Uvijek sebe moraš da pobijediš i nadmudriš

Niko ne piše knjige da bi bile zaboravljene nakon godinu dana, već se svi pisci nadaju da će one duže da žive, kazala je popularna mlada književnica Lana Bastašić kada je boravila u Podgorici povodom objavljivanja crnogorskog izdanja romana “Uhvati zeca” koji ju je i proslavio.

Iako je knjiga “Uhvati zeca” objavljena prvi put 2018. godine i nakon toga doživjela čak 19 prevoda, različite nagrade i priznanja, interesovanje crnogorske publike uporedo je raslo, što je pokazala i promocija romana u izdanju Izdavačke kuće “Nova knjiga”. A Bastašić ima samo pozitivne utiske, kazala je u razgovoru za “Vijesti” tom prilikom, dalje otkrivajući da uveliko već priprema novi roman, iako je i u međuvremenu pisala, ali u drugačijim formama.

I dalje se bavi temom koja je blisko povezana s nekadašnjom Jugoslavijom, što se pokazalo kao škakljivo za čitaoce na području bivše države, s obzirom na to da se Bastašić susretala s različitim komentarima o tome šta bi, kako, zašto i o čemu trebalo da piše. No, na primjeru Bastašić ponovo je dokazano da će je njeni sunarodnici prihvatiti tek nakon što se dokaže u inostranstvu.

”Prvo sam prošla kroz situacije kada niko neće da te prihvati: u Hrvatskoj nijesam dobra jer sam Srpkinja, u Banjaluci imam hrvatski naglasak, što ne valja, a u Beogradu sam Bosanka i osjetila sam tu diskriminaciju na fakultetu. Dakle, niko te neće”, kazala je, između ostalog, Bastašić.

No, i to se promijenilo, ali mlada književnica ostaje svoja i dosljedna, bez obzira na sve, što dokazuje i slučaj nakon što je na zvaničnom Instagram profilu produkcije filma “Seks i grad” objavljena fotografija na kojoj Sara Džesika Parker drži englesko izdanje knjige - “Catch the rabbit”. Mnogi bi na tome gradili marketing, dok se Bastašić samo nasmije i komentariše:

”Neka glumica postavi neki stori na Instagramu, čak ne ni ona, već profil serije/filma i odjednom svi mediji to prenose i u zavisnosti iz koje su države - opisuju me kao te nacionalne pripadnosti. Meni je sve to bilo smiješno”, priča Bastašić i govori o svom stvaralaštvu i trenutnim okupacijama.

Nakon velikog broja prevoda i izdanja na raznim jezicima, roman “Uhvati zeca” konačno je doživio i crnogorsko izdanje, a to je bio povod i da posjetite Podgoricu. Književno veče u knjižari na Trgu nezavisnosti privuklo je brojne čitaoce svih generacija. Kakvi su Vaši utisci?

Ja sam stvarno srećna što je izašlo ovo izdanje, jer mnogo volim Crnu Goru i volim da imam izgovor da dođem i da pođem na more koje je meni ovdje prelijepo. Na promociji u Podgorici mi je bilo prelijepo. Baš sam bila prijatno iznenađena brojem ljudi koji su došli, onih koji su već pročitali roman i onih koji su mi rekli da će tek da ga pročitaju. Zaista sam srećna što sam posjetila Podgoricu.

Moderator večeri bio je mladi crnogorski pisac Nikola Nikolić s kojim još od ranije imate dobru saradnju, što i čitaoci primjećuju. Djeluje da je umreženost pisaca vaše generacije u regionu veoma dobra. Koliko Vam je to važno s obzirom na posao kojim se bavite?

Naravno, pored publike veoma mi je važna i ta umreženost i saradnja koja je među nama zaista sjajna. Ja mnogo cijenim svoje kolege i koleginice iz regiona i njihov rad. Mi stvarno imamo samo jedni druge i stoga moramo dodatno da se podržavamo i da imamo još veću solidarnost, čak i ako pišemo drugačije i zanimaju nas različite teme, jer, na kraju krajeva, mi dijelimo isti kolač. Moji čitaoci su i Nikolini čitaoci, mi stvaramo čitalačko tijelo i zbog toga je važno da radimo zajedno i da se međusobno pomažemo. Nikola je zaista jedan od tih ljudi koji se predano zalaže za to i značajno pomaže kolegama na različite načine; piše prikaze naših knjiga, dovodi nas na promocije i sajmove; a upravo zbog njega i takvih ljudi ja stvarno vjerujem u solidarnost i saradnju. Ako postoji neka scena, onda je baš to ona scena koja mene zanima.

Kao mlada žena na Balkanu i mlada književnica, koliko je teško unijeti se u stvaralaštvo, predano i posvećeno, a onda u tome i uspjeti bez obzira na sve poželjne ili očekivane životne modele kakve društvo podređeno stereotipima propisuje?

Teško je zato što su svuda oko nas obrasci koji nam govore kako treba da živimo, kako da mislimo i kako treba da izgleda naš život, koje su njegove faze i koraci i ne samo za ljude koji se bave književnošću, već generalno. Zbog toga je teško sebe pitati “Šta ja stvarno želim i kako želim da izgleda moj život, a da ne pratim matrice i obrasce koji se od mene očekuju”. Definitivno jeste bilo teško prihvatiti da pisanje može biti i profesija, a ne samo hobi.

Jednom kada sam ja sebi to odredila i odlučila da ozbiljnije pristupim tome i upravo to postavim u centar svog života, tek tada su stvari počele da se dešavaju. Stoga bi moj savjet svim ljudima bio da ne čekaju da se stvari dogode, pa da im se onda posvete, već da to urade odmah! Nemojte da čekate savršen trenutak za nešto, već morate glavom kroz zid, morate pokušati. To je jedini način da nešto uradite u svom životu, to jest da probate i pokušate, pa kakav god ishod bio.

Kako je na Vas ranije uticalo upravo to što se pisanje uglavnom posmatra kao hobi i podrzaumijeva(lo) se da je nemoguće živjeti od toga? Kakav je Vaš komentar danas?

Meni se čini da je dosta licemjerno to što nama svi govore da je nemoguće živjeti od pisanja i biti pisac ili spisateljica. Ljudi to toliko govore i ponavljaju da mi na kraju i povjerujemo u to. A zapravo, sve je moguće i jeste moguće biti pisac i živjeti od pisanja. Ja sam morala i te kako da se izborim sama za sebe da bih u tome uspjela i da ne idem putem naših institucija i da ne idem posredstvom ljudi koji drže kormilo u književnom svijetu, već da sama vani pokušam da se probijem. Mislim i da je mnogo i do nas samih, autora i/ili autorki, jer kada mi sami sebi kažemo i postanemo svjesni da možemo živjeti od svoga posla i poziva, kada i sami prestanemo da gledamo na pisanje kao na hobi i prihvatimo to onako kako želimo - onda sve može da se postigne, ostvari i dobije.

Takođe, djeluje da se književnost može koristiti i kao instrument borbe, mehanizam odbrane, svojevrstan način terapije, vrsta aktivizma, ali uticaja na društvo. Na promociji ste govorili o edukativnom aspektu, a u kakvoj su korelaciji književnost i aktivizam, danas?

Nikada nijesam prilazila tome da nešto pišem u kontekstu da je to neki aktivizam, ali čim pružite prostor novim glasovima, pričama koje nijesu bile ispričane, književnim likovima koji do tada nijesu postojali, nije ih bilo u književnosti ili kanonu, onda se nešto pomjera, dešava i na kraju to i biva neka vrsta aktivizma. Mislim da je važno proširiti to polje i što više različitih glasova uključiti u književnost.

Tipa, meni je bilo prirodno da pišem o djevojčicama jer sam i ja nekada bila djevojčica, a onda će možda neka buduća djevojčica da se pronađe u nekoj mojoj knjizi, a što ranije nije mogla. Samim tim proširivanjem polja, gdje različita iskustva mogu da nađu svoj put do nekog medija, samo po sebi je dovoljno i nije nužno razmišljati kako iskazati aktivizam putem književnosti. Stoga bih rekla da ja i ne razmišljam o tome, već opisujem neka iskustva, svoja ili tuđa, istinita ili ne.

Koliko Vas lično i Vaše stvaralaštvo determinišu okolnosti vezane za teritoriju, istoriju i sve aspekte koje nijesmo birali, a koji su sveprisutni i imaju velikog uticaja na nas, ono što jesmo i kako živimo?

Sve nas definitivno formiraju okolina, okruženje, istorija, prošlost i to je neminovno. Vidim samo po primjeru toga koliko sam ja različita od rođenog brata i sestre, a igrom slučaja sve troje smo završili u različitim gradovima i različite sredine su nas formirale na drugačije načine. To je nekako neminovno i od toga ne treba bježati, već samo treba biti svjestan koliko te nešto izvana čini onim što jesi, ukoliko je to stvarno tvoj izbor - da živiš na određeni način i izgledaš, govoriš, identifikuješ se i pratiš neki životni put kojim ideš. Dakle, rekla bih da je samo važno biti svjestan svijeta oko sebe.

Kao spisateljica koja ima tri državljanstva, pretpostavljam da ste time prije podvrgnuti većoj pažnji čitalačke javnosti, kritike, kolega, pa i medija. Kako je to uticalo na Vas s tog kritičkog aspekta, s obzirom na to da ste otkrili i da ste dobijali razne komentare?

Ko god da se bavi nekim poslom koji je vezan za stvaranje kojim izlazi u javni prostor, mora da prihvati da će kritike uvijek biti. Prosto, svako drugačije reaguje na nas, naš nastup i ono što mi radimo i stvaramo. Meni je važno da čujem mišljenje ljudi koje ja cijenim. Naravno, bilo je svega u reakcijama na moj rad, jer, čim izađeš u javni prostor, možeš da očekuješ baš sve, pogotovo danas u vrijeme interneta kada svako ima mišljenje čim ima tastaturu i ekran. Ipak, ne treba nikada dopustiti da neke teške riječi dođu i dopru do tebe na način da i ti postaneš ogorčen i da shvataš to lično.

Uprkos svemu, uvijek treba pratiti svoj put. Na ovim našim prostorima sam doživjela i da me politički vrbuju i da me svrstavaju u razne kategorije, da me kritikuju, da govore da sam izdajnica svog naroda i ko zna čega sve, ali u svemu tome ja se borim sama sa sobom. A, na kraju krajeva, to je jedino važno - boriš se i takmičiš se sam sa sobom i uvijek sebe moraš da pobijediš i nadmudriš. Upravo to je ono što mi pomaže da nastavim i nastavljam dalje bez obzira na sve zle jezike.

Kakav je Vaš odnos prema državama za koje ste vezani i djeluje li Vam da danas postaje sve izraženija potreba za pripadnošću, nacionalnom identifikacijom i slično?

Definitivno vidim da u cijelom svijetu, ne samo kod nas, već u cijelom svijetu, a pogotovo u Evropi, nacionalizam ponovo raste. Ima i ona pjesma koja kaže “Djeca opet vole zastave” (Eva Braun, “Zlatni sat”) i to govori sve. U vrijeme krize se uvijek okrećemo onom osjećaju pripadnosti zajednici i identitetu, što može da ode i na dobru i na lošu stranu.

Ja mislim da patriotizam kao takav ne mora nužno biti loš, naprotiv, ali kad ode predaleko i pređe u nacionalizam i neku ideju da su ti ljudi koje ne poznaješ bliski samo zato što ste, igrom slučaja, u istoj državi ili vas vežu iste odrednice, a ne pružaš šansu da upoznaš neke druge ljude i druge kulture, to je trenutak kada mogu da nastanu problemi. Mislim da samo treba da se čuvamo paranoje i straha i da ne dopustimo da nam strah diktira naš identitet i kako shvatamo sami sebe i svijet oko nas.

Evidentno je Vaše interesovanje za teme koje se vežu za Jugoslaviju. Kakav je Vaš odnos prema tom fenomenu koji i danas inspiriše, intrigira mnoge, pa jednako i mlade ili mlađe generacije koje ne pamte Titovu SFRJ?

Definitivno, prije moje postoji cijela jedna generacija jugonostalgičara i jugoskeptika i svih ostalih s tim prefiksom. Za moju generaciju mislim da sve to ide u nekom drugom smjeru, a to je pitanje kako da se nosimo sa svim tim nasljeđem, a bez da ga idealizujemo ili sasvim otpisujemo? Kako da se nosimo s tim nasljeđem, a da istovremeno idemo ka budućnosti i stvaramo novi identitet? Jer, nemamo ništa od toga da boravimo u tuđoj nostalgiji.

Ili u prošlosti koja nije naša?

Tako je, ili u prošlosti koja nije naša. Zbog toga mislim da je definitivno važno pozabaviti se time, ali da ne ostarimo u tom vremenu, već da idemo dalje.

Da li pišući pokušavate da sami zarad sebe dođete do nekih konkretnih odgovora koji Vam znače u daljem formiranju i građenju sebe kao ličnosti ili ste posvećeni i promišljanju zarad čitalaca i njihovih spoznaja?

Pa, na kraju, uvijek pišem zarad sebe u smislu da mene opsijeda neka tema koju želim da istražim i kojoj se onda putem književnosti i posvećujem. Pored toga, bilo bi mi malo arogantno da ja pristupam svom pisanju na način “Ovo je važno da se napiše”, jer će svijet biti isti i svejedno mu je da li ja pišem ili ne. Mene opsijedaju neke teme, pa su tako i knjige koje mi se sviđaju one u kojima osjetim da je pisca baš nešto opsijedalo toliko da je morao to da napiše, a ne da je sjeo i pisao o bilo čemu, nego je baš htio ili htjela da napiše tu knjigu. To je ono što ja pokušavam da radim. Nekome će se to svidjeti, nekome neće, ali ja ću znati da sam bila iskrena prema sebi i da sam pratila svoju želju i svoju opsesiju.

Samim tim sve što stvarate je Vaše djelo u koje ste unijeli (lični) dio sebe. Koliko ste vidljivi u svojim djelima i kako na to utiču razni svakodnevni događaji, od političkih pa dalje?

Na neki način, sve je lično i sve je političko. Na primjer, ja mogu da napišem priču o cvijetu koji vene i koji će neko zgaziti a da to bude politička i lična priča. Jednostavno, neka emocija je postojala i neki momenat je postojao kada je neko odlučio da se pozabavi određenom emocijom. Na koji način ćemo mi to pretočiti u umjetnost i gdje to postaje profesija i vještina ostaje otvoreno pitanje. Meni je, naravno, moj život inspiracija, kao što je, pretpostavljam svima život inspiracija. Mislim isto tako i da je nužno da postoji neka distanca kako se to što radimo ne bi ticalo samo nas, već kako bismo omogućili i drugim ljudima da u tome pronađu sebe.

Pišete nešto novo, šta čitaoci mogu uskoro očekivati od Vas?

Polako pišem novi roman i nadam se da će sljedeće godine biti objavljen. Čeka se urednički i svaki drugi posao, ali ne želim da žurim, jer ne želim da razočaram ljude koji su se tako fino povezali s prvim romanom. Važnije mi je da znam da sam napisala nešto na šta sam ja ponosna nego da zbog tržišta i logike tržišta samo štancam djela jedno za drugim. I u ovom romanu su zastupljene moje opsesivne teme, dakle to je i Jugoslavija, nostalgija, identitet, samo me ovog puta zanima i vrijeme kao osnovna dimenzija u romanu.

Emocija ispred marketinga

Popularnosti romana na neki način je doprinijela upravo i fotografija iz filma “Seks i grad” objavljena na Instagramu, a na kojoj Sara Džesika Parker drži englesko izdanje knjige “Catch the rabbit” koje u tom trenutku čita (čuvena) Keri Bredšo. Kako je došlo do toga i kakav je Vaš odnos prema tome? Ipak je interesantna promocija.

Bilo bi licemjerno da kažem da mi to ne znači, jer je to bila velika promocija, a i ja sam bila iskreno iznenađena time. Samo sam se probudila jednog jutra i telefon mi je eksplodirao od poziva i poruka, a meni nije bilo jasno šta se događa, kao što mi nije bilo jasno odakle je to došlo, što još uvijek ne znam. Nijesam komunicirala ni sa kim iz serije. A s druge strane, nije to meni donijelo neku veliku novu publiku onoliko koliko je to planulo u marketinškom smislu. Možda zvuči otrcano, ali meni je svaki čitalac veoma važan, pa bila to Keri Bredšo ili neko drugi.

S tim u vezi, moram reći i da mi je jedna djevojčica koja je došla na promociju u Podgorici prišla i rekla da piše rad za školu na temu moje knjige. Meni je to predivno, a činjenica da je ta mlada žena pronašla nešto u toj knjizi i da će možda nju da inspiriše da ispriča neku svoju priču više mi znači nego da neka poznata ličnost podijeli neki “stori” koji podstiče popularnost i doprinosi tom PR segmentu. Ježim se dok pričam, ali mnogo mi je važno da znam da je knjiga nekoga dirnula kao što jeste ovu mladu ženu.

Pisanje rukom ima neku svoju kreativnu čar

S obzirom na to da ste pisali i objavljivali dnevničke zapise, da li nekada pišete rukom ili uglavnom sve kucate na tastaturi?

To je odlično pitanje! Ima momenata kada pišem rukom i to je obično onda kada imam neku ideju i želim da je isprobam, da je vidim na papiru i da isprobam glas, da je čujem na glas. To radim jer meni nije dovoljno da samo imam ideju za priču, već da imam i glas koji će priču da ispriča. Tu mi je dosta korisno pisanje rukom, ali kad priča počne da se razvija onda prelazim na kucanje jer je prosto i lakše i jednostavnije i brže. Ja dosta dugo pišem, pišem i dnevnike i svoja zapažanja, volim da pišem rukom i rekla bih da definitivno to pisanje rukom ima neku svoju kreativnu čar i u tom kontekstu postoji veza između pisanja i stvaranja.

( Jelena Kontić )