Potraga za psom, identitetom, sobom i smislom

Potraga jednog slikara za psom i istovremena potraga za identitetom opisana kroz slikanje pejzaža oko nedovršenih crkava u Srbiji, rijetko prikazanih djelova Beograda, ali i kroz razne interesantne susrete i profile, u osnovi su hibridnog, dokumentarno-fiktivnog filma “Bez” koji je osvojio Specijalno priznanje žirija u regionalnoj kategoriji na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Underhill fest.

Autori filma su i koscenaristi - režiser Luka Papić i producent Srđa Vučo, a oni su bili gosti 13. izdanja Underhila. Glavnu ulogu u filmu igra slikar Aleksandar Denić koji u stvarnosti i nije neki veliki ljubitelj pasa, priča Vučo u razgovoru za “Vijesti”.

Film prati umjetnika, slikara začudnih i nestandardnih stavova, koji traži svog nestalog psa i koji se tako nalazi u centru moderne apsurdne komedije ispričane kroz dokumentarno-igrani film koji postavlja filozofska, etička i ekološka pitanja.

Reditelj Luka Papić vrlo umješno koristi likove s margina društva da na minimalistički način prikaže trenutno društveno-političko stanje u Srbiji. Rezultat je zanimljiv i začudan film koji uspješno ispituje odnos čovjeka i psa, čovjeka i umjetnosti, kao i njihov značaj u životu”, navodi se u obrazloženju žirija.

Vučo otkriva da s Papićem radi na još jednom zajedničkom dokumentarnom filmu, “Prizvan i pozvan” koji Vučo kategoriše kao “dokumentarnu horor komediju”. Iako potpuno drugačiji, jer govori o izborima 1990. godine u Srbiji, “Prizvan i pozvan” ima mnogo sličnosti s filmom “Bez”, a Vučo otkriva neke od njih i ističe da se unaprijed raduje ponovnom dolasku na Underhill.

Film “Bez” dobio je Specijalno priznanje u regionalnoj kategoriji, koliko Vam ono znači i šta biste rekli da ovaj film donosi, a da je dopadljivo ili upečatljivo kako publici, tako i žirijima različitih festivala?

Mnogo nam znači Specijalno priznanje. Film je ipak na našem jeziku i drago nam je što je tako dobro prihvaćen po regionu. Posebnu težinu ima i to što se našao u dosta jakoj konkurenciji s odličnim filmovima autora iz regiona, od kojih bih posebno preporučio “Telenovela, sivo u koloru” Filipa Martinovića. Zahvalio bih čitavoj ekipi Underhill festivala jer smo se stvarno divno proveli u Podgorici. Sve je bilo za 10 od 10, ali je s nagradom još slađi doživljaj.

To drugo je više pitanje za žirije i publiku, ali bih ja rekao da je tako, prije svega zbog načina na koji su vizuelno predstavljeni Beograd i Srbija, specifičnog humora i ozbiljnih tema kojima se film bavi na neobičan i nepretenciozan način. Jako nam je drago zbog svih nagrada, ali nam je još draže što publika stvarno reaguje jako dobro na film. Lijep je osjećaj vidjeti punu bioskopsku salu kako se smije i emotivno reaguje na film...

Samim naslovom film otvara temu nedostajanja, ne u smislu težnje ili čežnje ka nekome ili nečemu, već u smislu nepostojanja nečega što je važno, a što nemaš... Iako radnja prati slikara Aleksandra Denića koji traga za izgubljenim psom, tokom te potrage se otvaraju i razne druge teme.

Za naslov filma su odgovorni koporducentkinja Snežana Marić i reditelj Luka. Ono što smo mi pisali u opisu filma, a što se ispostavilo upravo kao jedna od tema filma, jeste da Denić u potrazi za psom i svojim slikarskim pohodima negdje traži sebe. To se može preslikati i na Srbiju koja je godinama već u nekom procesu traženja identiteta i ako tako posmatramo može se reći da film nudi jednu širu sliku. Takve su i Denićeve umjetničke slike, uvijek su na ivici nekog traženja identiteta, konteksta, smisla. Čitav film priča jednu dublju priču kroz tu potragu za psom ili psima, iako mi naravno nijesmo planirali pretenciozno da pripovijedamo neku širu stvar, već se jednostavno tako ispostavilo tokom procesa rada na filmu. Svakako, ne mora se sve nacrtati da bi se pokazalo i dokazalo da govori o širim stvarima, ali svaka priča koja se priča zapravo je univerzalna i o nečemu širem i opštijem. Svakako, dobro je zapažanje.

U opisu filma navodi se da je “Bez” film o slikaru koji u potrazi za svojim psom upoznaje mnoge čudne ljude... Ko su ti čudni ljudi?

Prije bih rekao da su oni neobični, ljudi sa margina. Ljudi koji će se pojaviti u filmu su birani tako da odgovaraju Denićevom slikarskom talentu i estetici njegovog rada. Samim tim, to su pomalo ekscentrični likovi koji imaju veoma zanimljive priče vezane za njihove kućne ljubimce. Neki od ljudi koji igraju su i naši prijatelji za koje smo već znali da su slikoviti likovi. Pošto je ovo dokumentarno-igrani film, ono što je jedna potpuna manipulacija, iako toga nema mnogo, jeste što Denić u stvarnom životu nema psa i štaviše ne voli pse, odnosno nema neki odnos s njima. Svi drugi ljudi koji se pojavljuju su stvarno ljubitelji životinja, pasa i slično. U filmu Denić traži psa, dok svi ostali oko njega imaju svoje pse sa sobom i pričaju priče vezane za njihovo iskustvo s njima.

S obzirom na to da je film kombinacija dokumentaristike i fikcije, jeste li unaprijed znali kakav kraj želite ili ste prepustili radnju zamišljenu oko početne ideje da se sama razvija do tog nekog kraja?

Sama struktura i kičma filma je bila slična od starta do finiša, kao i te neke 2017. godine kada je sve počelo. Tako je i kraj filma bio zapisan unaprijed i znalo se kako će izgledati. O čemu se radi: scene su iskonstruisane, ali stvari koje izgovaraju likovi nijesu. Njihovi dijalozi i monolozi nijesu napisani iako smo ih mi nekada prećutno navodili da izgovore određene stvari, jer smo znali njihove životne priče, situacije i stavove. Sve što su pričali je njihovo djelo. Ja mislim da, kada bismo bili u stanju da napišemo takve dijaloge i monologe koje su oni izgovorili, bili bismo veoma bogati ljudi, makar ja, ali svakako možemo da ih navedemo da govore.

Spomenuli ste i drugačiji pogled na Beograd ili Beograd iz drugačijeg ugla čemu možda dodatno doprinosi i to što Denić oslikava grad.

Tako je, ali moram ispraviti, da nije tu samo Beograd, već i još neka mjesta po Srbiji, ali uglavnom jeste Beograd. Denić sam za svoje sliakrstvo kaže da on ne slika stvari kakve jesu nego idealnim kakve bi mogle da budu, dakle u najboljem kontekstu. Denić u tim novim stvarima koje bi se mogle okarakterisati kao kič nalazi inspiraciju i izvlači najbolje iz toga nalazeći ljepotu i inspiraciju u stvarima i na mjestima gdje je normalna i obična osoba neće naći. Upravo zbog takvog pristupa i zbog takve perspektive, mislim da je jako zanimljivo snimljen Beograd. Možda nije za svakoga, ali definitivno jeste zanimljivo, jer imamo da ponudimo nešto što se ne vidi često.

Koja je simbolika slikanja crkava koje ponekad djeluju i kao ruševine?

On slika uglavnom nove crkve koje se grade, od kojih su neke i dalje skeleti, pa često izgledaju i kao ruševine. To se može povezati upravo s traženjem identiteta, jer, recimo, jedna od crkvi koja je prikazana u filmu je ona u Ostri pored Čačka koja je sagrađena tik pored partizanskog spomenika. To je neka zanimljiva kontradiktornost, ali opet i ne. I kroz tu crkvu i partizanski spomenik zapravo vidimo koliko je sve stvar traženja identiteta. Ne bih previše ulazio u politiku, ali iskoristiću jedan truli izraz, a to je tranzicija i tranziciono društvo. Tranziciono društvo i društvo koje je prošlo ratove i razne druge stvari, ne samo u Srbiji, već mislim i na sve druge u regionu, nanovo traže identitete i posežu za nečim što starijim ili pak potpuno novim u pokušaju da nađu neki smisao, pa tako i likovi u filmu pokušavaju da nađu neki svoj smisao kroz taj odnos s kućnim ljubimcima i svoj način života.

Osjeća li se određeni pritisak tim ne u potpunosti dovršenim ili zaokruženim identitetskim pitanjem koje je zapravo uslovljeno mjestom, prostorom, istorijom, rođenjem na određenoj teritoriji s određenom istorijom?

Apsolutno. Ali, sad kad se pogledaju sva dešavanja u svijetu, lako se vidi da sve to nije samo problematika ovih naših prostora, već da je to kod nas samo konfuznije zbog raznih kreacija i migracija tokom prošlosti, tipa ujedinjenja, raspadi, otcjepljenja, ratovi, svašta nešto... Ipak, i u svijetu je evidentna potraga za identitetom, što je vjerovatno oduvijek bilo prisutno samo je sada vidljviija. Svakako, mislim da je traženje individualnog identiteta proces koji se odvija tokom čitavog života, ali je to kod nas malo izraženije zbog svega što sam prije spomenuo i raznih drugih okolnosti, zajedničkih ili pojedinačnih. Ta potreba za identifikacijom i pronalaskom identiteta posebno je vidljiva u domaćem filmu.

Vaš novi dokumentarni film govori o prvim izborima u Srbiji koji su ostavili traga ne samo na žitelje Srbije, već i svuda u regionu. Čini se da opet potežete identitetsko pitanje, evocirate period tranzicije, opet se naslućuje neka potraga, iako je sve to, naravno, sada u drugom kontekstu i kroz drugu temu i fokus. O čemu govori film “Prizvan i pozvan” i koliko se može povezati s filmom “Bez”?

Film se bavi prvim “demokratskim” izborima (s ozbiljnim navodnicima na “demokratskim”) u Srbiji 1990. godine. Mi se uglavnom bavimo samo Srbijom, ne zbog nekog političkog konteksta nego jer prosto živimo u Srbiji i to je ono čime se mi bavimo. Smiješno je koliko su u stvari slični ti prvi izbori tada s aktuelnom političkom situacijom u regionu, ali ne samo u regionu, već u cijelom svijetu i da se vidi koliko se samo manipuliše raznim stvarima i koliko je sve već ranije iskonstruisano. Ti prvi izbori su specifični po tome što su imali najviše kandidata i uslovi su bili takvi da je bukvalno svako mogao da se kandiduje. To je bilo svjesno urađeno, jer su vladajuće partije i stranke u cijeloj Jugoslaviji u tom trenutku imale svoju infrastrukturu i jedine su znale da rade s medijima, a prije toga nije bilo nikakve slobode u medijima niti su ljudi imali iskustvo s onim što mediji treba da budu, a ni s izbornim sistemom i drugim stvarima. Tako su oni dopustili da svako bez ikakvog plana i programa radi šta želi kako bi se ispostavilo da su vladajuće strukture zapravo jedina normalna varijanta, što se desilo svuda, ne samo u Srbiji. Mi taj film radimo bez ikakvog moralisanja ili osude, već gledamo na to kao na neku našu retrospektivu toga kako vidimo sve to iz ove vizure. Glavni akteri filma su autsajderi s tih izbora, odnosno, na neki način, antiheroji koji su veoma zanimljivi likovi, ali i dalje nijesam siguran da svoju ulogu u tom sistemu shvataju kako bi trebalo i kakva jeste. Oni i dalje kao da su nesnađeni i naivni u kompletnoj percepciji njihove uloge u propasti države, iako zapravo nijesu ni imali neku posebnu ulogu.

Većina njih su postali naši prijatelji tokom snimanja, jako su zanimljivi ljudi sami po sebi i živopisni. Cijelu priču u istorijskom kontekstu, kojim se ne bavimo pretjerano jer nijesmo istoričari, pa tako ne možemo ni da osuđujemo niti da objasnimo zašto se nešto desilo već samo da imamo našu vizuru, ali istorijski dio pričamo kroz arhivski materijal koji smo nalazili na televizijama, skoro pa uništenim kasetama i slično. Cijeli film estetski izgleda kao gledanje nekog dokumentarca sa prljave video-kasete i ima estetiku tog vremena, a jako malo je manipulisano time. Arhivski materijal je složen tako da ispriča kako se odvijao taj proces. Kroz svaku istorijsku cjelinu vodi nas i uvodi po jedan od likova koji se pojavljuju u filmu i priča svoju percepciju tadašnjih događaja i svoju ulogu u tome, a onda slijede i arhivski snimci.

Dobro si primijetila i jeste tako, i film “Bez” i “Prizvan i pozvan” jesu isti dio nekog našeg filmskog univerzuma u smislu da i jedan i drugi imaju neku poveznicu, iako su u potpunosti različiti filmovi, a opet su dio iste priče i neke cjeline, samo na drugačiji način.

Ko se pojavljuje u filmu?

Mi smo intervjuisali većinu poznatih političara znane ljudima i onda smo na pola puta došli do nekog zaključka da nam ti ljudi koji se stalno i svuda pojavljuju uopšte nijesu zanimljivi i ne zaslužuju da se pojave u filmu, jer stalno pričaju istu priču. Tako smo odlučili da njihove likove ispričamo samo kroz arhivske snimke i da se koncentrišemo na manje poznate ljude koji su naivnije, ali čistijeg srca ušli u tu priču.

Pomenuću samo jednog od likova koji se pojavljuje u filmu, a to je predsjednik “Velike rokenrol partije” Savo Nešković Savone. Interesantno je da se on pojavljuje i u filmu “Bez” i glumi lika s dva psa. On nam je još jedan spoj ova dva filma, a nadam se da će se pojaviti i u nekom trećem koji budemo radili.

Možda tako nastane i neka spontana trilogija...

Pa, moguće. Kao reditelj Karpenter koji ima svoju postapokaliptičnu trilogiju u koju spadaju “Stvor”, “Princ tame” i “U ustima ludila” sa sve različitim filmovima, ali koji su vezani, između ostalog, za apokalipsu. To je postala naša interna šala, da moramo da napravimo treći film koji je različit, ali i dovoljno sličan da može da se nadoveže na ovu priču.

Kada se film može očekivati?

Film za sada ima radni naziv “Prizvan i pozvan”, kao takav je prošao konkurse, a hoće li se na kraju tako zvati još nije izvjesno. Taj naziv smo izabrali zbog dobrog prevoda na engleski jezik “Summoned” koji ima neki prizvuk horora, što na neki način i jeste. To je dokumentarna horor komedija, a trenutno je u fazi postprodukcije koja će vrlo brzo biti gotova. U idealnom slučaju, film bi trebalo da bude premijerno prikazan početkom naredne godine, ali to zavisi od toga hoće li ga i koji festival prihvatiti i slično. Svakako će film biti gotov naredne godine i nadam se da će javnost moći da ga vidi na početku.

Velika je vjerovatnoća da ćete opet biti na Underhillu?

Ja se nadam, to bi bilo sjajno!

Underhill je fenomenalan jer ima blizak duh

Utisci sa Underhilla?

Meni su utisci fenomenalni. Nikada nijesam bio u Podgorici, osim na putu do mora. Kažu mi ljudi da je grad prevruć, ali mi smo ove godine imali sreću i grad mi se sviđa. Takođe, Underhill je fenomenalan jer ima blizak duh, a to pokazuje da što je manji i intimniji neki festival i mjesto u kojem se realizuju, onda je doček domaćina bolji, više se trude i logistika dozvoljava da sve bude mnogo ličnije, da se svi pojedinačno međusobno isprate i upoznaju. To je odlika malih festivala u najboljem mogućem smislu, koji imaju neku posebnu draž i koje ja lično više volim. Underhill je jedan od novijih festivala, ove godine je postao i tinejdžer i radujem se ponovnom dolasku i boravku na festivalu.

Nepretenciozan i umjetnički

Time što je protagonista slikar, a onda i kroz sekvence u filmu i kadrove, kompletan film djeluje umjetnički, ne nužno i artistički. Ima li toga?

Svakako da ima i zato moram dodatno da pohvalim Luku, jer je on i snimao film, on je direktor fotografije, a upravo ta fotografija je bila jedna od prvih stvari koja me je privukla radu na ovom filmu. Dopada mi se način na koji je snimljen film, a koji je takav da odgovara Denićevim slikama i njegovom daru. Ono što je meni za svaku pohvalu jeste što na ovom filmu Beograd izgleda drugačije u odnosu na to kako je prikazan u većini drugih filmova. Birali smo drugačije lokacije, statični su kadrovi, imamo više širokih kadrova.

Druga stvar, Denić je pretalentovan slikar i umjetnik generalno. On je čovjek esteta i ja nijesam upoznao talentovanijeg čovjeka. Luka je studirao u Hamburgu na umjetničkoj akademiji i zaista ima dara za sve te stvari. Film je krenuo, a s njima dvojicom to je bilo zagarantovano jedno umjetničko djelo. No, mogao bih da kažem da je jedan od mojih doprinosa filmu bio što sam ga ja zapravo malo pojednostavio i sveo na neku pristupačniju, možda čak i komercijalniju, bliskiju notu. Ne kažem to u negativnom kontekstu, naprotiv, hvalim sebe. (smijeh) Mislim da film ima veoma dobar balans između tog umjetničkog, a da ne bude pretenciozno, i onoga što je gledaocima pojmljivo, a da nije svedeno na površnost. Svakako, po mom mišljenju, film ni u jednom momentu ne postaje pretenciozan, ali ni spor, što je meni takođe bilo dosta važno. Sve to su bile stvari koje smo zajedno dogovorili i koje su bile prihvaćene, pa tako film ima malo brži ritam koji se ne bi nužno očekivao od filma s tom temom i takvim glavnim likom.

( Jelena Kontić )