LOVAC NA ZMAJEVE
Dobro jutro, predsjedniče!
Srećna je okolnost da je naš predsjednik, izgleda, shvatio da je vrag odnio šalu i da su takozvani građanski aktivisti, intelektualci i još takozvaniji novinari, predvođeni Mijom Bokserom, u stvari opasne štetočine
Dobro jutro Gali Butros je l' ti Mijo (Boxer) pis'o jutros!? Ovako bi mogao da glasi rimejk čuvenog hita iz 90-ih kada je Butros Gali, za koga vi mlađi nikad nijeste čuli, bio generalni sekretar UN a neki tadašnji Mijo (ili Slobo, Bora, Branko) predsjednik Partije odnosno države. I onda neki od tih likova, svako malo, šalje apele i protestna pisma ka Njujorku. Pokušavajući da ubijede prvog čovjeka krovne međunarodne organizacije kako su Srbi goloruki narod, kako Srbija nije u ratu, a kamoli Crna Gora. Nešto nalik ovome što danas radi Putin i njegov Bokser od Šojgua. I Lavrova.
Pomenuti deseterački stih je u stvari bio i ostao parodija na palanački duh, licemjerje i brutalnu propagandu kojom se pokušavala sakriti istina i činjenice o masovnim zločinima koji su vršeni nad nedužnom SFRJ i njenim građanima. Original ovoga što danas gledamo u Ukrajini. Ili što je Šekspir davno napisao, a što citira Mijo od Nikolaidisa: „Život je priča koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa“. Eto ti ga Bokseru.
Dakle, da je Butros Gali danas živ i da je generalni sekretar NATO-a a ne nevažnih UN, njemu bi direktno pisao Mijo ili Andrej, za koje nikad nijeste čuli, iako su veoma poznati u domaćim i regionalnim okvirima kao kontroverzni dobitnici raznih nagrada i donacija, pod sumnjivim okolnostima ili na unaprijed namještenim tenderima. I tako punih dvadesetak godina, da bi se sada Bokser žalio međunarodnim faktorima, EU i NATO, kako je tek u posljednjih godinu i po “devastiran sektor kulture, u kojemu se sistematski stigmatizuju i marginalizuju kompetentni, međunarodno priznati stvaraoci i organizacije”…
Da je Butros Gali živ, ne bi morao da čita sva ta pisma takozvanih građanskih aktivista, intelektualaca i takozvanih novinara iz malenog Montenegra, kruga dvojke, centra Prištine i sa Baščaršije, jer su ona sastavljena po istoj matrici. Dovoljno bi bilo Stoltenbergu, Makronu i Šolcu da uzmu samo jedno od njih. I da shvate kako su bezbjednost regiona, sigurnost Evrope, sloboda Amerike, i opstanak pingvina na Antarktiku direktno ugroženi djelovanjem (veliko)srpskog predsjednika Vučića, vaskolikog patrijarha Porfirija i omalenog Mađara Varheljija. Ova crna trojka, naime, čudo čini po regionu i šire, sve do Antarktika, dok lideri SAD, EU i NATO prave selfije i od samoljublja ne vide šta im se pred nosem dešava. Upozoravaju Mijo, Andrej, Tamara i građanski aktivista Momčilo R, Bajdena, Fon der Lajen i družinu, da će sa Vučićem proći gore nego sa Putinom. Jer ono što je Vladimir Vladimirovič u SSSR-u i na Kavkazu to je gospodar Vučić u SFRJ i na Kajmakčalanu.
Iako iz Brisela, Berlina i Vašingtona, deceniju i po, stižu aberi, lokalnim političarima i takozvanim građanskim aktivistima, na čelu sa generalnim sekretarom Bokserom, da je naš najveći problem organizovani kriminal i korupcija, odnosno, zarobljene institucije i Blažo Jovanić na slobodi - pomenuti apelaši i potpisnici saopštenja raznih matica i penova, ne mare mnogo za to. Oni verglaju narativ o devalviranom antifašizmu i zapadnim vrijednostima. I ugroženom Montenegru, pred naletom srpskog sveta, srpske čizme i opanka, plus Vulin, Sarapa, Marić i Joanikijev vodeći istoričar Raković. Da bi stvar dobila na ozbiljnosti, jer ko je u Vašingtonu, Berlinu i Briselu čuo za malu Crnu Goru, apelaši sa takozvanim Mijom na čelu dodaju na spisak ugroženih i nedužne Albaniju, Sjevernu Makedoniju, Kosovo i BiH. Iako albanski premijer Rama javno priznaje da je ne samo velikosrbin, već i četnik.
Istina, sarkastično. Ali laureat Njegoševe nagrade, Mijo Bokser, je sve shvatio bukvalno i iz toga izvukao logičan zaključak da u “kompleksnoj operaciji zatiranja crnogorske nacije” velikosrpski ideolozi sadejstvuju sa albanskim liderima i nacionalistima. Počev od Dritana i Đeke, preko Nika i Gencija, sve do Rame. Koji je Miju i Andreju već sve priznao.
Elem, ovo neodoljivo podsjeća na devedesete, kada je neki tadašnji Mijo pisao Butrosu Galiju koji je zaista bio generalni sekretar UN, objašnjavajući mu kako su nacisti uzeli vlast svuda po regionu a Srbija i Crna Gora se onda latile tenkova i haubica da nas spasu zengi, zelenih beretki, OVK i nove nacifikacije. Dakle, nalik tome, ovih dana naš stvarni Mijo piše nestvarnom Butrosu Galiju, jer čovjek je umro 2016. u 92. godini, kako su korupcija, organizovani kriminal, zarobljeno pravosuđe, nepotizam, partijsko zapošljavanje, skaj aplikacija, stan Damira Šehovića i žena Ranka Krivokapića - riješeni, i kako je sve po najvećim NATO standardima, jedino još velikosrbin Milutin (Đukanović) štrči.
Jedina srećna okolnost je da je, izgleda, naš gospodar (Milo) shvatio da je vrag odnio šalu i da su svi takozvani građanski aktivisti, intelektualci i još takozvaniji novinari, predvođeni Mijom Bokserom u stvari velike i opasne štetočine.
Predsjednik je valjda napokon ukačio i da u brizi pomenutih za antifašizam ima više šovinizma i govora mržnje negoli brige. Što priznaje i sam Bokser kada zaključuje: “Još jednom se potvrđuje da su etnonacionalisti, šovinisti i kriptofašisti - kad su u stvarnom ili prividnom ili sukobu - svjetonazorski i moralno najbliži jedni drugima”.
Konačno je, bar se nadam, to shvatio i naš predsjednik. Iako ga već 15 godina upozoravamo da nema malog i velikog nacionalizma, opasnog i bezopasnog, da su šoveni braća a time podjednaki kancer društva i da su, kako Mijo sam priznaje, i kada su u prividnom sukobu oni svjetonazorski i moralno najbliži. Želim da vjerujem da je predsjednik tako došao do spoznaje da nema razlike između Mija, Andreja, Momčila, Draginje, Pustahije, Zekovića s jedne, i Vulina, Sarape, Marića, Vučićevića, Rakovića i advokata Đuke, s druge strane.
Važno je da otac nacije, kao njihov nesporni vođa i komandant, započne proces otrežnjenja koji vodi ka prihvatanju činjenice da Crnu Goru ni približno ne ugrožavaju dva velika frustrirana Srbina (AV i Porfirije) i jedan pogubljeni mali Mađar (Varhelji), koliko zlo domaće - neznanje, primitivizam, gramzivost, inferiornost, korupcija, organizovana grupa takozvanih laureata i intelektualaca i gensek Mijo. Inicijator apela, organizator žirija, primalac i darodavac nagrada, njihov promotor, pisac pamfleta i dosijea, prodavac magle i lažnih freski. Plus, etnonacionalista i kriptofašista, što sam priznaje.
Dobro jutro, predsjedniče.
( Željko Ivanović )