Odumire simbol pljevaljske čaršije

Bti u glavnoj ulici značilo je biti u centru dešavanja, imati pristup važnim informacijama, predstaviti sebe u najboljem svjetlu, odnosno vidjeti i biti viđen, navodi etnolog i antropolog dr Branko Banović

13196 pregleda5 komentar(a)
Korzo nekada, Foto: Crnogorska kinoteka/screnshoot

Korzo, jedan od dugogodišnjih simbola grada, sve manje liči na onaj po kojem je u prošlom vijeku nadaleko bila poznata pljevaljska čaršija.

Korzo je bilo mjesto gdje su Pljevljaci razmjenjavali informacije, sklapali prijateljstva i gdje su se rađale prve simpatije.

Prostor korzoa nalazio se u glavnoj ulici, u kojoj su bili koncentrisani ugostiteljski, komercijalni i administrativni objekti.

Etnolog i antropolog dr Branko Banović navodi da je glavna ulica “oduvijek predstavljala simbolički izuzetno značajan prostor u Pljevljima, a može se reći da je korzo, kao oblik ritualizovane svakodnevice, predstavljao jednu od najizrazitijih manifestacija simboličke vrijednosti glavne ulice”.

”Naime, duga tradicija i uticaj čaršije u razvoju grada učinili su prostor glavne ulice značajnim u prenošenju informacija važnih za Pljevlja. Biti u glavnoj ulici, značilo je biti u centru gradskih dešavanja i imati pristup informacijama koje su iz različitih razloga bile važne za Pljevlja. Osim što je baštinio dio značaja pljevaljske čaršije, korzo je imao i izraženu performativnu dimenziju. Biti na korzou, značilo je predstaviti sebe u najboljem svjetlu, odnosno vidjeti i biti viđen. Stoga, za korzo se birala garderoba koju su diktirali aktuelni modni trendovi, a novi odjevni predmet ili nova frizura svoj puni smisao najčešće su dobijali tek kada se predstave na korzou”, naveo je u svom radu o Pljevaljskom korzou.

Informisanje čaršije

Ponašanje na korzou, ističe on, bilo je značajan medij za prenošenje različitih poruka široj zajednici - pljevaljskoj čaršiji.

”Primjera radi, predratni višepartijski život u Pljevljima karakterizali su periodi svađa i periodi mirenja među političkim prvacima grada, a zajednička šetnja korzoom predstvaljala je najsnažniju poruku o njihovom pomirenju ili demant čaršijske priče da su u svađi. Isto tako, šetnja korzoom predstavljala je najbolji demant mnogih drugih čaršijskih priča i nagađanja. Osoba za koju se iz nekog razloga počne pričati da je teško bolesna, izlaskom na korzo bi demantovala te priče; rođaci, kumovi i prijatelji za koje bi se pričalo da su posvađani, zajedničkom šetnjom demantovali bi čaršijska nagađanja; ljubavni ili bračni par za koji bi se pronijela priča da nije u dobrim odnosima, takođe bi šetnjom korzoom demantovao čaršijske priče. Duga tradicija i simbolički naboj glavne ulice umnogome su odredili i simboličku vrijednost korzoa, tako da je korzo, u najvećem dijelu svoga postojanja, predstavljao posebno značajnu instituciju u društvenom životu grada”, naveo je Banović.

Praktično se znalo ko gdje stojifoto: Crnogorska kinoteka/screenshot

Za vrijeme Drugog svjetskog rata korzo u glavnoj ulici prestao je da postoji, ali su zaživjela dva manja korzoa - Varoši i korzo kod Čanovog mosta, na kojima se okupljala omladina iz lokalnih naselja i koja su bila daleko manje posjećena.

Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata korzo se opet “vratio” u glavnu ulicu, a jedno vrijeme, paralelno s njim, postojalo je i nekoliko manjih.

Posljednjih godina omladina se sve više distancira od starijih sugrađana i umjesto glavne za šetnju koriste susjednu - Tršovu ulicu.

U svom radu Banović navodi da se na korzo izlazilo tokom cijele godine, s tim da je brojniji bio ljeti.

”Na korzo se izlazilo svakodnevno. Bio je najbrojniji vikendom, a od kraja sedamdesetih petkom i subotom. Na korzo su izlazile osobe različite starosti. Do Drugog svjetskog rata, boravak na korzou bio je zabranjen svim srednjoškolcima, a izlazak je zabranjivao i autoritet škole i autoritet roditelja. Prvi izlazak na korzo bio je nakon završene mature. U ovom uzrastu muškarci su mogli odlaziti u kafane, što s djevojkama nije bio slučaj. One su smjele ući u kafanu samo u pratnji oca, brata ili nekog bliskog rođaka. Svi učesnici su se vraćali s korzoa oko 22:30 časova. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih počinje se javljati i jedno novo pravilo prostornog ponašanja. Na mjestima za stajanje duž trotoara stajala je omladina (i to u početku samo muškarci, a kasnije su s njima mogle stajati i djevojke), a stariji i djevojke su šetali. Omladina je ponekad napuštala svoja mjesta za stajanje i uključivala se u šetnju. Uglavnom, omladina je najveći dio vremena na korzou provodila stojeći na svojim mjestima. Šetnja je uvijek bila rezervisana za starije osobe i osobe ženskog pola. Ova karakteristika korzoa zadržala se i do danas. Srednjoškolska omladina nikada nije preovladala korzoom”, naveo je Banović.

Mladi danas biraju druga mjesta: Pljevljafoto: Goran Malidžan

Izmještanje kafića iz centra grada, direktno je, kako navodi, uticalo na postepeno odumiranje korzoa.

”Do tada su svi ugostiteljski objekti bili smješteni u strogom centru grada, tako da su tu dolazili i mladi i stariji iz svih pljevaljskih naselja. Sada, kada su glavni ugostiteljski objekti u okolnim naseljima, omladina nema potrebu da dolazi u centar grada - tako da i glavna ulica gubi na značaju. Krajem osamdesetih na korzou se mogu vidjeti uglavnom penzioneri i ozbiljniji ljudi”, naveo je Banović.

Parovi izlazili samo ako je veza ozbiljna

Momci i djevojke, kako ističe Banović, na korzo su izlazili samo ukoliko je njihova veza bila ozbiljna, a fizički kontakt svodio se na to da djevojka drži muškarca ispod ruke. Na korzo su često izlazili i bračni parovi.

“Mjesta za stajanje kao aspekt korzoa se počinju javljati pedesetih, a krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih nastaje prava ekspanzija mjesta za stajanje. Mjesta su se nalazila ispred ulaska u svaki trgovinski, zanatlijski ili ugostiteljski objekat, a na njima se okupljala omladina i to na osnovu generacijske pripadosti, susjedskih ili rodbinskih odnosa i školskog razreda. Sve vrijeme najpopularnija mjesta nalazila su se na trotoarima u centralnom dijelu, s obje strane korzoa… Sedamdesetih godina mjesta za stajanje srednjoškolaca su se nalazila duž pozide u donjem dijelu korzoa, a zbog straha od profesora, taj dio im je odgovarao jer je bio slabije osvijetljen.”

Na prostoru glavne ulice na kome se odvijao korzo nekada su se nalazili pretežno trgovinski i ugostiteljski objekti i taj dio ulice bio je poznat kao Gornja ili Široka čaršja.

Na potezu od donje granice korzoa do Jalije bili su smješteni uglavnom zanatski objekti, a taj dio glavne ulice bio je poznat kao Donja, Tijesna ili Uska čaršija.

”Glavna ulica bila je popločana kamenim pločama i nisu postojali uređeni trotoari, već su se pored kolovoza nalazili mali kanali za odvod vode, a ispred radnji male ravne površine. Pedesetih godina prostor glavne ulice na kome se odvijao korzo je asfaltiran, postavljeni su betonski ivičnjaci i uređeni su trotoari s obje strane ulice, dok su na prostoru glavne ulice od Varoši do gornje granice korzoa i od donje granice korzoa do Jalije bile postavljene kamene kocke. Mnogo kasnije i ovaj dio glavne je ulice asfaltiran i postavljeni su trotoari i betonski ivičnjaci s obje strane”, navodi Banović.

Prije nekoliko godina glavna ulica u gradu popločana je behaton pločama.

Glavna ulica nosila je ime Kralja Petra I od 1930. do 1945. godine, maršala Tita (1945-1990) i ponovo Kralja Petra I od 1990. do danas.

Korzo kao modna pista

Na korzo, koji je bio svojevrsna modna pista, uvijek se nosila najbolja i garderoba koja je te godine bila u modi.

Do 1940. godine i muškarci i žene često su nosili šešire, a žene na rukama imale i rukavice.

”Muškarci su nosili odijela, a djevojke haljine i suknje, obavezno do ispod koljena. Od 1945. do 1960. godine muškarci nose odijela, a djevojke suknje i komplete do ispod koljena. Tokom šezdesetih muškarci počinju nositi pantalone s košuljom i džemperom, a djevojke suknje do iznad koljena, a vremenom se dužina ženskih suknji skraćuje. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih i kod muškaraca i kod žena su naročito popularne pantalone tzv. ‘zvoncare’, koje su se pri dnu širile. Kod muškaraca u tom periodu popularna je i duga kosa. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih mladi oba pola počinju nositi farmerke i od tada u odijevanju omladine oba pola preovladava džins. Od sredine osamdesetih, odijevanjem se izražava potkulturna pripadnost, a jedina organizovana i brojna potkultura bili su ‘hevimetalci’… Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina korzo je potpuno prestao da postoji. Njegovu funkciju za omladinu preuzimaju kafići, a na korzou ostaju samo stariji ljudi. U drugoj polovini devedesetih, omladina ponovo počinje da se vraća na korzo, a njima se masovnije priključuju i stariji”, navodi Banović.