Ljudi kupuju viziju, a ne odjeću

Posljednjih godina sve je više dizajnera koji se okreću održivoj modi, a jedna od kreatora koja na ex-Yu prostorima upravo kroz svoj rad želi da podigne ekološku svijest je i Tamara Jarić. Ona će svoju kolekciju prikazati i na internacionalnom modnom festivalu IFF Porto Montenegro 22. jula, kada će pored nje svoje viđenje mode predtaviti i domaća dizajnerka Sanja Matanović i brend Balestra.

Tamara je u Beogradu završila “Školu za dizajn”, kao modni dizajner nastavila je da se usavršava u Firenci gdje je diplomira na fakultetu “Polimoda” 2005. godine. Nakon toga odlazi u Njujork, gdje je 2007. godine upisala “Berkeley College”, smjer Fashion Marketing & Management, na kojem diplomira.

Njene kreacije nosile su brojne poznate ličnosti i u Holivudu, a o svom pristupu modi, razmišljanju o istoj, ženama koje nose njene modele priča Tamara Jarić za “Vijesti”...

Prošle godine IFF je bio posvećen održivoj modi, a ove godine upravo su Vas odabrali kao predstavnika takvog pristupa dizajnu. Koliko je bitno da i kroz modu razvijamo svijest o očuvanju životne sredine?

Posebno mi je bilo drago kada sam dobila poziv od IFF da budem predstavnik održive mode. Prijatno sam se iznenadila da se i ta grana na našim prostorima razvija. Održiva moda je stil života koji se ogleda i u drugim sferama. Sasvim je logično da dizajner kreira nešto sto neće narušavati životnu sredinu i neće biti toksično za ljude i životinje. Postoji više načina da se implementiraju ekološke prakse. Naizgled mala stvar može dosta doprinijeti samim tim što postavljate dobar primjer drugima i time širite svijest.

Od kojih su to materijala izrađeni Vaši modeli, koliko je teško naći materijale koji su održivi, a koliko ih obraditi i dati im oblik?

Materijale koje koristim su fini štofovi od organske vune za sakoe, čoja od reciklirane vune za jakne i kapute, gabardin od organskog pamuka za mantile, platneni tensel za košulje i haljine i prirodno bojena koža. To su prefinjeni materijali proizvedeni u Italiji, Španiji i Holandiji. Potraga za ekološkim materijalima je izazovna jer je to industrija u razvitku i izbor kvalitetnih materijala je sužen. Sto se tiče izrade, ekološki materijali sa kojima sam ja radila se ponašaju veoma slično kao i ne ekološki.

Vaše kreacije namijenjene su “modernoj i sofisticiranoj ženi koja teži ka jednostavnosti sa dozom ekstravagancije”. Koliko je teško naći pravu mjeru da ta ekstravagancija ne pređe granicu?

Linija “Jarić” je nastala za modernu i sofisticiranu ženu sa željom da bude nosiva, a opet da ima dizajnerksi pečat. Kao mlađa sam željela da pokažem svoj talenat, dok je sada fokus na ženi i praktičnijem pristupu. Mislim da sam sazrela kao dizajner i iz tog razloga ne lutam. Trenutan izazov je napraviti ekstravagantnije komade koji su potrebni za određene prilike kao što su modna revija i editorijali. Uspostavljanje balansa između ekstravagancije i nosivosti je nama dizajnerima često izazov, jer je zapravo potrebno imati primjese oba elementa.

Uglavnom svi dizajneri kad predstavljaju kolekcije kažu da su namijenjene “jakim ženama”, “ženama sa stavom”, “ženama od stila”... Da li zaista svi ti komadi završavaju kod takvih žena i koliko su takvi opisi dizajnera marketinški trik - da se možda kolekcija bolje proda?

Ako ste dizajner koji pravi drugačije modele koji se ne uklapaju u postojeći šablon, logično je da očekujete da i žena koja nosi takve komade odiše istim vrijednostima. Te samouvjerene i autentične žene uglavnom budu vaši prvi kupci i ciljna grupa, jer one imaju hrabrosti da iznesu tu vrstu mode. Nakon toga dolaze žene koje su to vidjele kao primjer i okuražile su se da probaju neki drugi komad, možda ne najoriginalniji model iz kolekcije, ali svakako nešto klasičnije. Ljudi kupuju viziju, a ne odjeću i zato je moda više od same odjeće.

Školovali ste se u Srbiji, Italiji, Americi... Sve te tri države imaju drugačiji pristup modi. Gdje ste Vi najviše naučili o istoj?

Zahvalna sam na bogatom iskustvu koje sam mogla doživjeti jer mi je svako od njih dalo nešto drugačije i doprinijelo da budem dizajner koji sam danas. U Italiji sam naučila zanat koji me i danas prati. Veoma polažem na kvalitetu kao što je dobra izrada, kvalitetan materijal i dobar kroj. U Italiji postoji jaka tradicija, njegovanje umjetnosti i lijepa kultura prema životu. Vjerujem da sam to upijala dok sam živjela i studirala u Firenci. Pristup modi u Americi je totalno drugačiji. Tržište je raznoliko i veliko gde svako može da se pronađe. Ono što mi se dopada je da su otvoreni za novitete. U Njujorku sam naučila poslovanje jer sam tamo najviše radila.

Danas živite u Srbiji, ali se Vaši modeli prave u Italiji. Zna li to nekad da bude naporno i prisustvujete li dok se kolekcija radi?

Imala sam sreće da sam pronašla dobru fabriku u Pulji koji su laki za saradnju. Oni su mi odgovarali jer su razumjeli kvalitet koji tražim. Na početku sam tamo bila češće dok smo se upoznavali, a sada već manje idem. Nadam se da ću moći da pravim stvari i u Srbiji za domaće tržište.

Imali ste priliku da učite od dizajnera među kojima su Ralph Rucci, Nicole Miller i Jill Stuart. Kad ste u društvu takvih modlih imena koliko je teško pokazati svoju kreativnost? Je li Vam se dešavalo da sebi pripišu neke Vaše ideje?

Razbiću jednu veliku iluziju, a to je da najbogatija i najvrednija iskustva sam stekla u nepoznatim i manjim modnim kućama. Kada radite za poznatog dizajnera, generalno nema prostora za lični izražaj. Često sam bila zadužena za traženje inspiracije što mi se jako dopalo. Išla sam po raznim bibliotekama i listala modne časopise i knjige. Na univerzitetu FIT (Fashion Institute of Technology) u Njujorku postoji inspirativna modna biblioteka gdje možete prelistati časopise izdanja iz 70-ih, 80-ih, 90-ih. Posebno mi se svidjelo iskustvo kod američkog dizajnera Ralpha Ruccija. On je inzvarendan dizajner visoke mode. Podučavali su me izradi ručno rađenih detalja i bila sam asistent glavnom modelaru. Sve sam to jako voljela i uživala u tome. Međutim, najviše sam naučila u firmi koja je licenca kaputa i jakni za mnoge dizajnere, između ostalog Donna Karan i Tommy Hilfiger. Tu sam naučila cio proces kreiranja od početka do kraja, što je podrazumijevalo istraživanje tržista, kreiranje koncepta, izrada uzoraka pa sve do prodaje tokom koje sam takođe prisustvovala.

Dosta kreativnih ljudi u svijetu nikad ne dobije priliku da kroz kolekcije prikažu svoje ideje i viđenje mode uopšte. Čini mi se da je to na Balkanu puno lakše, posebno ako imate novac. Je li to razlog što na domaćim pistama gledamo “već viđene kreacije” ili plagiranja ima i u svijetu?

Na Balkanu je znatno lakše napraviti kolekciju zato što se to može obaviti sa relativno malo finansijskih sredstava u odnosu na inostranstvo. Takođe, ima pregršt kreativnih i talentovanih ljudi. Čini mi se da domaće tržište diktira određene trendove gdje originalnost nije fokus. U velikoj želji da budemo u koraku sa svijetom zaboravljamo svoj identitet i vrijednosti. Iz tog razloga se dešava promocija ljudi koji nemaju stav, već su kopija inostranih brendova. Smatram da je to veliki problem jer se uskraćuje prostor umjetnicimai dizajnerima koji imaju nešto pametno i originalno da pokažu.

Društvene mreže su demistikovale modu

Mnogi svjetski dizajneri poput recimo Koko Šanel, Karla Lagerfelda, Džona Galijana, Pjer Kardena, Valentina, Versaćea.... diktirali su trendove i mijenjali svijest o modi uopšte. Koliko je danas, kad zahvaljujući društvenim mrežama svako može biti promoter mode, teško prezentovati pravu ideju uz osobu koja tu kreaciju zna da iznese na pravi način?

Zahvaljujući društvenim mrežama, trend diktiraju influenseri i osobe koje umiju da naprave interesantan sadržaj, dok su to ranije bili dizajneri koji su kroz tradicionalne kanale promovisali svoje kreacije i ideje. Društvene mreže su demistikovale modu i približili je svakoj osobi što je bilo potrebno u tom momentu. Međutim, kako se društvene mreže brzo razvijaju i sada postaje ozbiljna grana, gubi se autentičnost. Fotografije su sve više upeglane i nerealne dok postovi sve liče na reklame. Danas nije teže prezentovati pravu ideju u odnosu na prije, već je kompleksnije. Postoji više kanala i svako mora pronaći adekvatan put.

( Marija Vasić )