Rusija: Zašto ljudi potkazuju komšije i rodbinu?

Otac prijavljuje ćerku koja se protivi ratu u Ukrajini. Čovjek prijavljuje kolegu nakon svađe na poslu o ratu, a prijatelj prijavljuje čovjeka jer je na društvenoj mreži vidio objavu za koju misli da ismijeva simbol „Z“, koji se u Rusiji koristi za veličanje rata protiv Ukrajine.

Sva tri slučaja, o kojima je DW izvještavao ranije, završila su se policijskim ispitivanjem, ali sudski postupci nisu pokrenuti.

Slično je prošao Kiril (32), IT-stručnjak iz Moskve koji se protivi ratu i politici Vladimira Putina. Kaže, ima rođaka koji je „zaljubljen“ u Putina i koji je prijavio Kirilove objave i njihovu privatnu prepisku. Morao je na razgovor u policiju.

„Tu sam saznao da to nije prvi put da se rodbina žali na ljude koji se protive ratu“, rekao je Kiril za DW. „Policajci su priznali da su se i sami bojali da budu poslati u Ukrajinu. Na kraju su me pustili. No sada svoje objave na društvenim mrežama stavljam vidljivim samo za prijatelje. Od tada mi je to sve nekako jezivo.“

Sve je više primjera u Rusiji gdje denunciranje vodi težim posljedicama. U jednom od poznatih slučajeva, starija gospođa se požalila da je vidjela antiratne parole na cijenama u jednom supermarketu u Sankt Peterburgu. Zbog toga je umjetnica i aktivistkinja Saša Skočilenko završila u istražnom zatvoru i prijeti joj deset godina robije.

Otkud ljudima potreba da prijavljuju druge građane, prijatelje, kolege, čak i sopstvenu djecu?

Razne vrste denuncijanata

Psihološkinja Marija Potudina ih posmatra kao svojevrsni ventil: „U Rusiji već dugo ne može javno da se iskaže nezadovoljstvo. Denunciranje je relativno sigurno sredstvo da se oslobodi agresije, iako ona nije ciljano usmjerena na pojedinca.“

„Tako se možete ograničiti od drugih, zaštititi svoj habitus od alternativnih viđenja, uvesti red, imati kontrolu, i kazniti zle ljude koje država drži za izdajnike“, dodaje Potudina za DW. Kaže, srž denunciranja je moć da se odluči o sudbini drugih i tako nadoknadi sopstvena nemoć. Denuncijant postaje pomoćnik moćne države.

To nije ograničeno samo na anonimne ljude. Recimo, bloger Gaspar Avakjan prijavio je omiljenog glumca i komičara Maksima Galkina jer je ovaj govorio protiv rata. Trenutno ruski istražitelji proveravaju navode. Galkin je po početku rata emigrirao u Izrael.

„Denuncira se i kako bi se stekla materijalna korist, iz sitničave osvete ili nagona za samoodržanjem. U Sovjetskom Savezu je postojao zakon prema kojem je neprijavljivanje bilo kažnjivo“, kaže nam antropološkinja Aleksandra Arhipova.

„Najteži razlog za denunciranje je međutim ideološki“, nastavlja ona. Čini joj se da je toga u Rusiji sve više. „Radi se o prijavljivanju političkog prestupa o kojem u društvu nema konsenzusa, ali za koji neko može biti ozbiljno kažnjen.“

Hiljade postupaka pred sudovima

Od početka marta je u Rusiji otvoreno preko dvije hiljade postupaka zbog „diskreditacije“ vojske. Prema podacima aktivista koji se u okviru projekta „OVD-Info“ bore protiv političkih progona, u do sada riješenim slučajevima u prosjeku su izricane kazne od 35.000 rubalja (oko 620 eura).

Pavel Čikov iz projekta za ljudska prava „Agora“ kaže da ruski sudovi dnevno odlučuju o po četrdesetak takvih slučajeva. Ali, vode se, kaže, i desetine postupaka zbog „laži“ o ratu. Tu još nije bilo presuda, a najviša zaprijećena kazna je petnaest godina robije. I ti postupci se mahom pokreću nakon prijave budnih građana.

Istoričar Sergej Bondarenko iz organizacije „Memorijal“ – zabranjene u Rusiji po zakonu o „stranim agentima“ – kaže da se danas prijavljivanje odvija otvorenije nego u sovjetska vremena, kada su postupci često bili tihi i daleki od očiju javnosti.

Prema Bondarenku, denuncijanti često očekuju da prijavom poprave svoju situaciju, izravnaju račune sa nekim ili napreduju na društvenoj ljestvici. „Država prijetnjama i obećanjima dovodi ljude u situaciju u kojoj osjećaju da je denunciranje neophodno. Maltene su namamljeni na to.“

Slično misle i drugi sagovornici DW. „Govori predsjednika o nacionalnim izdajnicima podstiču sve vrste potkazivanja“, kaže Potudina.

Bijeg od istine

Za Arhipovu to je oružje u „građanskom hladnom ratu koji bjesni u Rusiji“. „Predsjednik kaže da imamo unutrašnje neprijatelje koje moramo da otkrijemo. Ljudi onda tragaju za njima, nađu ih, i tako se umire. Tako dokazuju ispravan politički stav i to im je satisfakcija“, kaže antropološkinja.

Pomislilo bi se, nastavlja ona, da uglavnom stariji ljudi potkazuju. Ali, pravila zapravo nema. „U regionu Kalinjingrada su testirali bota za denunciranje (softverski program za komunikaciju, prim. red.) na društvenoj mreži Telegram. Nakon toga se u ovom mirnom regionu javio talas prijava protiv diskreditacije armije.“

Arhipova kaže da za mnoge ljude u Rusiji rat ne postoji – postoje dača, bašta, djeca i unuci, ali rat ne. „Teško je priznati da ste građanin zemlje u čije se ime vodi ludački šizofreni rat. Jer to bi uništilo svaki osnov lojalnosti prema državnoj moći“, kaže ona.

Prema psihološkinji Potudinoj, i to je izraz nemoći koji vodi denuncijacijama. Pita, šta ljudi zapravo mogu da urade protiv rata? „Da sa vilama krenu na Kremlj? Ne bi daleko stigli. Teško je živjeti sa saznanjem da sopstvena država ubija nedužne ljude.“

I zato se mnogi brane protiv tog saznanja. Kako kaže Potudina, stoga je pogrešna crno-bijela podjela na „dobre“ i „loše“ Ruse. Očigledne istine, dodaje, ljudi izbjegavaju da ne bi poludjeli.

( Deutsche Welle )