Ustav, zakoni, pa Temeljni ugovor

“Najsrećnije živi onaj koji ne zna ništa“

Pitanje odnosa države i crkve, tj. vjerskih zajednica, kako u društveno-političkom tako i u pravnom smislu, predstavlja jednu od najdelikatnijih i najsloženijih oblasti. Ne ulazeći u društveno-politički elemet, činjenicom da je on stvar sagledavanja i analize nauka čiji je to predmet interesovanja, pravni element, za razliku od prethodnog koji obiluje radovima i raznim naučnim tezama i teorijama, još uvijek je terra icognita kada je riječ o Crnoj Gori. Hoc loco, radi se o relativno novoj grani ili disciplini prava koja nosi naziv državno-crkveno pravo (njem. Staatskirchenrecht). Izvori konkretnog prava predstavljaju casus mixtus i unus, budući da su determinisani osobnom pravnom tradicijom konkretne države ali i tradicijom koja je iznjedrena iz domena religije, kulture, odnosno određenog civilizacijskog kruga.

Kašnjenje Crne Gore u pravnom regulisanju odnosa sa religijskim subjektima samo je jedno od, kako se to često kolokvijalno kaže, “bezbroj kašnjenja naše države”. Rješavanje određenih problema ne može se pravdati kontinuiranom praksom zapostavljanja i raspirivanja strasti u maniru “zavadi pa vladaj”. Tema tzv. Temeljnog ugovora između CG i SPC predstavlja nepresušni izvor destruktivnih, iracionalnih, netolerantnih i štetnih monologa i dijaloga širom CG. U tom lavirintu sjetim se riječi čuvenog holandskog filozofa epohe humanizma Erazma Roterdamskog da je najsrećniji onaj koji ništa ne zna. Crna Gora u skladu sa članom 14. Ustava postavlja princip svjetovne ili laičke države riječima “vjerske zajednice odvojene su od države“, s jedne strane, ali i garanciju jednakosti i ravnopravnosti vjerskih zajednica riječima „vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova“, što je konkretizovano članom 9. Zakona o slobodi vjeroispovjesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Činjenica da je Crna Gora sklopila tzv. državno-crkvene ili državno-vjerske ugovore sa Katoličkom crkvom, Islamskom zajednicom i Jevrejskom zajednicom još prije deset godina, upravo ukazuje direktno na povredu navedenog člana Ustava, ali i na netoleranciju i neposvećenost. Isti stav stoji i u odnosu na Crnogorsku pravoslavnu crkvu, ali i na sve ostale vjerske zajednice koje budu nastojale da egzistiraju na teritoriji CG.

S obzirom na brojne komentare i kritike navedenog ugovora, uvažavajući doprinos koji su društveni akteri u prethodnom periodu dali javnoj polemici, a u namjeri da demistifikujem određene stavove, iznosim svoje skromno mišljenje.

Koristeći komparativni metod istaknute su neke konstatacije koje ukazuju na nepoznavanje stvari. Nejasno je da sa određenih adresa ne postoji distinkcija između dva subjekta međunarodnog prava. Crna Gora nije sklopila ugovor sa Vatikanom, već sa Svetom Stolicom. Prvi je čisto teritorijalni entitet, tj. suvjerena država nastala kao rezultat Lateranskih ugovora (1929), te stoga permanentno okrenut profanim stvarima, dok međunarodnopravni subjektivitet drugog derivira iz crkvene dimenzije i rezultat je istorijskih okolnosti, dominantno orijentisan na sakralnom polju djelovanja. O tome jasno svjedoče ustavni (osnovni) zakoni Države Vatikanskog Grada, posebno kanoni 360 i 361 Zakonika kanonskog prava Katoličke crkve (1983), kao i dokumenti Drugog vatikanskog koncila. Dakle, u međunarodnopravnom smislu ne mogu se povlačiti paralele između istih, odnosno oni nisu sinonimi. Argumentacija da se naziv „temeljni ugovor“ rezerviše isključivo za međunarodne ugovore između Svete Stolice i konkretne države je netačna. Jedino se naziv „konkordat“ koristi isključivo na pomenute ugovorne subjekte. Odabir naziva ugovora u međunarodnom i unutrašnjem pravu je ekskluzivno pravo njegovih strana.

Istaknuto je više kritika vezanih za preambulu ugovora, koje se kreću od normativne vrijednosti same preambule, preko tzv. „pozivanja“, do potrebe za njenom izmjenom i doradom. Preambule (od lat. prae ambulare – biti ispred) su po formi pretežno svečanog i deklarativnog karaktera, odnosno to je „svečani uvod“ kako ističe Hans Kelsen, bez neke posebne normativne snage, izuzimajući u određenim slučajevima ustavne preambule i preambule nekih međunarodnih ugovora. Sporna preambula ne posjeduje normativni karakter, budući da nije pisana kao ostale ugovorne odredbe, s formalne strane, te ne sadrži određene obaveze s materijalne strane. Njena namjera je da nas uvede u dispozitivni dio ugovora sa riječima „pozivajući se“, „polazeći“, „uvažavajući“ i „konstatujući“.

Argumentacija da se država pozvala na kanonsko pravo ne stoji, jer se pozivanje vrši u ime obije strane ugovornice, na što upućuje jezički, logički, sistematski i ciljni metod tumačenja. Jasno je, primjenom navedenih metoda, što kome „pripada“ i na što se može pozvati. Singularno pozivanje koje se nalazi u Temeljnom ugovoru sa Svetom Stolicom je samo jedno od mogućih rješenja. Izmjene i dopune preambule i ostalih djelova ugovora posmatram u jednom generalnom tonu da je sve moguće korigovati i popraviti. U tom moru nekih potencijalnih modifikacija, meni je najinteresantnija teza o suvišnosti navođenja „Hrišćanske crkve na prostoru CG i njenog prisustva još od apostolskih vremena jer ista nije strana ugovornica“. Hrišćanska crkva inaugurisana je tzv. Pedesetnicom na koju se neposredno i direktno naslanja institut tzv. apostolskog prejemstva (lat. successio), institut preko koga se izvlači i osigurava vremenski (čitaj istorijski) kontinuitet crkve. Navođenje Hrišćanske crkve posmatram kroz prizmu hriščanskog univerzalizma, težnje svih crkava (rimokatoličke, pravoslavne, protestantske itd.) da svoj izvor vezuju za gore navedeno, s jedne strane, i pokušaju ispunjenja Hristove poruke „da svi budu jedno“ (Jevanđenje po Jovanu) kroz pokret ekumenizma čija je namjera da se crkva oslobodi svih onih istorijskih naslaga koje su dovele do nesporazuma, skretanja, šizmi i sl.

Određene primjedbe upućene su na ugovornu terminologiju, zapažanjem da je nesekularnog ili negrađanskog karaktera. Terminologija svakog ugovora uslovljena je materijalnim supstratom, koji može biti nepoznat određenom broju lica, s jedne strane, i karakteristikama samih ugovornih strana. Kako je crkva jedna od strana razumljivo je da određena terminologija koja je imanentna njoj bude inkorporirana u tekst ugovora. Čak je naveden i primjer kako bi trebalo koristiti svjetovnu terminologiju pozivom na rješenje člana 4. hrvatskog Ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa sa SPC, pa umjesto izraza „hirotonija“ koristit termin „imenovanje“. Naime, termin hirotonija je pojam sam za sebe, ne može se uporediti sa imenovanjem, već možda sa nastavkom istog člana a to je „dodjela službi“, mada ga ne iscrpljuje u potpunosti.

Ističe se i da je odredba člana 9. („Tajna ispоvijesti je u pоtpunоsti i uvijek nepоvrjediva”) nepotrebna jer je već sadržana u našem zakonodavstvu (član 108. Zakona o krivičnom postupku CG). Teza svakako stoji na mjestu, ali činjenica da je jedna od ugovornih strana crkva razumljivo je i opravdano isticanje ove odredbe. O tome svjedoči gotovo identična odredba u Temeljnom ugovoru sa Svetom Stolicom. A fortiori u crkvi postoji sedam svetih tajni u užem smislu, dok u širem, ekstenzivnom smislu postoji bezbroj. One predstavljaju, uslovno rečeno, konkretizaciju duhovne stvarnosti. Kao jedna od sedam svetih tajni predstavlja tajna ispovjesti, a conditio sine qua non jeste njena nepovrjedivost. Naglašena je i bojaznost u svjetlosti članova 385 (Neprijavljivanje pripremanja krivičnog djela) i 386. (Neprijavljivanje krivičnog djela i učinioca) Krivičnog zakona CG. Vjerski ispovjednik je i građanin, čiji osnov obaveze prijavljivanja leži u opštoj građananskoj dužnosti da prijavi pripremanje krivičnog djela kako bi spriječio izvršenje istog. Konstatacija da „prema tome, treba imati u vidu da Vlada vjerske službenike SPC ovim ugovorom ne može da izuzme od primjene člana 385 KZCG“ je notorna činjenica imajući u vidu odredbu člana 10. Ustava CG gdje stoji: „Svako je obavezan da se pridržava Ustava i zakona“, te člana 17 gdje stoji: „Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo“.

Identična problematizacija nije zaobišla ni član 7. stav 4. ugovora. Indikativno je da se ista odredba nalazi u članu 10. stav 3. Ugovora o uređenju odnosa od zajedničkog interesa između Vlade CG i Islamske zajednice u Crnoj Gori. Navedeni ugovor datira iz 2012. godine, a period od 10 godina nije bio dovoljan da se isto sprovede do kraja. Određeni problemi prethodnog perioda su i dalje neriješeni, pa postojanje ove odredbe u ugovoru, s osloncem na istorijskopravni metod, nije suvišno.

Govori se i o tzv. „ekstrateritorijalnom statusu“ naslonjenom na član 7. stav 6. Ugovora. Ekstrateritorijalni status objekata na teritoriji CG mogu imati samo subjekti međunarodnog prava (države i međunarodne organizacije). Indikativno je da se gotovo ista odredba nalazi u svim ugovorima koje je CG sklopila sa vjerskim zajednicama.

Takođe, „jemčenje vršenja javnopravnih ovlašćenja u CG u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC“ (član 2. stav 1) ne može se tumačiti izolovano već u korelaciji sa ukupnošću člana, tj. sa tačkama 2, 3 i 4. Praktični smisao odredbe jeste da CG priznaje da određene crkvene isprave (npr. izvodi iz crkvenih knjiga krštenih, vjenčaninih ili umrlih i sl.) imaju status javne isprave. Neki ugovori u ovom smislu idu naprijed i pored činjenice da su davno zaključeni. Exempli gratia u članu 8. hrvatskog Ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa sa SPC stoji: „Vjersko vjenčanje od trenutka sklapanja ima učinke građanskog braka prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske ako ugovorne stranke nemaju građanske zapreke i ako su ispunjeni zahtjevi predviđeni odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske“. U korelaciji sa članom 15. i 16. Ugovora određena javnopravna ovlašćenja mogu se ispoljiti u djelokrugu obrazovnog miljea (izdavanje diploma, svjedočanstava i sl.).

Suvišnost je istaknuta i na odredbu člana 16. ugovora koja jemči pravo roditeljima i staraocima da svojoj djeci obezbijede vjersko obrazovanje u skladu sa sopstvenim uvjerenjima. Nesporno je da je ista bolje i potpunije propisana članovima glave IV Zakona o slobodi vjeroispovjesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Njeno postojanje opravdano je značajem koje ta norma nosi za crkvu, s jedne strane, i istovjetnošću odredbe u ostalim ugovorima, s druge strane. Svaka analiza aspekata prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovjesti treba da se kreće u pravcu međunarodnih standarda, u svjetlosti univerzalnih i regionalnih ugovora i institucija koje se bave zaštitom ljudskih prava i sloboda, a posebno Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.

In fine, „drugorazrednost“ pravne vrijednosti ovog akta, budući da nije ni zakon ni međunarodni ugovor, s jedne strane, gotovo tipska ugovorna forma naslonjena na prethodna tri državno-vjerska ugovora, s druge strane, ne bi trebalo da daje prostor za ovoliku društvenu i političku napetost i propraćenost. Međutim, stvari često stoje drugačije od onoga što bi trebalo da budu.

Autor je član Generalnog sektretarijata CIVIS-a; magistar je religiologije i doktorand pravnih nauka

( Miloš Rajović )