Mala ekskurzija po Bosni i Hercegovini (1. dio)

Oktobar je mjesec kad ja negdje zbilja otputujem. Prilikom izbora destinacije vagam odnos onoga što ću vidjeti i cijene. Izbor mi je širok jer se ne mogu pohvaliti da sam neki svjetski putnik. Volim ja da vidim i popularna mjesta, ali uvijek prednost dajem prirodi. Ovog oktobra sam se dvoumila: prirodne ljepote Hrvatske ili Bosne i Hercegovine? Pobjedu su odnijele bosanske zahvaljujući neuporedivo nižim cijenama. Malo sam pretražila internet, odabrala ono što me zanima i što je realno moguće obići za pet dana i zamolila drugaricu Miru (koja je iz tih krajeva) da mi napravi maršrutu. Od nje smo dobili auto kartu BiH i to je bilo sve što se priprema tiče. Nismo rezervisali smještaj jer smo računali da ćemo početkom oktobra naći smještaj bez problema.

Iz Podgorice smo, preko Nikšića, graničnog prelaza Vraćenovići i Bileće stigli u Stolac. Kroz ovaj hercegovački gradić smo prolazili puno puta, ali se nikad nismo zaustavljali. Pošto nam je moto puta bio da nigdje ne žurimo, odlučili smo da prošetamo do utvrđenja koje natkriljuje Stolac.

Tvrđava Vidoška je sagrađena u XIV vijeku. Moram priznati da sam bila malo razočarana. Dok se gleda odozdo izgleda puno moćnije. Uočavaju se pregalački napori da se tvrđavi vrati prvobitni izgled, ali će još puno vode proteći Bregavom dok se to ne desi.

Samo 3 kilometra od centra Stoca u pravcu Čapljine nalazi se nekropola stećaka Radimlja. Ovo je, bez sumnje, najvredniji spomenik srednjovjekovne Bosne. Stećci su očišćeni, okolina uređena i ograđena i, naravno, naplaćuje se ulaz. Pošto sam ljetos nanovo obišla naše stećke na Žabljaku (koji su zajedno sa ovima i još ponekima postali dio svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a) nisam mogla da ne primijetim drastičnu razliku u vođenju brige o njima. U korist Radimlje, naravno.

Red starina, red prirode. Čekao nas je vodopad Kravica koji je poslednjih godina prirodna atrakcija broj 1 u susjednoj nam državi. Često sam čitala tekstove o navali turista na ovo mjesto i divila se fantastičnim fotografijama koje su se mogle vidjeti na internetu. Vodopad se nalazi na putu Čapljina – Ljubuški. Postoje dobri putokazi, ne može se promašiti. Prolazi se ispod komada autoputa kojim se bosanski nadovezuje na hrvatski autoput. Ulaz je 3 eura po osobi, a na naplatnoj kućici je stajao ovaj neobični natpis. Na prostoru oko vodopada isti natpis smo vidjeli još nekoliko puta. Ne znam o kakvim obredima je riječ, niti na koje vjernike se odnosi, ali sličan natpis nismo vidjeli nigdje drugo.

Strepjela sam da vodopade neću vidjeti u najboljem izdanju zbog izuzetno sušnog ljeta koje je za nama. Sigurno da Kravica može i bolje, ali nas je i takva kakva je bila prvog dana oktobra, oduševila. Kako nas tako i brojne turiste koji su došli sa svih strana svijeta .

Drvenog mostića (za koji smo čuli da je do skoro spajao obale jezerca ispred vodopada) nije bilo. Između obala je vozio jedan čamac, a katamaran je služio za vožnju po jezercetu. Bila je velika gužva pa je Duško našao “alternativno rješenje”. Krenuli smo u pravcu Male Kravice. Pogled na površinu vode uokviren rastinjem imao je terapeutsko dejstvo.

Preskočili smo vodu rizikujući da se skroz skvasimo, pa smo se neuglednom stazicom kroz gusto šipražje uputili u nepoznato. Na kraju smo ipak stigli do cilja, ispod samog vodopada.

Ljudi su se dovijali na razne načine da dođu do druge obale. Iako je voda sigurno bila hladna, mnogi su se usudili da je pregaze. Voda je pojedinima dosezala do ispod pazuha. Ljeti je jezero daleko veće, dublje i prepuno kupača. Sada su ljudi uglavnom uživali samo u pogledu. Dobrih pozicija za posmatranje je bilo na sve strane.

Divno je bilo na Kravicama. Moglo se tu ostati bar do kraja dana, no nas je čekalo još puno prirodnih ljepota koje smo planirali da obiđemo. Čekala nas je vožnja od više sati do Janjskih otoka nadomak Šipova. Kroz Duvanjsko (ono je, za razliku od grada koji je promijenio ime u Tomislavgrad, zadržalo stari naziv) i Kupreško polje polako smo se primicali cilju. Bili smo zadivljeni tim prostranstvom. Pretpostavili smo da i krave odavde učestvuju u proizvodnji Livanjskog sira koji nam je u poslednje vrijeme postao omiljeno meze uz vino, u svečanim prilikama, naravno.

Kao što smo planirali, u sumrak smo stigli do cilja. Smještaj smo našli pored najbučnije vode. Znali smo da nam neće smetati da zaspimo jer nas je vožnja prilično umorila. Susret sa Janjskim otokama smo ostavili za sjutradan.

Kako kasnije pada veče, tako i kasnije sviće nego kod nas. Isparenja vodenih površina su dodatno minirala naše planove da krenemo u šetnju u cik zore. Jedva smo dočekali 8 sati. Bili smo jedini posjetioci ovog nadasve interesantnog mjesta toga jutra. “Zujali” smo naokolo uživajući u svakom detalju i svakom slapu vode koji se presijavao na suncu. Janj je rijeka, a sve ostalo su njene otoke, rukavci koji otiču iz nje i spuštaju se praveći veće ili manje slapove, kaskade, rukavce.

Tokom obilaska smo naišli na putokaze na kojima se spominju vodopad i kanjon Sokolovine. Uhvatili smo krug, ali na njih nismo naišli. Imali smo sreću da naiđemo na jednog mještanina koji nas je uputio u pravom smjeru, preko ograda i dvorišta (“Ne brinite, ne brane da se prolazi”) do fantastičnih prizora koje fotografije teško da mogu vjerno opisati. Jeste da sam se trudila i primicala uz ivice litica rizikujući da kasnije optuže Duška da me je namjerno gurnuo, ali svjetlost i nedostatak prostora “za manevar” bili su ograničavajući faktor. Ipak, nešto od te ljepote može se naslutiti.

Janjske otoke su nas oduševile. Ljudski glasovi nisu remetili šum vode koji je nekad bio toliko jak da nismo uspijevali da čujemo ni sopstvene misli. Bio je to nevjerovatan osjećaj. Jedan od putokaza je ukazivao na pravac kojim se za 3 sata može stići do izvora Janja. Nažalost, za to nismo imali vremena. Prošetali smo samo malo, čisto da osjetimo ambijent. Odmah na početku, Janj se potpuno umirio, a pored obale smo naišli na veliku zelenu livadu koja ljeti služi za kamp i na kojoj se, saznali smo sa plakata koji su se još održali, od 13. do 15. jula održao muzički festival Z.E.T. fest.

Baka od koje smo bili iznajmili ekskluzivnu kućicu tik uz otoke (za male pare) prošetala nas je po njihovom imanju, ispričala ponešto o mjestu, pokazala privatnu mini hidroelektranu, a patke su u tom momentu imale probu tačke u sinhronom plivanju.

Od Janjskih otoka (od kojih smo se jedva odvojili) do Šipova ima oko 9 kilometara. Nismo se zadržavali već smo se odmah uputili ka Jajcu. Pored Plivskog jezera smo, naravno, morali da se zaustavimo. Bili smo prijatno iznenađeni izletištem pored puta, gdje su se ispred velikog hotela i motela nalazila brojna interesantna plovidba na nožni, solarni i druge pogone koji ne zagađuju okolinu.

Prema Jajcu sam išla sa malom tremom. Prvi put ću vidjeti čuveno istorijsko mjesto u kojem je stvorena bivša mi (i dalje u srcu) domovina, zahvaljujući čemu smo imali i državni praznik 29. novembar koji mnogima i dalje baš nedostaje. Ako ne zbog čega drugog, a ono da se lakše premosti dug period od godišnjih odmora do novogodišnjih praznika.

Odmah sa parkinga se pruža najljepši pogled na vodopad koji se nalazi na mjestu na kojem se Pliva uliva u Vrbas. To je slika koja je svima malo starijima i malo mlađima od mene urezana u memoriju. Jednostavno je znamo. Bilo je lijepo konačno je vidjeti uživo.

Stazicom smo se spustili i do samog vodopada. Ulaznica je za “domaće” bila euro, a za strance dva. Priznali smo odakle smo, ali smo ipak za ulaznicu tretirani kao domaći (kako smo se i osjećali). Voda je prskala pa smo jedva napravili jedan selfi, tek da se javimo FB prijateljima.

Pogled na grad je obećavao. Odlučili smo da prošetamo kroz ovaj gradić sa dugom i bogatom istorijom i nismo se pokajali.

Srednjovjekovna tvrđava je građena u XIII vijeku. Ona je bila sjedište bosanskih kraljeva. U podnožju se nalaze katakombe. To je podzemna crkva (kripta) iz srednjeg vijeka koja je trebala da bude grobnica porodice Hrvatinić. Izdubljena je u živoj stijeni. Interesantna je, nažalost ne i obnovljena, Crkva Sv. Marije sa Tornjem Sv. Luke koja je imala burnu istoriju. Nastala je u XII/XIII vijeku, ali je tokom XV vijeka postala džamija. Vjerovatno su to razlozi što nije restaurirana, što je baš šteta. Nekoliko metara dalje od crkve nalazi se Medvjed kula. Po predanju, tu su nekad živjeli medvjedi, a sa njima zu zatvarani oni koji bi nešto zgriješili.

Od Jajca nas je čekao dobar komad puta preko Mrkonjić grada, Ključa i Bosanskog Petrovca do jednog od bisera Nacionalnog parka Una Martin broda, gdje smo planirali da prespavamo. Pošto smo htjeli da vidimo i čuvene Vodenice, raspitali smo se i saznali da smo ih već mimoišli, ali smo se, srećom, vraćali u istom smjeru. Do Vodenica se stiže tako što se produži pored pedalina i drugih plovila na obali Plivskog jezera, koja smo ranije već razgledali i divili im se. Iako sam ranije gledala fotografije Vodenica, uživo sve izgleda ljepše. Turista je bilo poprilično. Autobusi su samo pristizali. Lokalci su okretali jagnje na žaru i mamili zavidljive poglede prolaznika. Ja nisam bila među njima.

Preuzeto sa : Jasnina putovanja

Galerija

( Jasna Gajević )