Sve više ljudi pati od hroničnog umora: Zašto je tako i šta pomaže
Umor koji većina nas osjeća posljednjih dana mnogi pripisuju godišnjem dobu i vremenskim prilikama. Profesor Ranko Raičević, neurolog, objašnjava šta je hronični umor i kada se treba obratiti ljekaru za pomoć
Umor je posljedica prevaziđenosti adaptacionih sposobnosti organizma, posebno centralnog nervnog sistema, odnosno mozga, objašnjava profesor Ranko Raičević, predsjednik Društva neurologa Srbije.
„Mozak je praktično središte svih središta, jer 13 milijardi neurona su 13 miliona baterija niske snage. Mozak je električno aktivan i može da se potroši, a može da se dovede i u stanje ili da se 'resetuje', da se izgubi svijest, kao kada se dešava epileptički napad, ili dolazi do sindroma hroničnog zamora, kada mozak čuvajući ključne poluge našeg održavanja – kontrolu rada srca, kontrolu rada disanja –polako gasi pojedine djelove mozga, jer praktično, na taj način sam sebe štiti, odnosno štiti naš opstanak“, objasnio je profesor u razgovoru na RTS-u.
Koliko odmora nam je potrebno
Sve priče da možemo bjesomučno dugo da radimo, kao i da postoje ljudi koji ne moraju dugo da spavaju, su apsolutno netačne, naglasio je gost Beogradske hronike.
Mozak čovjeka mora na dnevnom nivou da provede u stanju sna najmanje sedam sati. Ako spavamo manje, stvaramo uslove za razvoj raznih psihosomatskih oboljenja. Ali ne valja ni ako se spava mnogo duže.
„Nije dobro ako spavamo duže od osam i po sati, zbog biohumoralnih promjena, hormonskih promjena, te osovine koja je evoluciona i milijarde godina su dovele do toga da se neki hormoni luče u određenim periodima dana“, dodaje neurolog.
Za našu vremensku zonu idealno vrijeme za odlazak na spavanje je između 22 i 22.30, a da se ustaje između šest i sedam sati. Treba imati u vidu da nije isto ako spavamo četiri puta po dva sata ili sedam sati u kontinuitetu.
Kada se treba obratiti ljekaru
Ukoliko je neko hronično jako umoran ili toliko razdražljiv da to očigledno primjećuje njegova okolina, svakako se treba obratiti ljekaru. Još jedan oblik tog hroničnog umora je i takozvani sindorm sagorijevanja.
„San je neophodan uslov za zdravlje mozga“, ističe profesor Raičević.
Postkovid sindrom zamora
Mnogi se žale i da posle preležane kovid infekcije mnogo zaboravljaju, teže uče, teže se koncentrišu, lako se zamaraju i bez većih fizičkih napora.
Profesor Raičević kaže da se ljekari nadaju da će ovi procesi biti reverzibilni i da će se stanje kod ovih pacijenata popraviti, prije svega kod mlađe populacije.
„Ali nisam siguran da neke stvari neće ostati kao dugotrajna, a možda i doživotna posljedica. Kada je počela kovid infekcija, znali smo da trećina pacijenata ima takozvane moždane simptome, odnosno simptome zahvatanja centralnog nervnog sistema. Ono što sigurno znamo je da je to multisistemska bolest sa ključnim poremećajima oštećenja malih krvnih sudova, a mozak čovjeka, iako čini jedan posto težine, troši dvije trećine glukoze i petinu krvotoka“, objašnjava doktor.
Zato sve što oštećuje respiraciju, odnosno oksidaciju glukoze i potrošnju energije, dodaje profesor, prije svega štetiti mozgu. Zbog toga je u ovim postkovid posljedicama mozak organ koji daje najviše simptoma – emotivnu maglu, zaboravnost, lošu koncentraciju, lako zamaranje, ali daje i nove faktore rizika za moždani udar, a javljaju se i oštećenja perifernog nervnog sistema.
( Vijesti online )