Varvarstvo

Varvarstvo o kojem govori Makron povodom brutalne i sramne ruske invazije na Ukrajinu vjerovatno je prava riječ za ovaj trenutak. Nije iz svakodnevnog repertoara, u njoj postoji nešto anahrono i tamno, kao i u svemu što Putinova Rusija radi ovih godina. Kada jedan ozbiljan Francuz, a od predsjednika kakav je god, u principu ozbiljnost očekujete, odabere baš tu riječ jasno je da je i više nego zgranut onime što vidi. Varvarstvo je uvijek više od običnog nepočinstva, ono je udar u temeljne vrijednosti - zato je grčki izvorni termin označavao one koji ne govore helenskim jezikom. Drugi svijet. U konceptu varvarstva, hoće se reći, nije akcenat na preuzimanju neke vrijednosti već na njenom totalnom uništenju.

Kako se rađa to i takvo varvarstvo. Kako se može pasti tako nisko? Što je sve za to potrebno. Što nam “poželjne” ruske političke fantazije mogu reći o tome?

Prije svega, potrebna je - gomila laži. I propagandna mašinerija koja čini da je ljude strah da prepoznaju laž. Zato je istinski heroj ruski fudbaler Denisov koji je javno osudio napad na Ukrajinu.

Da bi ljudi bili u stanju da čine zvjerstva morate ih prvo obezljuditi. Kako? Lažima i glupostima u koje ih gurate da vjeruju. Ako iko zna te mehanizme to smo mi ovdašnji, bar oni koji su svjedočili devedesetima. Da ne podsjećam?

Čitaju li Rusi svoje velike pisce? Izgleda da je tamo popularniji drugačiji tip štiva.

U toj masovnoj orgiji obmanjivanja, istorijski revizionizam je osnovni metod. Nedavno smo mogli pročitati zanimljiv tekst o ekstremnoj popularnosti jednog rukavca žanra fantastike nakon 2010. u Rusiji.

Riječ je o romanima sa “posjetiocima”, odnosno vremenskim putnicima. Ljudima koje zapadne da iskustvuju - ranije epohe. Žanr se oslanja na model duhovitog francuskog filma.

Zanimljivo, ali u svim tim fantazijama Zapad - najebe. Od Rusije i Njemačke. One Njemačke, jasno…

Recimo, navodi autor teksta siže jedne od takvih knjiga: moderni Rus se budi u tijelu cara Nikolaja II, i uspijeva da učini “prave” stvari. Sprečava Oktobarsku revoluciju, uspijeva da sačuva imperiju, transformiše je u modernu velesilu…

Jedan od takvih romana ispisuje drugi vlažni san sadašnjih ruskih “patriota”: Hitler ne napada Staljinovu Rusiju, već joj se okreće kao pravom i pouzdanom savezniku, i zajedno kreću u rat protiv angloameričke nemani. Tako nekako. A sve to - u mnogo varijanti.

Dakle, najveća politička fantazija putinovske svijesti je biti Hitler koji “neće napraviti iste greške”. A pritom se govori, bez problema, o “denacifikaciji” Ukrajine? Imperijalni cinizam na djelu.

Registre patološkog doseže Putinovo samodefinisanje kao inkarnacije Petra Velikog. Čiju pak fascinaciju zapadom ne dijeli, ali njegovu uspješnost uvažava.

Kada sam sve ovo pročitao, pomislio sam - samo da naši patrioti ne “otkriju” ovaj žanr. Doduše, nije taj žanr ovdje sasvim nepoznata stvar, ovdje su neke varijante takvog fantazijanja dio crkvene i tzv. narodne tradicije. Nova crnogorska varijanta izvjesno bila bi osobena. Možda manje globalna, ali ne manje maštovita… Brzo bismo čitali romane o tome kako je Milo Đukanović pobijedio na Vučjem dolu ili Krusima, ili kako je, svojevremeno, donio štampariju na Cetinje. Revizionizam je jednostavan: treba samo preći “liniju”, onda je sve moguće.

”Neutralnost znači biti uz agresora”, kaže Žozep Borelj. Ponekad je zaista tako.

Zato je pravi potez premijerov odlazak u Kijev. Izvjesno da će mu dio građana to zamjeriti ili će naprosto rezonovati iz one klasične crnogorske inferiornosti - što ćemo mi tamo. Ako nam je ikad igdje bilo mjesto - onda je to tamo i baš sad. Jer, danas tamo žive junaci Gorskog vijenca. Jer je ovoga časa Kijev prijestonica Evrope. Napadnuti Rim i Carigrad…

U doba Atile.

( Balša Brković )