Sudija i tužilac su morali biti članovi partije

Kada je završio izlaganje, vremešni advokat Tomislav Toško Dedić ustao je, stavio lijevu ruku u džep, a potom u maniru sudnice govorio o sudu potrebe, sa osvrtom na smrt velikog rimskog filozofa Cicerona. Kada je završio Plutarhovim riječima: Veće zvijeri nema od čovjeka kad se u njemu moć i strast spoje - Dedić se zahvalio poslanicima, a potom se skupštinskim plavim salonom prolomio aplauz članova Odbora za pravosuđe, politički sistem i upravu, kojim su odali zahvalnost za izlaganje, ali i “duhovnu i tjelesnu vitalnost” najstarijem kandidatu, koji se prijavio na oglas za uglednog pravnika u Sudskom savjetu.

Najstariji crnogorski advokat, iako u 85. godini života, ni nakon 46 godina advokatske karijere ne odustaje od sudnice, gdje u kancelariji, svojevrsnom muzeju u Ulici 19. decembra broj 40, u trošnim, montažnim kućama ispod Gorice, i dalje prima klijente...

”Izlaganje u Skupštini, gdje sam govorio u sudu potrebe i sudu pravde, završio sam pričom o smrti Cicerona. Bila je to grozna smrt. Posle ubistva Cezarovog u senatu, pročitao je Antonije njegov testament, a tu je pisalo da je nasljednik rođak Oktavijan. Pošto je Antonije gajio želju da zavlada Rimom, Oktavijan je to namirisao i otišao prema jugu gdje su bili Cezarovi legionari. Oktavijan je došao kod Cicerona na razgovor i rekao mu: moji mačevi i tvoji govori u senatu spasiće Rim. Kada je Oktavijan došao do vlasti, Ciceron je poštujući dogovor, držao govore protiv Antonija, koji je bio težak razvratnik ali odličan vojnik. Te govore, Ciceron je nazvao Filipikama. Kasnije je Antonije napravio spisak proskribovanih, a Ciceron je bio prvi na listi za smrt. Ciceron je to osjetio i pobjegao iz Rima ali kod Brindizija stigla ga je potjera. Antonije je naredio da mu donesu Ciceronovu glavu i šake u Rim. On je na forumu, gdje je ranije govorio Ciceron, istakao njegovu glavu i jezik proboden iglama, a šake je zalijepio za govornicu. Valjda je mislio da će iglama ućutkati sve njegove priustalice, ali se prevario. Već 2000 i više godina Ciceron predstavlja izvor znanja, zakonitosti, države, umjetnosti, jezika”, ponovio je Dedić, a potom sjedeći za radnim stolom pokazao rukom na statue Demostena i Cicerona, koje je dijelila lojanica, nalik onima uz koje je grčki govornik pisao besjede Atinjanima.

Medicina, pa pravo

Ponajviše zbog želje majke Femije, Dedić je nakon završene gimnazije odlučio da sa tri najbolja druga - Vasilijem Ruzom Đuranovićem, Vukmanom Gligorovićem i Draganom Vuksanovićem upiše Medicinski fakultet u Beogradu, ali njegova namjera da posluša majčinu volju okončala se na početku drugog semestra.

”Stigli smo na vježbe, a ispred nas je bio bazen pun flormarina i leševa. Kako sam se primakao, povukao sam taj miris i vidio tijela mrtvih ljudi u bazenu. Pobjegao sam do toaleta i tako se ispovraćao. Tada sam napustio medicinu i upisao Pravni fakultet. Moji školski drugovi su završili - Ruzo je poslije otišao u Osijek gdje je bio veoma poznat pedijatar i pneumofiziolog, Vukman je bio načelnik Zavoda za transfuziologiju krvi KC-a u Beogradu, dok je Dragan bio načelnik transfuzije krvi u Podgorici”, prisjetio se Dedić.

Nakon studija prava, karijeru je Dedić davne 1955. godine počeo u Zavodu za zdravstvenu zaštitu, gdje je 10 godina proveo kao šef pravne službe, a to službovanje je kasnije nazvao “godine koje su pojele skakavci” po Pekićevom romanu...

”Tu sam 10 godina bio jer sam dobio odmah stan, a kako je u konkursnom pozivu pisalo, za taj stan sam morao da odradim 10 godina u toj ustanovi. To je bio birokratski posao, sa vrlo malo zastupanja. Onda sam se u februaru 1976. godine odlučio da se upišem u imenik advokata Crne Gore. Tada sam ja bio 74. advokat u cijeloj Crnoj Gori. Sada kod nas ima preko 1.000 advokata i oko 300 advokatskih pripravnika, a mnogi od njih teško mogu da izbore svoju egzistenciju, pa se bave ovakvim i onakvim poslovima. Advokatura je takva profesija koja traži cijelog čovjeka, angažovanje i ujutro i popodne - nema posebnog recepta kako biti dobar advokat ali ima jedno univerzalno pravilo - da poznaje pravo, da je savjestan, stručan, odvažan i moralno čestit. Advokatura po istoriji država i prava je nastala iz sveštenstva zajedno sa medicinom, a zašto iz sveštenstva, pa zato što je sveštenik bio posrednik između volje bogova i čovjeka, medicina daje lijek za tjelesni i duševni bol, a stari Rimljani su kazali ublažiti bol, božansko je djelo. Advokatura se obraća čovjeku kad mu treba pravna pomoć”, smatra Dedić.

U prvim godinama advokature, crnogorski Filota Fila, kako neke kolege nazivaju Dedića, u jednopartijskom sistemu zastupao je počesto brojne klijente zbog tada teškog krivičnog djela - neprijateljske propagande.

”To su bili slučajevi čistog suda potrebe. Branio sam mnoge od njih, a jedan jedini Brisko Bahlija, dobro ga pamtim, jedini je oslobođen za to krivično djelo. Tih godina, dosta sam ljudi branio, mladića i studenata, zbog tog djela. Brisko Bahlija, Ulcinjanin, mislim da je i sada živ, bio je profesor Albanologije na Univerzitetu u Prištini. Onda je negdje u kafani pri piću, slobodnije malo razgovarao, pa je osuđen na šest godina. Vrhovni sud po mojoj žalbi zakazao je pretres. Svjedoci, koji su se pojavili u sudnici su se preznojavali, jasno je bilo da lažu. Bahlija je oslobođen. Sjećam se tada osuđen je mladi student iz Prištine, koji je došao kod nas u Vladimir, pisao je pjesme. Pošto je učestvovao u demonstracijama 1981. bio je proskribovan kao abanski nacionalista, pa je u Krajini uhapšen. Prilikom pretresa u njegovom stolu našli su pjesme, koje nijesu objavljene i koje niko nije čitao, ali to su uzeli kao dokaz, na osnovu kojeg su osudili momka, koji je pisao o Albaniji”, prisjetio se Dedić jugoslovenoskog pravosuđa od prije 40 i više godina.

Veteran crnogorske advokature tvrdi da su u komunističko vrijeme sudije i tužioci birani isključivo kao članovi partije, ali da to nije bila slabost tog sistema, jer su na te funkcije birani najbolji među njima.

”Bio je izuzetak ako neko nije član partije, a bude izabran za sudiju ili tužioca. Međutim, odabir između komunista, bio je izvanredan. Dva čovjek ja pamtim koji su najviše značili crnogorskom pravosuđu - Stojan Đuranović, ovdje pored mene mu je stanovao brat Veselin. Drugi je Božidar Vuksanović. I jedan i drugi su bili sudije i tužioci od karijere. Đuranović je bio sudija Vrhovnog suda Crne Gore kad je Centralni komitet donio zaključke za dvije akcije. Jedna je bila ‘Imaš kuću - vrati stan’, a ovo se odnosilo na funkcionere, koji su dobili stan od države a u bizini mjesta stanovanja imali su kuće. Jedan jedini, koji je vratio stan, bio je sudija Ustavnog suda Bajo Mugoša i preselio se u Donju Goricu. I tako je ta akcija pošla pod tepih. Druga akcija CK-a bila je oduzimanje nelegalno stečene imovine. Bila je uperena protiv privatnih zanatlija i ljudi koji su počeli da se bave preduzetništvom. Tada je 77 rješenja donijeto o oduzimanju imovine, a ja sam učestvovao u dva slučaja i pisao tužbu za poništaj odluke Komisije u Titogradu. Vrhovni sud, na čijem čelu je bio Stojan Đuranović usvojio je sve žalbe. U ‘Pobjedi’ je odmah izašao članak kako je Vrhovni sud trebalo da donese presudu u skladu sa zaključcima CK-a, a Đuranović je sjutradan, dao saopštenje i napisao da sud ima sporazum samo sa zakonom, te da nikakve odluke CK-a za njega nijesu obavezujuće”, napravio je paralelu Dedić.

Zbog rezultata, dodao je advokat, tadašnja savezna inspekcija Ministarstva pravde je dva puta tih godina saopštavala da je petočlano vijeće Vrhovnog suda u Crnoj Gori, kojim je presjedavao Đuranović, bilo najbolje krivično vijeće one SFRJ...

Druga svjetla figura crnogorskog pravosuđa, za Dedića je bio bivši oktužni sudija i kasnije vrhovni državni tužilac Božidar Vuksanović.

”U vrijeme AB revolucije, 1989. kada su stigli mladi, lijepi i pometni, tokom zasjedanja Skupštine, ispred koje su održavani masovni mitinzi podrške Slobodanu Miloševiću, poslanici su tražili da se na optuženičku klupu izvede cijelo bivše državno rukovodstvo. Vuksanović ih je saslušao, a potom izašao za govornicu i rekao: dok sam ja vrhovni tužilac Crne Gore, ja i moj stručni tim odlučivaće ko će na optuženičku klupu, a ne vi poslanici. Sišao je sa govornice, zalupio vrata Skupštine i otišao. Poslilije 3-4 dana je razriješen, a kada su vidjeli da su pogriješili poslali su ga za zamjenika saveznog ministra pravde”.

Suđenje za ratni zločin

Tokom bogate karijere u crnogorskom pravosuđu Dedić je kaže rijetko odbijao klijente, jer je smatrao da je dužnost advokata da pruži pravnu utjehu svakome, a krajem 70-ih zastupao je rođenog Crnogorca, kanadskog emigranta, koji je bio optužen za ratne zločine tokom II Svjetskog rata.

”Sjećam se dolazi iz Kanade, poslije 33 godine, čovjek sa namjerom da kupi kuću u Kolašinu i da se vrati u Crnu Goru. Biva uhapšen u Herceg Novom, gdje je ručao sa sinom i ženom. Prva Komisija o ispitivanju neprijatelja države proglasila je njega, Jakova Bakića, neprijateljem države. Imao je dvojno državljanstvo - SFRJ i Kanade. Njegova porodica je došla kod mene da me moli da ga branim. Bakić je tokom ispitivanja na sudu negirao da je učestvovao u strijeljanju 13 partizana na Brezni ali i u maltretiranju i premlaćivanu zatvorenika u kolašinskom zloglasnom zatvoru. Nakon iskaza, ostali smo u sudnici ja, tužilac i sudija za istragu Radojko Đuričanin, dobar pravnik isto moja generacija. I Radojko imperativno kaže: ovo je tajni postupak, i sve što saznate mora da ostane tajna, advokate. Na to sam mu rekao da je prisutan i tužilac, te da je i njega trebalo da upozori. Sudija mi na to saopšti da je on položio zakletvu, a ja sam odgovorio da sam i ja položio - advokatsku zakletvu. Dao sam pritužbu na ponašanje sudije, nakon čega nas je pozvao predsjednik Vuksanović, saslušao obojicu i pitao sudiju Đuričanina; je li bilo ovo ovako kako Toško tvrdi. Bogami, jeste, ja sam pogriješio. Nemoj da ti se to više desi, a sad daj da popijemo po vinjak”, prepričao je događaj iz kancelarije suda Dedić.

Poslije kratkog razgledanja Dedićeve advokatske kancelarije, a u kojoj sve izgleda kao da je vrijeme stalo baš u godini o kojoj je upravo pričao, posebno mjesto na drvenoj ladici sa registrima, zauzima, teška, pisaća mašina...

”Ovo je moja mašina na kojoj sam zaradio, sve što imam. Sada ima daktilo - biro pa tamo završavam posao”, pojasnio je krepki advokat, koji čita bez naočara, a potom se vrati na slučaj emigranta - Jakova Bakića.

”Počelo je suđenje, a svjedok je bio novinar, mislim da se Vlahović prezivao, koji je bio zatvorenik kolašinskog zatvora. On iznosi priču o četniku koji je imao čizme, okovane gvožnjem na vrhu i petama, kojima je mlatio zatvorenike do besvijesti. Pričao je kako je taj jednog Grdinića, zapamtio sam mu prezime, pretukao skoro do smrti. On je čuo od zatvorenika da četnika oslovljavaju sa Bakić. Tada ga je predsjednik vijeća Božidar Vuksanović pitao, priđite i dobro pogledajte ovog čovjeka. Ovaj ga zagleda, gleda pa kaže da je prošlo skoro 30 godina, te da nije siguran da li je to taj čovjek ali siguran je da je taj Bakić imao riđu kosu i riđu bradu. Sudija Vuksanović tada je dao pauzu, a kada se vijeće vratilo, kazao je Bakiću da priđe sudijskom stolu. On priđe i ja vidim svi ga gledaju pomno, a potom Vuksanović konstatuje: nakon pregleda sudskog vijeća zaključuje se kroz ćelavu, prosijedu glavu - vidljive su crne dlake. Kroz neobrijanu bradu vide se crne i bijele dlake. Tako je sudio, tako je provjeravao”.

Jakov Bakić oslobođen je optužbi, a taj slučaj pratili su pomno predstavnici Kanade, novinar Edmonton posta jer je tamošnju i svjetsku javnost zanimalo “kako izgleda pravosuđe SFRJ u samoupravnom sistemu”...

Organizovani kriminal, afera "Blister bakar"

Tokom čuvene afere “Blister bakar” i prvog slučaja organizovanog kriminala u Crnoj Gori krajem 1978. godine, jednog od optuženih zastupao je Dedić.

”Iz ‘Luke Bar’ u skladištima je bio ostavljen blister bakar iz Čilea, koji je dobavila jedna beogradska firma. Organizovano, carinik i šef carine i još jedan iz Crne Gore učestvovali su u falsifikovanju isprava, a u grupi su bili Hrvat i Srbin. Taj predmet, kao najteži do tada, sudio je Vuksanović. Branio sam Roma iz Paraćina, Radića. Kompozicija blister bakra otišla je za Austriju. Plaćanje se obavljalo preko Radića, koji je vrećama nosio i dijelio pare i onako za sebe, manuo dio. Ispred moje kancelarije, jednog dana parkirao se bijeli ‘mercedes’, nikad takvog u životu nisam vidio. Žena Radića i sin, došli da me angažuju. Firma Radića, za skupljanje sekundarnih sirovina i preradu sa oko 40 zaposlenih u to vrijeme imala je više prometa nego Kombinat alumijuma u Titogradu. Svi su osuđeni u tom predmetu”, prisjetio se najstariji crnogorski advokat koji je nekoliko puta biran za predsjednika Advokatske komore Crne Gore, SRJ i bivše državne zajednice Srbije i Crne Gore...

Tragedija, bombardovanje Podgorice...

U dvorištu ispred montažne kuće, gdje je smještena jedna od najstarijih advokatskih kancelarija, Tomislav Toško Dedić se prisjetio djetinjstva, majke, bombardovanja Podgorice i tragedije u kojoj je 5. maja 1944. tokom, besumučnog zasipanja bombama iz savezničkih aviona, poginula i njegova sestra Desanka i školska drugarica...

”Kuća nam je tokom posljednjeg bombardovanja Podgorice srušena, a prije toga, poginula je moja nastarija sestra od 12 godina i to preko puta naše kuće jer je njena drugarica Dedovićka, bila na toj strani. Prolazilo se kroz jedan betonski prolaz, koji je bio pokriven pločom. One su se spremale da idu u Gimnaziju, a kako je krenulo bombardovanje, sklonile su se u taj prolaz. Na njihovu nesreću bomba je pogodila, srušila beton i one su stradale. Mi smo tog dana bili u kući komšije Gilića u rovu njihove bašte. I moja majka, dok je još trajalo bombardovanje, izašla je iz rova da bi vidjela šta joj je sa kćerkom. Kako je znala gdje je, naišla je i čula glas svog djeteta, a onda se vratila u rov. Sjećam se dobro majke, imao sam 6 i po godina. Malo je bio zakačio po licu neki šrapnel i krv joj je lila niz obraz. Ostao je mali ožiljak. Kad je prestalo bombardovanje ona je pozvala ljude da joj pomognu i onda su svi skočili i raščistili taj beton i našli ih obje. Njena drugarica je već bila mrtva, a sestra je davala znake života. Sat vremena je još živjela. Samo 12 godina joj je bilo...eto tako”...

Kao dijete, Dedić pamti i slike iz Zagoriča jer je porodica, krijući se od bombi i noćnog bombardovanja, živjela u u kući Vidaka Vučelića, starog podgoričkog oružara, prijatelja njegovog oca.

”Sjećam se nakon posljednjeg noćnog bombardovanja, majka sva uplakana nam se obratila: ‘Nemamo ni kuće, đeco’. I naša kuća kao i sve druge u tadašnjoj Podgorici bile su sravljene za zemljom. Na imanju u Zagoriču, to je onaj ćošak od Vezirovog mosta, gdje je sada auto-centar MUP-a, e tu je bila njemačka komanda. A na livadi ispod kuće u kojoj smo stanovali bio je parkiran ‘wolksafagen’ koji je koristio komandat tog garnizona. Ostalo mi u sjećanju živom, jedan visoki čovjek, ujutro je uvijek prvi izlazio i sa njim je bio pratilac. Taj čovjek je svako jutro meni i sestri, jer smo se obično igrali ispred kuće, donosio po čokoladicu. Majka je govorila: ‘Ovaj čovjek mora da je ostavio svoju porodicu, đecu’, prisjetio se advokat događaja od prije osam decenija.

Smrtnu kaznu zamijenili robijom

Možda i najveći uspjeh u karijeri, kako je naglasio Dedić, je slučaj za koji je u prvostepenom postupku bila izrečena smrtna kazna, koja je kasnije po njegovim žalbama, preinačena robijom.

”Radi se o jednom pomorcu iz Bara, Milu Vojvodiću. Imam dozvolu porodice da ga pomenem, a koji je bio oženjen ženom preko poznanika, koju je znao samo 2-3 dana. I sa tom ženom on dobije kćerku. Nesloga je među njima bila, zbog čega su pokrenuli brakorazvodnu parnicu. On je tražio pola stana i korištenje sanitarnih uređaja, to su bile velike radničke barake u Baru. Jedno jutro, oko 7 sati, Milo je došao u stan kada mu se žena obratila riječima: ‘Što ćeš ti stoko jedna, vrati ključeve i napolje’. Držala je jednu veliku granu masline u rukama. Njemu je tada pao mrak na oči i ubio je tim drvetom. Kada je vidio šta je uradio, nije bilo svjedoka, odlučio je da spakuje njeno tijelo u jedan tepih i prebaci ga do Sutormana, gdje ga je zapalio. Nakon dva - tri dana policija je pronašla tijelo, došla do osumnjičenog. Vojvodić je prvo bio osuđen na smrtnu kaznu, ali nakon moje žalbe prva presuda je bila 20, a potom i 12 godina zatvora”.

”Kada je sudija izrekao presudu, sjećam se Vojvodić je pao na pod, tik ispred stola vijeća. Bio je u nesvijesti. Data je pauza, a kad smo se vratili, sudija je obrazložio presudu, sjećam se od šoka su mi se ruke zalijepile za sto”.

( Biljana Nikolić )