Bez većine za žalbu Srđana Kusovca

Ustavni sud juče nije prihvatio žalbu bivšeg glavnog urednika Pobjede Srđana Kusovca, na presudu Višeg suda kojom je osuđen da plati po po 5.000 eura novinarkama Milki Tadić Mijović i Mileni Perović, zbog pretrpljenih i budućih duševnih bolova, zbog serije tekstova u tom listu kojima su one vrijeđane a koji sadrže i govor mržnje.

Kusovac je pravosnažno osuđen kao odgovorno lice zbog tekstova tada državnog lista, koje su potpisivali Marko Vešović i Šeki Radončić. Novinarke Monitora tada su nazivane ološima, džukelama, kerovima, profesionalnim falsifikatorkama, medijskim siledžijama u suknjama...

Viši sud je zaključio da su novinarkama povrijeđeni čast i ugled.

Kusovčev avdokat Nikola Martinović podnio je ustavnu žalbu na odluku Višeg suda, tražeći da je Ustavni sud ukine ali ona nije prošla tročlano vijeće Višeg suda jer nije bilo saglasnosti sudija.

Da bi vijeće Ustavnog suda donijelo odluku neophodno je da se svo troje sudija slože. Ako se to ne desi, o ustavnoj žalbi odlučuje se zatim na plenarnoj sjednici - svih sudija.

Kada će to biti za sada je neizvjesno jer ne postoji većina za odlučivanje. Ustavni sud ima po zakonu sedam sudija, ali kako je troje penzionisano on radi sa četvoro.

Da bi odluka bila odnijeta potrebno je da glasa većina ukupnog broja sudija, odnosno četiri. Pošto je nakon sjednice vijeća jasno da ona ne postoji, predmet ustavne žalbe Kusovca vjerovatno neće ni biti na dnevnom redu prije izbora nedostajaćih sudija.

U vijeću koje nije donijelo odluku su bile sudije Budimir Šćepanović (predsjednik suda), Miodrag Iličković i Milorad Gogić. Za to da se uvaže argumenti iz ustavne žalbe bio je jedino Šćepanović.

Advokat Nikola Martinović žalio se da Viši sud nije dovoljno obrazložio presudu, kao i da glavni i odgovorni urednik nije odgovoran za stav koji su iznijela dvojica autora.

Šćepanović je prethodno, prema informacijama Vijesti, kao sudija izvjestilac donio rješenje o odbijanju presude koje je zatim povukao, da bi naknadno izašao sa drugačijim predlogom.

Tekstovi u Pobjedi, objavljivani su od 26. septembra 2011. do 18. aprila 2012. godine, dok je na čelu državnog lista bio Kusovac, koji je nakon toga bio portparol Vlade Crne Gore. Pobjeda je tokom njegova mandata vodila hajku protiv svih koji su bili kritički nastrojeni prema vlasti DPS-a.

Obeštećenje je trebalo, odlukom suda, da solidarno isplate Kusovac i Crna Gora. Prvotužena - Pobjeda, u međuvremenu je privatizovana. Viši sud, koji je odlučivao po žalbi na odluku Osnovnog suda, konstatovao je da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete, na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo...

“Prvostepeni sud pravilno nalazi da su drugotuženi (Kusovac) i trećetužena (država)... solidarno odgovorni da tužiljama naknade nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove, zbog povrede ugleda... ali iz sadržine objavljenih tekstova proizilazi tendencija, tj, kontinuirano nastojanje da se tužilje prikažu u negativnom kontekstu i izazove negativan stav o njima, njihovom radu, ličnostima uopšte, što čini osnovanim zahtjev tužilja da im se naknadi šteta...”. Ustavom, kako je zaključio Viši sud, propisano je da svako ima pravo na jednaku zaštitu prava i sloboda, da se istim aktom jemči dostojanstvo i sugurnost, nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta čovjeka, njegove privatnosti i ličnih prava...

“Članom 47 Ustava jemči se sloboda izražavanja... s tim da se soboda izražavanja može ograničiti samo pravom drugoga na dostojanstvo, ugled i čast”, pojašnjava se u presudi. Pozvali su se i na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, koja takođe propisuje da korišćene slobode izražavanja povlači za sobom dužnosti i odgovonosti, ali i na nepoštovanje Zakona o medijima...

“Jasno je utvrđeno da je izvještavanje, sa sadržinom o kojoj je riječ, bilo motivisano nastojanjem da se stvori negativan utisak kod čitalaca i diskredituju ličnosti tužilja, čime su prekoračene granice prihvatljivog govora i izvještavanja. U konkretnom slučaju došlo je do zloupotrebe slobode informisanja na štetu tužilja, dovodeći u pitanje njihov moralni integritet, povrjeđujući njihov ugled i čast, tj. vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo, pri čemu je plasiranjem uvredljivih navoda stvorena situacija da se vjeruje u istintost nečega što nije dokazano”, navodi se u obrazloženju presude Višeg suda.

Dodaje se da od odgovornosti ne oslobođa ni činjenica da su tužilje javne ličnosti, jer dostojanstvo svakog pojedinca, kao prirodno pravo koje se stiče rođenjem, pripada i tužiljama: “Zloupotrebom slobode izražavanja narušava se suština ovog prava, a u konkretnom slučaju je na štetu tužilja narušena uravnoteženost između zaštićenih dobara - slobode izražavanja, sa jedne i ličnih prava tužilja, sa druge strane”.

Sud konstatuje da se objavljeni tekstovi smatraju primjerima “pretjerivanja” i “provokacije”, koja u tom stepenu nije dopustiva u izražavanju i objavljivanju u medijima. “Tim prije ako se uzmu u obzir izrazi, pogrdni nazivi i kavlifikacije kojima obiluju predmetni tekstovi, praćeni kontunuiranim vulgarizmom”.

Sudije podsjećaju i da je Pobjeda tada objavila: “Da se Pobjeda sa njima obračunava na 300 strana, da se sprdaju i na njihov račun zabavljaju čitacoce”, kao i “Napisali smo, dakle, dvjesta strana gadosti i uvreda i postavili evropski, možda i svjetski rekord koji ko zna do kad neće biti oboren”... “Imajući u vidu sve navedeno, naknada nematerijalne štete, dosuđena prvostepenom presudom, prenisko je odmjerena... Tužiljama pripada pravična novčana naknada nematerijalne štete za pretrpljene i buduće duševne bolove, zbog povrede ugleda i časti, u ukupnom iznosu od po 5.000 eura”.

Tužiljama je dosuđeno je i 3.795 eura za sudske troškove.

( Mila Radulović )