Durmitorska vila i kaubojska priča

Odavno je prestala biti Ana s Boana. “Zagrlila” je Durmitor i postala njegova gorska vila. I ne samo njegova, nego i Žarka Ostojića sa Žabljaka. Ponosna i jedinstvena, poput Durmitora, Ana Petrušić, djevojka koja je odlučila da Novi Sad zamijeni Boanom, ravnu Vojvodinu gordim Durmitorom, ponovo je fotografijama opčinila javnost.

Ovoga puta nijesu to bile fotografije zlatokose djevojke u punom galopu, već durmitorsko-sinjajevinske kaubojske priče.

”Tradicionalan način selidbe 220 crnih angusa sa farme u Žabljaku na pašnjake Sinjajevine”, objavila je Ana na Facebook stranici uz fotografije koje su brzo “planule”.

”Angusi nisu naši već s obližnje, ujedno i najveće farme na Žabljaku. Ovakvu selidbu već nekoliko godina unazad na ovaj način organizuje Žarko sa svojim ujakom, bratom i nekoliko prijatelja, ovo je bio prvi put da sam i ja lično učestvovala u tome i ostala oduševljena. Nije da je to nužan način da se ova selidba obavi, ali je stvarno zadovoljstvo i jedan poseban osjećaj koji ću teško opisati riječima i upravo zbog toga se svake godine odlučuju da će selidbu ipak obaviti na ovaj tradicionalan, mogu slobodno reći, kaubojski način”, priča Ana za “Vijesti”.

Od farme na Žabljaku do pašnjaka na Sinjajevini, gdje angusi ostaju tokom ljeta, njih petoro, tri psa pulina i 220 crnih angusa prešli su put dug oko 35 kilometara. Krenuli su u sedam ujutro i uz nekoliko kraćih pauza stigli na Sinjajevinu u kasnim popodnevnim satima.

”Jedina poteškoća je bila što je određen broj angusa fizički teže podnio selidbu, ali nadamo se da će biti vrijedni truda i da će ih oporaviti od zime ljekoviti pašnjaci Sinjajevine”, kaže djevojka kojoj Boan nije usputna stanica, iako su to mnogi pomislili.

S osmijehom priča da je nemoguće da joj njen Durmitor, Boan i Žabljak dosade, a presrećna je što ima priliku da uživa u jahačkim i pješačkim turama koje Žarko i ona organizuju za turiste, u časovima skijanja koje drže onima koji više vole bijele čari ćudljivog Dirmitora.

”Ne smatram ništa od toga poslom, jer u svemu tome i više nego uživam. Nisam se pokajala zbog odlaska iz grada, već potpuno suprotno od toga. Novi Sad - Žabljak je relacija koja mi nikada nije bila daleka i često odem tamo na dan ili dva da posjetim porodicu. Mogu sa sigurnošću reći da sam srećnija otkad živim pod Durmitorom. I moji često dolaze, a dok su u Novom Sadu s ponosom pokazuju slike, isječke iz novina i prepričavaju moje doživljaje. U životu još želim samo da ostanem ovako srećna i ovdje gdje jesam”, kaže planinka kojoj se i oči smiju.

Nakon osnovne škole Ana je željela da upiše Gimnaziju na Žabljaku, ali roditelji nijesu bili za to. Upisala je prirodno-matematički smjer u novosadskoj Gimnaziji “Isidora Sekulić” i s roditeljima postigla dogovor - fakultet upisuje gdje god poželi. Tako je i bilo - tražila je grad i fakultet dovoljno blizu Boanu i Žabljaku i upisala Prirodno-matematičke fakultet, smjer za programere, u Podgorici.

Ubrzo je shvatila da su svi gradovi u Crnoj Gori na “dohvat ruke” od Durmitora, a da je kompjuteri nešto posebno i ne privlače.

Ništa čudno za djevojku kojoj su vrhovi, planinske vode, nebo i zvijezde odavno ušle u krv.

”Pohađanje PMF-a u Podgorici, smjer za programere, više je bila želja i ambicija mojih roditelja. Kroz školovanje, matematika mi je lako polazila za rukom pa sam i sama, u nekom momentu, pomislila da ću se u tome snaći, ali svakog dana sjedjenje za kompjuterom me je sve više odbijalo i nakon nekog vremena postalo mi je jasno da to nikako nije za mene. Ubrzo, odlučila sam da ne gubim vrijeme i prebacim se na nešto što za mene ima više smisla.”

S planine spustila se na more i u Kotoru upisala Fakultet za turizam i hotelijerstvo. Prvu godinu je uspješno “očistila” i na jesen startuje s drugom.

Do jeseni, Ana i Žarko nastaviće da žive u prirodi i s prirodom. Tu su konji, Durmitor, jezera i rijeke, tu su plavo nebo i beskrajna sloboda...

Njima i više nego dovoljno.

Uvijek posebna

Žarko ne krije ponos i zadovoljstvo što je u njegov život ušetala lijepa planinka.

”Od kada sam je upoznao nikad nisam ni imao utisak da ona već nije dio planine. Ali, uvijek je bila posebna. Uvijek je lakše raditi s nekim, a uz nju mislim da sam izvukao maksimum, u poslovnom, a i u svakom drugom smislu. Naučila me da plivam, a ja sam nju naučio da jaše i vodi računa o konjima. Smatram da je ovo što smo do sada naučili jedno od drugog ništa u poređenju s onim što ćemo učiti jedno od drugog čitav život. Ponosan sam što živimo i radimo zajedno”, kaže Žarko koji je jahačke ture počeo s braćom, a zatim nastavio s Anom.

( Svetlana Mandić )