Uvijek među prvima

Za mnoge Crnogorce, Karađorđevići su grobari Crne Gore. Izgubivši 1918. svoju nezavisnost, koju je ognjem i mačem stvarala, Crna Gora je zbrisana s lica zemlje.

A već je bila u Evropi; gotovo sve što je u svijetu pronađeno, izmišljeno, proizvedeno, dolazilo je ubrzo u Crnu Goru. I: da nije naprasno prekinut njen razvoj, bila bi odavno u rangu bogatih: Luksemburga, Monaka, Švajcarske...

Crnogorski knjaz/kralj Nikola (1841–1921), vladar evropskog kova; pariški đak. Pisac i državnik; govorio je nekoliko svjetskih jezika, kao i dugogodišnji crnogorski ministar inostranih djela, vojvoda Gavro Vuković; kao i Njegoš. A tek Sveti Petar Cetinjski! Kad je pregovarao s francuskim maršalom Marmonom, Francuz ga je upitao:

- Na kojem ćemo jeziku razgovarati?

- Na francuskom, gospodine, ukoliko Vi njime dobro vladate! - odgovorio mu je Sveti Petar.

Slao je knjaz/kralj Nikola brojne Crnogorce da se školuju po Evropi. Vojnu akademiju u Modeni, u Italiji, pohađali su i Janko Vukotić, Milo Kovačević, Stevan Jovićević, Niko Pejanović, Ananija Milačić, Đorđe Martinović, Milutin Nikolić, Lakić Labović, Jovan Đurović, Savo Ivanović, Ilija Bojović, Radomir Popović, Nikola Mitrović, Milutin Vučinić, Pavle Plamenac, Miloš Radović...

A prvi crnogorski šofer, ujedno i mehaničar, bio je mlađani Cetinjanin, Milo Tomanović. Knjaz ga je poslao u Češku da izuči šoferski zanat.

Redovnu telegrafsku službu Crna Gora je uvela 1870. godine, poštansku, početkom 1873.

Kao prva zemlja na Balkanu, 1875. postala je članica Crvenog krsta.

Crna Gora je 1875. među prvima pristupila Svjetskom poštanskom savezu, iste godine kada je Savez počeo da radi. Od tada se crnogorska poštanska služba znatno razvila, pa je Crna Gora 1903. godine, prva u Evropi, uvela automobilski prevoz pošte i putnika. Automobil je kupljen u Francuskoj, a vozio ga je mladi Crnogorac Milo Tomanović, veoma popularan u narodu.

U “Glasu Crnogorca”, 7. juna 1903. godine štampana je objava o uvođenju poštansko-putničkog saobraćaja u Crnoj Gori, u kojoj se kaže:

”Počinjući od poneđeljka 9. juna p.s.k. Poštansko-Telegrafsko Odjeljenje mjesto diližance upotrebljavat će Otomobil, po uviđavnosti na svim linijama na izmjenice, tako kako će se priviknut putnici i upoznati se sa svim putovima. Daje se na znanje kako putnicima tako i narodu da opasnosti nema nikakve, jedino treba se ukloniti sa stokom čim se čuje daleko znak da dolazi otomobil, i to nikad pri parapetu, jer se stoka može prestrašiti i panuti niz parapet...”

Tadašnjim Pravilnikom o prevozu pošte i putnika u Crnoj Gori, propisano je, pored ostalog, da “šoferi moraju biti crnogorski državljani, pristojna ponašanja, potpuno zdravi, i duševno i tjelesno...”

Oko jedanaest sati, 9. juna 1903. iz pravca Vezirovog mosta, pojavio se prvi automobil koji je stigao u Podgoricu. Dan sunčan; ulice pune šetača. Otomobil, kako su ga zvali, prošao je “laganim hodom” glavnom podgoričkom ulicom. Svijet je pojurio za njim kao bez duše da vidi to “čudo koje samo sebe goni.”

Parkirao se ispred pošte.

”I u ostalim djelovima grada pročulo se da je pred poštu došla ‘karoca bez konja’, te je tako nastala opšta trka gradom ko će prvi viđeti to čudo,” - zapisao je Andrija Ivančević. - “Za upravljačem je sjedio vrlo mlad i suvonjav mladić, rekoše po imenu Milo sa Cetinja. Svijet se već u radoznalosti raspitao đe je naučio da goni ovo čudo, pa rekoše u Češkoj.”

Ivančević dalje piše da je “od svega najviše interesovanja Podgoričana privukao šofer, jer se publika nije mogla načuditi tome da jedan tako mlad momak koji je više ličio na dječaka, vozi jedno takvo čudo bez konja”.

Godinu dana kasnije, 1904. Crna Gora prva na Balkanu uvodi radiotelegrafski saobraćaj. Stanica je instalirana na Volujici kod Bara, a imala je vezu sa radiotelegrafskom stanicom u Bariju.

Stizali su vaktile u Crnu Goru mnogi ugledni izvanjci. Posebno mjesto pripada Jaroslavu Čermaku (1830–1878), kako su ga nazvali, slikaru Crne Gore. Umjetniku koji je, reče istoričar umjetnosti, Coko Marović, borbu za nacionalno oslobođenje Crnogoraca prikazao Evropi. Među Čermakovim brojnim djelima posebno se ističe slika “Ranjeni Crnogorac”. Oduševljen Crnom Gorom, ovaj Čeh je na razne načine slikao ženu, Crnogorku: kao majku, ratnicu, ljepoticu, mučenicu, a u svim tim situacijama, ona, Crnogorka, zrači snažno jednostavnošću, monumentalnošću gorske ljepote.

Krajem devetnaestog i početkom dvadestog vijeka, u vremenu punog angažovanja na očuvanju slobode, javljaju se počeci moderne umjetnosti. Kako je zabilježila Olga Perović, veća grupa crnogorskih umjetnika školuje se u inostranstvu, Anastas Bocarić, Špiro Đuranović, Marko Gregović, Mihailo Vrbica, Ilija Šobajić, Špiro Bocarić, Marko Brežanin, Vladimir Novosel, Đuro Radonjić...

Na početku dvadesetog vijeka, crnogorsku likovnu umjetnost slave Evropom Pero Poček (1878-1963) i Đoko Popović (1881-1911). Njihova pojava najavila je plejadu crnogorskih talenata koji će se početi školovati u Parizu, Rimu, Beču, Firenci, uvodeći Crnu Goru u evropske likovne tokove... Bili su to Risto Stijović, Milo Milunović, Petar Lubarda, Miloš Vušković, Jovan Zonjić, Mirko Kujačić, Mišo Vukotić, Ivo Novaković.

Volio je knjaz/kralj Nikola da se druži s piscima, slikarima... Dolazili su na Cetinje i odsijedali u Lokandi (Grand-hotelu). Došao je i srpski pisac Jovan Jovanović Zmaj.

Davnih šezdesetih, jedna starica mi je u Novom Sadu ispiričala istinitu anegdotu. Kao djevojčica sretala se često sa svojim ujakom, pjesnikom Jovanom Jovanovićam Zmajem. Knjaz Nikola je poslao u Lokandu perjanika i rekao da mu dovede Zmaja. Revnosni perjanik je odmah otišao u Lokandu i još s vrata viknuo:

- Đe je ođen zmaj!?

- Ja sam Zmaj! – prozborio je ustajući Zmaj Jova.

- Muči tu! Kakav ti zmaj! Đe je zmaj...

Kao veliki državnik, knjaz/kralj Nikola je nastojao da Crnogorke i Crnogorce uzdigne i kroz pozorišnu umjetnost. Početkom 1883. godine, u okviru Cetinjske čitaonice, osnovano je Dobrovoljno pozorišno društvo. A 1888. po projektu čuvenog trogirskog arhitekte Josipa Sladea, otvoreno je divno zdanje Crnogorskog narodnog pozorišta - Zetski dom. Tada je svečano priređena prva predstava, “Balkanska carica” knjaza Nikole, koji se nadahnutom besjedom obratio publici.

- Knjiga nas neće omlačiti! - kazao je knjaz Nikola. - Naša krv, naša junačka crnogorska krv, crpiće u nauci i umjetnosti moć da su Crnogorci još bolji junaci, nego kada bi ostali u svom primitivnom stanju. Narod je moj brojno mali, ali moralno će biti veliki, dok u jednoj ruci drži brus da sablju oštri, a u drugoj knjigu da se njom prosvjećuje. Neka Crnogorsko narodno pozorište s dostojanstvom posluži intelektualnom i moralnom napretku dragoga mom srcu naroda crnogorskoga!

Jesu li Crnogorci naročit narod?

- Jesu! - reče mi 12. marta 2007. godine u Njujorku dr Zorka Milić, rudareva kći, profesorica Njujorškog univerziteta. Rođena je u Pensilvaniji, odrasla u Bronksu. Đed joj je davne, 1895. iz Ceklina došao u Ameriku.

- Crnogorci koji su nježni, šarmantni, zabavni i često tužni, jer je svaki od njih proveo život, ovđe u Americi, radeći teške fizičke poslove, a istovremeno sanjareći i čeznući za danom kada će se vratiti u svoj zavičaj, u svoju Crnu Goru. Većina njih se nikada nije vratila - priča mi prof. dr Zorka Milić. - Proveli su Crnogorci godine radeći u rudnicima čelika i bakra; većina njih nikad nije doživjela penziju, uključujući i mog oca. Ovi zgodni, visoki, jaki ljudi, nijesu zadugo ostali takvi, jer je gotovo nevidljiva prašina uništila njihova pluća, njihova tijela. Crnogorci su naročit narod...

Vaskrsla je Crna Gora u Titovoj Jugoslaviji, sa svim atributima državnosti. Nedostajala joj je samo sopstvena vojska, pa da u punom smislu bude država. Na podgoričkoj ledini, slavni crnogorski arhitekta Vujadin Popović, znalački je rasprostro državne institucije; prvo, hotel evropskog sjaja, sa impozantnom kafanom u bečkom stilu; salonima; Zelenim, Crvenim, Žutim, Lovačkim, u kome smo, davne, 1958. na televiziji gledali svjetsko fudbalsko prvenstvo u Švedskoj i osamnaestogodišnjeg čarobnjaka, Brazilca, Pelea.

Onda, redom: Pošta, Banka, Parlament, Vlada, Ministarstvo unutrašnjih poslova. U tim zgradama i danas stoluju crnogorske državne institucije. Ali, arhitekta Vujadin Popović, ko zna zbog čega, odselio se u daleku Australiju. Posjetio je 1992. Crnu Goru. Tada ga je doveo kod mene moj prijatelj, arhitekta Vajo Knežević. Popričali smo kratko. Upravo sam se tih dana spremao za put u Australiju, pa sam se sa ahitektom Popovićem dogovorio da se vidimo u Melburnu, đe je živio, da napravim s njim veliku priču. Međutim, nijesmo se sreli. Kad sam stigao u Melburm, telefonirao sam mu. Ali, arhitekta Vujadin Popović bio je van Melburna...

Tako je propala moja ideja da pričam s čovjekom koji je u evropskom duhu postavio urbanističke temelje Titograda.

Imajući u vidu dugogodišnju tradiciju crnogorske poštanske službe, pošta se poslije Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori rapidno razvijala. Pedesetih godina organizovan je prevoz pošte i putnika specijalnim autobusima, braonkastim engleskim “komerima”. Sagrađene su po Crnoj Gori mnoge nove poštanske zgrade, a u Nikšiću je montirana prva automatska telefonska centrala.

Kao i avio-kompanija, pošta je značajan atribut državnosti. U Titogradu je 15. novembra 1959. godine, otvoren poštanski muzej, prvi tehnički muzej u Crnoj Gori. Istog dana otkrivena je spomen-ploča tridesetosmorici poštanskih radnika i službenika palih u Narodnooslobodilačkoj borbi. Svečanosti je prisustvovalo crnogorsko rukovodstvo, na čelu s Blažom Jovanovićem.

... A na Balkanu se najčešće spava zečke; na jedno oko. I danas, na žalost, razne grupe i trupe, kidišu na Crnu Goru - slijeva i zdesna, iznutra i spolja! Trebaće mudrosti i hrabrosti da se odupre svemu tome...

Nadajmo se. Jer, kako reče zorna Zorka, Njujorčanka - Crnogorci su naročit narod.

( Slobodan Vuković )