražio taj izvor, obišao je svaki ugao i zapećak i tamo nalazio u morskim plićacima ovdje-ondje, većinom stare srebrne sitne pare.

”Koje su pobožne muslimanke tu ostavljale kao neki znak da tvrdo vjeruju u svoje ozdravljenje koje će im milostivi Bog poslati u toj čarobnoj i životvornoj svetoj vodi, u kojoj se valja s vjerom u Boga kupati svakog Đurđevdana u rasvit zore i obavezno prije ogranka sunca”, piše u radu.

Nešo je na kraju ipak našao izvor. Raščistio ga je golim rukama koliko je mogao i u pijesak odakle je izvirala voda, utisnuo cijev od trske, kroz koju je voda počela da teče tankim mlazom.

”To je uglavnom cjelokupni rad, koji je do sada od strane čovjekove uložen oko kaptaže i uređenja te u istini ljekovite vode”, zapisao je tada Kujačić.

Nešo je dolazio i pio te vode onoliko koliko je mislio da mu je bilo potrebno. Ubrzo se osjećao bolje, “otvorila mu se rana”, povratio mu se apetit a imao je urednu i redovnu stolicu. Govorio je da osjeća kako mu se svakim danom sve više i više čisti krv.

”Ali bez obzira što je prezdravio, Nešo i danas popije po nekoliko čaša te vode ‘da mu učini dobro’”, konstatovao je Kujačić, koji ni sam, do tada, nije znao gdje se nalazi izvor.

To će se dogoditi u ljeto 1925. godine, kada je ponovo došao u Ulcinj da istražuje njegovo igalo. Mještani su mu tada opet skrenili pažnju na taj izvor mineralne vode. Uzeo je Neša sa sobom i pošao sam da se uvjeri.

”I zbilja, voda se nalazi na samoj morskoj obali, ispod jedne male i niske pećine, nepun metar iznad morske površine u jednom malom zalivu, opkoljenom sa sviju strana visokim do deset metara strmim stijenama. Pećina je mala i uska da se u nju jedva pobaučke može ući. Voda je imala karakterističan miris koji se osjećao pri ulazu u pećinu. Ukus vode je bio bljutav i neprijatan, na početku ali kad se više popije, onda je drugačije”, objelodanio je svoje otkriće Kujačić.

Čudesni rezultati analize

Temperature vode bila je 17 stepeni. Količina joj je, kako je naveo, ukoliko protiče kroz cijev, tolika da se za jedan minut puni samo jedan litar, što bi za 24 sata iznosilo 1.440 litara. Napunio je pet boca i poslao ih u Beograd na analizu. Analiza je, kaže, izvršena u državnoj hemijskoj laboratoriji tek 24. novembra 1925.

”Rezultat analize učinio je vrlo dubok utisak uopšte, jer se nije očekivalo da tako nešto ima u našoj zemlji. Pokazalo se da je voda velike ljekovite vrijednosti i da se upotrebljava i preporučuje protiv mnogih bolesti: guše (artritis urika) u svim njezinim stadijumima, raznih nervnih bolova i nervoze, paralize, protiv bolesti traumatičnog, artritičnog i reumatičnog porijekla, protiv hroničnog trovanja raznim metalima, protiv raznih kožnih i ženskih bolesti, posljedica od rana, oboljevanja kostiju i zglobova, sifilisa, šuljeva, katara u želucu, kloroze (bljedila)...”, zapisao je ljekar šta je potvrdila ananliza ulcinjske sumporne vode.

Na kraju je konstatovao “da je jasno i očigledno da je Ulcinj po svojim osobinama, po svom zalivu, igalu, mineralnoj vodi i čarobnoj okolini, prema svom geografskom položaju i geološkoj prirodi zemljišta na kome se nalazi, najljepše, najbogatije i najpodesnije primorsko klimatsko mjesto i morsko lječilište u cijelom našem primorju”.

”I da je zbog toga dužnost i države i društva i sviju nas uopšte, da to bogomdano mjesto podignemo, uredimo i uvrstimo gdje mu je i mjesto - u red najboljih i najčuvenijih svjetskih lječilišta u najširem smislu te riječi, da na taj način omogućimo oboljelom dijelu čovječanstva da u njegovim prirodnim dobrima nađe sebi lijeka, koji mu nigdje i ništa drugo nije moglo dati”, zaključio je Kujačić.

A ne otvaram, pa da si glavom kralj Nikola

Malo je poznato da je Ulcinj prvi hotel imao već krajem 19. vijeka. Bio je to hotel Grand Špira Bjelice, narodnog ljekara, a mještani su ga zvali i Špirova lokanda i Špirov otelj, a nalazio se u blizini čuvenog restorana Tri ribara na Pristanu.

Kako je 1975. zapisao Vlado Gojnić u Montenegroturistu, to je bio hotel za gurmane i pojasnio zbog čega. Špiro je bio vrsni ugostitelj, koji je gostio i kralja Nikolu sa porodicom, ministre u tadašnjoj Vladi. Trudio se da hrana bude prvoklasna zbog čega su gosti morali dobro da jedu i da piju crno vino. Išao bi od stola do stola i govorio gostima da moraju da pojedu i popiju sve što je na stolu. U suprotnom, zamolio bi ih da mu više ne dolaze jer mu takvi gosti ne trebaju.

Postoji i anegdota čiji su glavni akteri Špiro i najmalađi unuk kralja Nikole, knjaz Petar. Pričalo se da je Petar svratio u hotel, da mu je Špiro dao sobu i upoznao ga sa pravilima koja važe u hotelu, posebno oko termina kada se zaključavaju kapije. Kraljev unuk je zakasnio i oko pola noći naišao na zaključanu kapiju i počeo da lupa. Špiro je uzeo pištolj, izašao u dvorište i pitao ko to lupa i budi mu goste u pola noći.

”Otvori, ja sam knjaz Petar”, kazao je kraljev unuk, zapisao je Gojnić.

”Ne otvaram pa da si glavom kralj Nikola”, odbrusio mu je Špiro i vratio se u hotel.

Tako je radio prvi hotel u Ulcinju. To su bili Špirovi pionirski koraci ulcinjskog hotiljerstva. Krajem tridesetih godina 20. vijeka, biće sagrađeni i otvoreni hoteli “Banovinski hotel”, kasnije “Jadran”, (1938.) i godinu kasnije “Ko - op”, nekadašnji “Galeb”.

Turistička društva još prije Drugog svjetskog rata

U arhivskim spisima stoji da je i osnivanje turističkih društava počelo prije Drugog svjetskog rata.

U listu “Slobodna misao” iz 1938. pominje se turističko društvo u Ulcinju, a 1966. u Ulcinju je oformljen Turistički savez opštine Ulcinj u čiji sastav su ušla turistička društva “Obala”, “Stari grad”, “Velika plaža”, “Bijela Gora” i “Šas”.

U spisima dalje stoji da je nosilac turističke privrede u Ulcinju u vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo HP “Ulcinj”, osnovano 1955. U njegov sastav ušli su hoteli “Jadran”, “Galeb”, “Republika”, “Mediteran”, kao i kasnije izgrađeni hoteli na Velikoj plaži “Bellevue”, “Lido”, “Olimpik” i auto-kampovi “Milena” i “Neptun”.

Nudističko naselje na Adi otvoreno je 1973. a tri godine kasnije i hotel “Otrant”. Svi oni ušli su u sastav tadašnje “Ulcinjske rivijere”.

Izuzetak je hotel “Albatros” koji je otvoren 1969. i koji je poslovao u sastavu HTP “Metropol” iz Skoplja.

Stari grad je jezgro kulturno-istorijske baštine Ulcinja. Na tom prostoru se nalaze najzanimljiviji spomenici ulcinjske istorije. Crkva-džamija pretvorena je u muzej odmah iza muzeja Kule Balšića, a ispred nje mali Trg nekada Trg robova. Tu se nalazi i etnološki muzej i apratmani Dvori Balšića i Palata Venecija. Ulcinjske nošnje su tradicionalno obilježje ovog područja koje je i tokom 20. vijeka sačuvalo svoju originalnost.

Pijesak pogodan za liječenje reumatskih bolesti

Po hemijskom sastavu ulcinjski pijesak ima oko 30 minerala ili sastojaka od koji su neki vrlo rijetki, poput rubidijuma, cenzijuma, stroncijuma i drugih, a koji su biloški vrlo aktivni. Takođe, ulcinjski pijesak u malim količinama sadrži radijum, uran i tortijum, što ga čini blago radioaktivnim. Takav je, poznato je, vrlo pogodan u medicinske svrhe, naročito kod oboljenja organa za kretanje i kičme, reumatizma, diskopatije, išijalgije, kao i stanja nakon povreda tih organa.

( Samir Adrović )