Ljepotica broji posljednje dane

Kuća Marića u centru Kolašina odbrojava posljednje dana - čekaju se mašine da sravne sa zemljom jednu od najljepših i najstarijih građevina u gradu, svojevrstan istorijski spomenik i simbol varoši s početka 20. vijeka.

Nadležni su zvanično konstatovali ono što je godinama već očigledno - Kolašinci su nemarom nekadašnju ljepoticu pretvorili u opasnost za prolaznike i okolne objekte.

Podignita je 1908. godine, kao poslovna kuća braće Marić. Konfiskovana je 1946. godine, pa je u nju smješten Sreski sud i Javno tužilaštvo.

Priča o toj kući je i priča o najpoznatijim kolašinskim trgovcima, izvoznicima i dobrotvorima i podsjećanje na vrijeme kada se do bogastva i ugleda moglo doći poštenim, napornim radom.

Publicista i lokani hroničar Branislav Jeknić za “Vijesti” kaže da “u Kolašinu već odavno nema potomaka Marića, koji su gradili kuću”

”U varoši se pominju tri porodice Marića, koje nijesu u srodstvu. Akan i Antonije o kojima je riječ pripadaju Marićima koji potiču iz plemena Komani, iz Katunske nahije. Živjeli su u Baločanima, a pod pritiskom Bandića, Bezdanovića i Radulovića sa Željeve Glavice preselili su u okolinu Podgorice, a potom u Bijelo Polje. Marići, Aleksa poznatiji kao Akan i njegov brat Antonije pominju se u Kolašinu od 1878. godine. Akan je bio je u pratnji Mitrofana Bana, serdara Baša Tokova Božovića i Jova Kaluđerovića iz Grblja, kao prevodilac u toku pregovora o predaji te varoši Crnoj Gori 1878. godine. Kako sam Mitrofan navodi: ‘S nama bijaše u društvo i Akan Marić, bogati trgovac iz Bijelog Polja, koji je u vrijeme rata k nama bio prebjegao”, podsjeća Jeknić na istorijske detalje.

Trgovci i dobrotvori

Akan je već 1879. godine, kaže Jjeknić, “od opštinske uprave dobio dozvolu za otvaranje ‘butige’ sa raznom robom i pićem, a godinu kasnije je imao 4.000 fiorina godišnjeg obrta”.

Bio je i najveći uvoznik raznih roba koje su stizale u Kolašin iz Trsta, Kotora, Beča, Pešte, Marseja, Zagreba, Carigrada i Beograda.

”Prema evidenciji taksi na špiritozna pića, vidimo da je već 1882. godine uvozio mastiku i špirit iz Trsta, a 1885. godine počeo je sa uvozom i ostalih pića: vlahova, konjaka, rozaklije… U toku 1887. godine gotovo sav uvoz koji je evidentiran u Kolašinu, ostvario je Akan. Pored uvoza raznih roba, bio i najveći izvoznik žive stoke, koža i vune iz Kolašina. Dva najveća izvoznika u to vrijeme su bili Vuko Vuletić sa Cetinja i Marić iz Kolašina. Akan se pominje kao izvoznik stoke, vune i kože na tržišta Grčke, Italije, Francuske i Malte”, priča kolašinski hroničar.

Prema tekstovima objavljenim u Glasu Crnogorca, 1892. godine, Vuletić i Marić izvezli u Francusku ukupno 25.000 ovaca, a 1899. godine “Akan iz Kolašina šalje 55 bala vune u kojima ima 3.525 kilograma”. Iste godine Vuletić je izvezao u Francusku više od 15.000 ovnova, a Marić u Trst 6.525 kilograma koža.

”Početkom 1910. godine braća Marić su počeli sa eksploatacijom kolašinskih šuma. Podigli su parnu pilanu kod Lijeve Rijeke, zahvaljujući uspostavljanju puta Kolašin - Podgorica. Trgovina ‘Braća Marić’ je među osnivačima i pokretačima ‘Crnogorske Banke’ koja je osnovana 1. septembra 1905. godine na Cetinju. Na predlog Ministra unutrašnjih djela, Akan je imenovan za člana Privrednog savjeta 12. septembra 1906. godine, a na osnovu podataka u Državnom kalendaru bio je član Privrednog savjeta šest godina. Odlikovan Danilovim ordenom, III stepena 28. avgusta 1909. godine”, kaže Jeknić.

Braća Marić su velikodušnu dio svoje zarade davali u dobrotvorne svrhe, pa su redovno donirali knjige najboljim kolašinskim đacima. Zajedno sa Radojem Rakočevićem, pominju se kao osnivači Društva Crvenog krsta u Kolašinu 1910. godine.

Antonijev sin Simo bio je predsjednik Crnogorskog crvenog krsta u Ženevi u toku Prvog svjetskog rata.

Akan je umro 3. februara 1913.

”Čovjek rijetkih vrlina, dobrog srca, u svakom poslu neobično preduzimljiv. Sa velikom trgovinom, uvoza i izvoza kao i industrijskim preduzećima poznat je na svim evropskim pijacama. Po prirodi bistar i inteligentan, a uvijek gotov svakome u nuždi priteći u pomoć bio je jako omiljen i od svakoga kao roditelj poštovan”, piše u objavi o njegovoj smrti.

Brat mu je umro četiri godine kasnije. U “Glasu Crnogorca” su uz vijest o njegovoj smrti napisali:

”... Njegovom i brata mu pokojnog Akana, neumornim i poštenim radom njihova firma zauzima nesumljivo prvo mjesto u trgovačko industrijskom svijetu u Crnoj Gori. Ovo je i omogućilo kući ‘Braća Marić’, da je, ne samo u svim privrednim, nego i kulturno, humanim ustanovama i Crnoj Gori, uzimala uvijek najživljeg učešća ne samo radom i kapitalom nego i bogatim prilozima. Umro je u teškim prilikama, željan vidjeti dva najveća dobra: slobodu svoga naroda i drage mu Crne Gore i svoju voljanu djecu od kojih je pola internirano u Ugarsku, a pola u bjekstvu”.

Preživjela njemačko bombardovanje, ali ne i nemar

Braća Marić su, kaže Jeknić, imali više kuća u Kolašina. Dvije su bile na mjestu današnje tržnice, treću kuću Akan je kupio 1886. godine od Pašan age Martinovića koja se nalazila na mjestu današnje zgrade Šumske uprave, a 1908. godine su sagradili kuću čije rušenje predstoji.

Samo je ta kuća ostala nakon Drugog svjetskog rata, dok su ostale tri uništene u njemačkom bombardovanju 1943. i 1944. godine.

Građena je u stilu secesije, po ugledu na slične građevine u Trstu i Beču.

U knizi Kulturno nasljeđe Kolašina, kustos Draginja Kujović navodi:

”Atike na krovnoj masi kao karakteristični arhitektonski elementi primjenjuju se i na poslovnoj zgradi Akana Marića. Naglašen je i lijepo profilisan u štuko malteru krovni vijenac. Metalne zaštitne i ukrasne mreže na prozorima i vratima kao i keramičke pločice bijele, terakot i plave boje složene u geometrijske slike u ulaznom holu, arhitektonski su elementi dati u duhu secesije”.

Jeknić kaže da je, zajedno sa kolašinskim kulturnim djelatnicima i pojedinim građanima, 2009. predlagao da se kuća renovira, pretvori u galeriju, ali da nije bilo razumijevanja tadašnje lokalne uprave.

”Pod čudnim okolnostima (cesija i kompenzacija za opštinska auta) kuća je prešla u vlasništvo forme Krizma motors kontraverznog biznismena Nebojše Boškovića. On je tada obećavao prosperitet, razvoj, ulaganja i ko zna šta sve. Onda je došao stečaj pomenute firme, hapšenja, stečajni upravnici i sudije, bančini i drugi povjerioci, pokušaji prodaje i preprodaje”, podsjeća Jeknić.

Kuća je danas u vlasništvu raznih povjerioca, a zemlja ispod nje je opštinska.

Otpadanje djelova direktno ugrožava okolne kuće, ugostiteljske objekte i učesnike u sabraćaju.

( Dragana Šćepanović )