Predin: Nacionalni mitovi su najgora epidemija

Preplitanje i borba dva vremena - onog turskog ratnika poslije neuspješne opsade Beča od prije pet vjekova i doba mladog i nadobudnog člana stranke Slovenija Slovencima odmah po proglašenju državne nezavisnosti; borba između krajnosti - smrti i ljubavi - sve su ovo teme o kojima u svom prvom romanu “Mongolske mrlje” piše slovenački muzičar i umjetnik Zoran Predin. Njegov roman je priča o porodici, narodu, kontinentu, a u toj priči su osmanske vojske i jugoslovenske tajne službe koje čine zlodjela u ime čistoće rase, vjere, ideologije ili jezika, i - suprotstavljeni pojedinac.

Predinov roman “Mongolske mrlje” doživio je brojne pozitivne kritike, a hrvatski pisac i kolumnista Ante Tomić o ovoj knjizi je napisao: “Vojske su prolazile škropeći naše zemlje svim tjelesnim tekućinama, krvlju, znojem, mokraćom, slinom i sjemenom. I tko bi u tome mnoštvu bioloških tragova našao tko je tu sve bio. Zoran Predin spustio se spiralom DNK sve do mračnih dubina povijesti, do naših najskrovitijih tajni, ispisujući jednu uzbudljivu, duhovitu, ‘spolno močnu, silno zdravu’ priču.”

Roman “Mongolske mrlje” sa slovenačkog je prevela Dragana Bojanić Tijardović, a izdavač je Geopoetika. Zoran Predin slovenački je novotalasni kantautor rođen u Mariboru 1958, kojem, zbog njegove provokativnosti i crnohumornih tekstova, i najveći neprijatelji priznaju duhovitu autorsku izvornost i iskričavu nekonvencionalnost. U svojoj bogatoj umjetničkoj karijeri objavio je 43 autorska albuma, četiri zbirke muzičkih tekstova (Praslovan, Sonček je, Brez kravate in vezalk i Poljub, ki riše ustnice), zbirku anegdota Druga žena u haremu te zbirku kratkih priča Glavom kroz zid. Komponovao je muziku za filmove i pozorište, oprobao se u raznim muzičkim stilovima, od roka do džipsi svinga, i nastupao po cijelom svijetu.

Za ART Vijesti je govorio o svom novom romanu, muzici, pisanju...

Kako je nastao vas roman “Mongolske mrlje”?

- Posle treninga sa pisanjem kratkih priča za knjigu Glavom kroz zid; kratka priča ima istu strukturu kao roman: uvod, zaplet, kulminacija, rasplet i kraj; počeo sam studirat i prikupljat ključne istorijske informacije za realizaciju svoje ideje. Postavio sam satnicu događaja i povezao odabrane likove u tekuću priču. Osnovni princip za pisanje je bio, da čitanje ne sme biti dosadno.

U romanu “Mongolske mrlje” jasno se odvijaju dvije paralelne priče. Prva iz doba Turaka, a druga iz vremena osamostaljenja Slovenije. Šta im je zapravo zajedničko?

- Puno toga. Pre svega likovi sa svojim karakterima koji se kroz istoriju ciklično ponavljaju. Neovisno o tehnološkom napretku, zli ljudi ostaju zli, naivni naivni, glupi glupi itd. Ljubav između dvoje zaljubljenih ima iste probleme i radosti u 16. stoljeću i u 21. veku. Karakteri se uopšte nisu promenili.

Ratovi i promjena društvenog sistema su zajednički za oba prozna narativa u vašem romanu. A gdje je tu običan čovjek i kakva je njihova sudbina u takvim okolnostima?

- Najviše volim situacije u kojima se u mom romanu susreću realni i izmišljeni likovi. Takvi susreti stvaraju nemoguće situacije, koje su vrlo zanimljive, zabavne i u funkciji osnovne priče razvijaju likove i njhove karaktere. Likovi postaju osobe, a osobe ljudi, koji su vrlo verovatno postojali, samo da ih mi nismo nikad upoznali.

Radnja vašeg romana se proteže kroz vjekove. Čini se da vi, pored svih nedaća o kojima pišete slavite iskru života. Zar ne?

- Da. Motivi s kojima junaci Mongolskih mrlja grade i uništavaju svoje sudbine, samo su još jedan dokaz, da nacionalnost nema baš nikakvog značenja na nivou opšteljudskog emocionalnog doživljavanja fenomena vlastitog života. Samo racio može biti podvrgnut idiotskim idejama, da su neki ljudi bolji i pametniji samo zbog svoje nacionalnosti.

U romanu “Mongolske mrlje” sugerišete da se kroz istoriju ponavljaju slični karakteri, sudbine. Je li zapravo sve jedan veliki krug u kome se vrtimo?

- Dijalozi po meni kažu više od opisivanja prostora i vremena, i istovremeno od čitaoca traže pozornost i suradnju s buđenjem vlastite mašte. Time roman dobija na ritmu i drži pažnju čitaoca na visokom nivou. Istorija se ponavlja, a ljudi iz nje baš ništa ne nauče, što se danas najbolje pokazuje u besmislenom Ukrajinskom ratu.

Ovo je i ljubavna priča. Šta nam ona kazuje?

- Da je ljubav duet u kojeg su uhvaćene dvije duše. Ako jedna odustane, pate obadve. Ljubav traži odgovornost i predanost partnerovim osjećajima. U ljubavi nema mesta za egoizam. Ona cvate isključivo u dualitetu, u usklađenom duetu uzajamne emocije.

Koliko ova vaša knjiga dekonstuiše slovenačke i balkanske nacionalne mitove?

- To će kritičari da kažu. Mogu se pohvalit, da Mongolske mrlje još nisu dobile negativne kritike. Očigledno sam pronašao iste stavove u srodnim dušama širom regiona. Nacionalni mitovi su najgora epidemija. Svi koji traže osobnu slobodu moraju za početak baciti nacinalističke mitove u smeće.

”Mongolske mrlje” su vaš prvi roman. Napisali ste i zapaženu knjigu priča “Glavom kroz zid” koja je bila veliki hit. Pišete crnohumorno a vaši glavni junaci imaju provokativne stavove. Zašto?

- Zato jer ja to volim, pa ako želim biti iskren do svojih čitaoca, moram ostat vjeran samom sebi. Politička korektnost je ubila boje i mirise erotici i humoru u najnovijim generacijama. Oni zaslužuju, da im se pokaže, da su vjerski fanatizam i pornografija lišće s iste grane.

Šta radi Lačni Franz trenutno? Snimate li nešto novo i koliko često nastupate kao bend?

- Lačni Franz odlučili smo, da s 1.1.2023. prestanemo sa nastupanjem i da svoju 43 godine trajajuću karijeru zakljućimo sa serijom akustičkih i električnih koncerata nazvanim Veliki Finale, na način kojeg naš brend i bend zaslužuju. Čekamo pozive iz celog regiona, i radujemo se pozivu iz Crne Gore.

Vi, Zorane, starije generacije u Crnoj Gori podsjećate koji na neka ljepša vremena, na Sloveniju, na rokenrol, na Lačni Franz, na osamesete… Da li je po vama moguće da se ponovi taj duh vremena?

- Dok smo živi, sve je moguće. Ako se ponavljaju sranja, zašto se ne bi i dobre stvari? Da nam budu recimo nadolazeće dvadesete nove osamdesete iz prošlog veka.

Rokenrol danas nema tu važnost koju je imao vašoj generaciji. Bez pretjerivanja se može reći da je rokenrol oblikovao pogled na svijet i bio mjera stvari ljudima koji su ga slušali. Zašto se sve promijenilo?

- Glazba je postala samo biznis i zabava. U novim pesmama skoro više nema poruka koje bi htele promeniti svet na bolje. Radio frendli format od 3 minutne forme proterao je originalnost umetničkog izraza iz aktuelne pop i rock scene. A ja ipak ostajem optimista. Konstrakta je dokaz mog optimizma.

Da li vam više slobode danas donosi pjevanje ili pisanje?

- Pjevanje u emocionalnom, a pisanje u racionalnom smislu.

Bili ste veoma popularni u svim krajevima nekadašnje Jugoslavije. Kako ste vi lično doživjeli raspad naše nekadašnje zajedničke zemlje?

- Ja, lično, bio sam sklon formiranju ekonomske konfederacije sa statusom neutralnosti. Ostao sam prisutan u svim novonastalim državama. Dobro govorim yugoesperanto, nepostojeći jezik kojeg razume ceo region.

Ovaj razgovor radimo za crnogorski dnevni list Vijesti. Možete li nam reći kakve vas uspomene vezuju za Crnu Goru i možemo li vas uskoro očekivati ovdje?

- Moj prijatelj Nikola Koćalo mi je otkrio prekrasnu prirodnu ljepotu Crne Gore, a kolega Antonije Pušić sa crnogorskim smislom za humor. Nadam se, da ćemo moći u septembru u Herceg Novom organizirat promociju Mongolskih mrlja, a u Oktobru koncert Lačnog Franza u Nikšiću.

( Vujica Ognjenović )