10 i 10

Kažu da Englezi drže do tradicije i da je ono što je kod njih bilo nekada, uglavnom prisutno i danas. Možda se izmijenilo, manje ili više, ali je ipak tu.

Mi smo tradicionalno netradicionalni. Samo na prvi pogled djeluje da se držimo tradicije, a zapravo nam je “u krvi” da je gušimo, razaramo, pa i zatiremo. Možda je istina da mi kao društvo nismo ni predodređeni da čuvamo da nam traje ono što je vrijedno trajanja, a da smo i te kako skloni da baštinimo ono što bismo trebali da napustimo. Možda je bilo bolje da smo, uz to što smo tek po definiciji društvo, naučili usput da budemo i zajednica. Ali nama je ta riječ nekako strana, iako je očigledno da je naša. Poznata nam je, nije tu od juče, ali pojma nemamo zašto je neko nekada imao potrebu da prilog zajedno apstrahuje do nivoa imenice.

Ali, ko smo to “Mi”. Kada govorim o nama, dakle, ne mislim na određeni državni ili dalekobilo nacionalni prostor, već govorim o mentalnom ambijentu, koji se, istina, donekle može odrediti u vremenu i prostoru, ali koji prije svega predstavlja rutine, navike i iskustva koje dijele generacije ljudi odraslih na istim ili sličnim psihosocijalnim obrascima. Ono što značajno remeti relativnu trajnost tih obrazaca, a time i našu psihosocijalnu uravnoteženost, jeste taj famozni diskontinuitet koji u našoj istoriji paradoksalno predstavlja redovnost. Jer, mi kad napustamo staro, spaljujemo sve za sobom i poput agresivne hemioterapije eventualno ostavimo zdravih ćelija i tkiva tek da organizam puko preživi. Sjetimo se slavne tradicije, tek kad nam se sadašnjost toliko ogadi da je očima ne možemo gledati, a onda, s obzirom na to da nam od tradicije posle svega ne ostane ništa - barem ništa autentično i praktično, konzumiramo samo njenu korov i trulež upakovan u neodoljivi šarm mitova i legendi.

Rani psihosocijalni momenti, tj. one fine rutine moje generacije oblikovani su u atmosferi prve polovine “osamdesetih”, kada su se sa radija slušali nedeljni prenosi utakmica prve i druge savezne fudbalske lige. Sutjeska, Partizan, Hajduk, Velež, Sloboda, Radnički, Olimpija, Željezničar, Vardar, Vojvodina, Čelik… bili su klubovi koje smo voljeli, ne samo zbog toga što su bili dobri, već i zato što su bili naši. Voljeli smo Zvezdana i Boru Cvetkovića, golmana Janjuša, Zajeca, Sliškovića, Šestića, Sušića, jer su nam ta imena zvučala “naški”, a biti sportski patriota i lokalpatriota logična je, rekao bih sasvim prihvatljiva i svakako bezazlena stvar. Danas, klinci kod nas navijaju za Barselonu i Liverpul. Meni je čudno, ali ne branim! Samo kažem da smo smaknućem Jugoslavije i tog velikog familijarnog prostora, koji je imao značajan “melting-pot” potencijal u širem kulturnom smislu, zauzdali zapravo neke obične divne tradicije i rutine.

Sravnili smo, tako, sa zemljom tradiciju, a samim tim i rutinu, naviku ili kulturu gledanja dobrog dječjeg i obrazovnog TV programa. Bioskopi su nam stradali ne samo od “blickriga” globalnog tehnološkog trenda koji im nije bio naklonjen, nego i od domaćih izdajnika kulture. Na koncerte odlazimo samo ako su organizovani kao besplatne propratne terevenke političkih, parapolitičkih ili novogodišnjih mitinga.

Nestale su one fine životne rutine, koje daju smisao “kolotečini” života. Nestali su sa njima i oni prozaični simboli urbanih naseobina oličeni u velikim hotelskim baštama i gradskim kafanama koje mirišu na mješavinu prosute kokte, piva i vinjaka. Eno ih “leže” pretvorene u privatizacione figurativne (i doslovne) crne rupe.

Tradicija progresivnog i društveno odgovornog urbanizma, ustuknula je pred munjevitim naletom podmuklog osvetničkog provincijalizma. Ispod naslaga krhkih keramičkih pločica i hipererozivnog behatona, kojima svjesno popločavaju eksterijere da bi ih opet popločavali za godinu-dvije, “ćute” granitne osnove negdašnje civilizacije, provirujući s vremena na vrijeme kao prsti kroz bušne čarape.

* * *

Postojala je u mom malom rodnom gradu, koji liči na svaki drugi mali grad, jedna divna slastičarna (tako smo zvali poslastičarnice). Sterilno čista i prozračna, sa zelenim stolicama. Kad u nju uđete, osjetite harmoniju mirisa - šampite, boze, limunade i bureka koji zajedno tvore neki novi neopisivi i nadasve prijatan miris. Nestala je. A ona je trebalo da postane tradicija.

Nedavno kad krenuh za Sarajevo, vozio me je “divlji” taksista. Prilagodljiv čovjek. Zna sa ljudima i sa carinicima. Nema drugog prevoza za SA, ba. A nekada vozili i bjelopoljski Transservis i sarajevski Centrotrans. Jedino je put do Sarajeva većim dijelom ostao “vjeran” tradiciji (tačno me je vratio u “osamdesete”), pa su mi u povratku ovi putevi po Srbiji i Crnoj Gori djelovali k’o Njemačka.

Majci sam kupovao “sto godina” užičku, dakle “domaću” kiselinu za minival u radnji “Frizerpromet” zadruge u Beogradu, dolje kad se od Pozorišta stuštiš Francuskom, pa u Džordža Vašingtona prekoputa i malo desno. S godinama, majka je sve manje radila, pa je potreba za kiselinom prorijedila. Jednog dana banuh da pokupim jednu za farbanu, jednu za normalnu kosu, razmišljajući da li će u smjeni biti ona “stipsa” što mu je žao kesa, kad avaj! Nema radnje. Privatizova’. Sad tamo neka druga radnja. Nema lamperije, i samo ‘talijanska roba. Pade mi na um ‘talijanska psovka.

“Neronov sindrom” (prim. a. - ako ne postoji, evo predložio sam ga) uništenja i izgradnje novog svijeta naprečac, iz čistog ćeifa, nadvio se nad sudbinom našom - generacija koje pamte “ono prije”, a koje su veći dio života provele u “ovom sad”. Procesi su zamijenjeni obrtima, evolucije revolucijama, razum i logika nihilizmom i relativizacijama svega zamislivog i nezamislivog. Govorilo se o rušenju starih ideologija i paradigmi, a zapravo se radilo o rušenju ljudskih života i ideje ljudske zajednice sa svim njenim navikama, rutinama i tradicijama; onim malim običnim, ne onim epskim tradicijama, koje čine život i koje možemo “opipati”; tradicijama predvidljivosti, od kojih zavisi pouzdanost planiranja stvari u životu. Znati šta je očekivana posljedica neke radnje, čina ili uzroka vrijednost je dostojna tradicije.

Deset i deset bio bi sjajan naslov za neko anticipirano reizdanje Perl-džemovog prvenca uz dodatak deset novih pjesama osmišljenih i produciranih u starom maniru, ali je zapravo sjećanje na termin polaska voza koga više nema, sa željezničke stanice koje više nema. Navikao sam da stvari budu na određenom mjestu i volim da me “čekaju” kada se nakon nekog vremena ponovo obretem tu. Zamišljam, kao u filmu Povratak u budućnost, ako tamo banem iz vremeplova, čekaće me sigurno “onaj u deset i deset”. Ali neće, i to ne zbog vremeplova, jer se on možda i da napraviti, ali ne više i željeznička stanica u Beogradu tamo gdje je bila i gdje je trebalo da ostane. Trajala je od 1884. godine i može se komotno reći da je ona napravila Beograd, usmjeravajući razvoj njegovog javnog saobraćaja i drugih javnih sadržaja i institucija u funkciji dostupnosti lakšeg zadovoljenja potreba čovjeka koji poslom nabasa u ovu prijestonicu. Kažu mnogi koji su vidjeli svijeta da je vizura sa glavnog ulaza Štajge (tako su joj beograđani od njenog nastanka tepali) bila jedan od najspektakularnijih “ulazaka u grad”. Tačno 1. jula 2018. godine, a nakon 134 godine rada, trajno su je zatvorili. Par godina kasnije “sredili” su joj fasadu. I eno je leži kao našminkani leš u sendviču između Nemanjinih leđa i zidina Beograda na vodi. A sat iznad vrata nekadašnjeg njenog glavnog ulaza i dalje radi, iako je trebalo da stane na 10 i 10.

Autor je advokat

( Radovan Bato Furtula )