Pariz

Put vozom od Londona do Pariza traje dva sata i 20 minuta, uključujući i 20 minuta ispod Lamanša. Za to vrijeme osjećate se kao u tunelu Sozina, samo što „Eurostar“ ide mnogo brže i ne čujete „kadalj – kadalj, kadalj – kadalj“... ili kako već ko prevodi ono jednolično kloparanje naših vozova.

* * *

Prespavali smo u hotelu na Monmartru, brdu sa kojeg se, kao na dlanu, vidi čitav Pariz. Iako sam prvi put bio u „gradu svjetlosti“ imao sam osjećaj da sam u njemu već boravio, posebno kad smo se našli pred planetarno poznatim znamenitostima: Ajfelovom kulom, Trijumfalnom kapijom, Notr Damom, Luvrom, Sorbonom ili dok smo šetali Jelisejskim poljima, Monparnasom, uz obalu Sene i odmarali se u Luksemburškom parku.

* * *

Jedna od znamenitosti Pariza je i metro, otvoren prije 122 godine (1900). U njemu je prijatnije nego u londonskom, kao da nije pod zemljom. Valjda zato što je prostraniji, svjetliji i manji su razmaci između dvije stanice.

* * *

Prometna stanica u pariskom metrou zove se „Staljingrad“. Mnogi su odlučili da zaborave sve što ima veze sa Sovjetskim Savezom, pa i Staljingradsku bitku, jednu od najkrvavijih u ljudskoj istoriji, prekretnicu u Drugom svjetskom ratu. Francuzi, očigledno, nisu.

* * *

Bio sam uporan i poslije malo lutanja u Latinskoj četvrti, blizu Sorbone, našao spomen ploču sa imenom rođaka po majci, Jovana Žana Kopitovića, o kome je bilo riječi i u jednom ranijem blogu. Na spomen ploči stoji: „Ovdje je pao pokošen njemačkim mecima Žan Kopitović, jugoslovenski rodoljub, 11. marta 1943.“ O njemu je Fransoa-Gijom Loren napisao zanimljivu knjigu „Vi mora da ste rod?“ – proglašenu za najbolju iz savremene francuske istorije 2019. godine. Da bi odgonetnuo čime je Jovan zaslužio takvu čast, francuski pisac se nije libio da posjeti i Brčele u Crmnici, odakle su Kopitovići.

* * *

U Londonu se sve vrti oko Temze, u Parizu oko Sene. Mada su obje ženskog roda, Temza je, za mene, uvijek bila nekako robusnija, Sena nježnija, možda i zbog imena. Osim toga, o Temzi, njenim mostovima i tajnama, pisali su uglavnom pisci detektivskih romana poput Agate Kristi i Artura Konana Dojla, dok su o ljubavnim jadima pored Sene najljepše stihove nizali veliki francuski pjesnici 19. i 20. vijeka, od Šarla Bodlera i Artura Remboa do Pola Valerija i Žaka Prevera.

I da: Temza je znatno mutnija, gotovo braon boje.

* * *

Za život poslije života najviše se isplati da čovjek za života bude muzičar ili pisac. Na groblju slavnih Per-Lašez ogradom su distancirani od nametljivih obožavalaca grobovi Džima Morisona i Oskara Vajlda, a cvijećem su zasute „vječne kuće“ Šopena, Edit Pjaf, Moliera, Onore de Balzaka, kao i nesrećnog slikara Modiljanija. Na grobove istraživača, filozofa, naučnika… koji su zadužili svijet, malo ko obraća pažnju.

* * *

Mislio sam da se pismenost može naučiti, ali ne može. Pismenost je od Boga data. Ko je nepismen bio u prvom osnovne, ostaće nepismen do kraja života. Ali, u naše vrijeme nepismeni su imali respekt prema pismenim ljudima i bili su nekako u defanzivi, danas, zahvaljujući društvenim mrežama, inflaciji obrazovanja i morala, nepismeni su u ofanzivi. Pokazalo se da ih ima više nego pismenih, došlo je njihovo vrijeme, digli su glavu, pa i zube pokazuju. Ne moraju više da se srame svoje nepismenosti, nego bez zazora diskutuju o raznim temama, komentarišu, ocjenjuju, puni su doskočica i budalaština, ali ih ima toliko da pojedinačno rijetko zapadaju za oko, jer se utapaju u masu sebi sličnih. A ta masa, kao lava, guta sve pred sobom i sve češće uspijeva u svojoj opskurnoj namjeri – da usmjerava javno mnjenje.

* * *

„Ja nisam Atinjanin, ja sam građanin svijeta!“ – uzviknuo je, kažu, Diogen. Volio bih i ja da uskliknem da nisam Baranin nego građanin svijeta. Nažalost, to nije istina. Mogu da odem iz Bara na kraj svijeta, ali Bar iz mene – teško…

* * *

„Pariz ti je dao sebe, dio neba zauvijek“, pjevao je Džoni u nezaboravnom „Pavelu“…

( Milan Vujović )