Vječno žedan, svijetlo u sobi broj 4

Žunja i ja ušli smo kod Pravnog u 26-icu, druga godina studija, njena prepodnevna predavanja. Autobus dugo stoji na semaforu kod Doma omladine. Ćutimo: Jedan san me je sinoć uznemirio. Ispred mene, niotkuda, pojavila se žena u crnini. Lica se ne sjećam.

Nije ništa rekla, nije dala nikakav znak. Kao što se nitokuda pojavila, tako je počela i da se udaljava, po ubrzanoj vertikalnoj spirali. I nestala je u bjelini kao tačka. Ta tačka mi još stoji u dušniku. Poslije večernjih predavanja na Svjetskoj književnosti, u Takovskoj, isti taj dan, odšetao sam do Simine ulice. Tamo je živjela gospođa N. sa mojim najstarijim bratom Vojinom. Uvijek sam bio dočekivan s radošću. Večeras, neke neizgovorene reči između njih tupo su se sudarale u sobi: - Svratio sam na kratko, idem u kino.

Spustio sam se do Skender-begove ulice, do samačkog hotela. Sjedim na krevetu i zurim u pod. Iz suha oka otkinula se suza. Gotovo u isto vrijeme u sobu ulazi čika Spasoje, bratov prijatelj, i on živi u istom hotelu. I veli: Izađi da ti nešto kažem. Izlazim u hodnik, i prislanjam se uza zid: Ubila se Zorka. Ne znam ko je to rekao, on ili ja.

Jutarnji avion za Titograd. Poslovnica JAT-a na Bulevaru još je u mraku. Crkva svetog Marka samo se nazire. Nas trojica braće ćutimo.

Decembarsko jutro, ulazim u kapelu na groblju u gradu N. Bljedilo Zorkinog lica zasljepljuje. Njene pune usne stisnute u grču. Ljuta je, ljutita je otišla sa ovog svijeta. U jednoj nozdrvi vidim skorelu nečist. Pakost, te čiste, lijepe i uredne žene. Ruka je htjela da mi krene, ali nije. Zorka mi nije dala da je poljubim. I vječno žedan pijem iz sita.

I pjesma Mija Raičevića: Svijetlo u sobi br. 4

lijepo je od tebe

što ne vjeruješ u ono

čega nema

pod nepristojnom zvijezdom

i da život nije

cvjetanje i branje

maslačka

pod čarobnim brijegom

tomasa mana

a kad nam se tijela poklope

ni moj đavo ne zna za mene

jedino njegov rep uvijek

pokazuje tačno vrijeme

zato ljubavi

hajdemo na brijeg

jer jedino još tamo

mogu riječi

LJUBAV I SMRT

shvatiti

kao neminovnost

i najnježniju prirodu.

( Božo Koprivica )