„Provokatori”

Bilo je nešto intrigantno i uznemirujuće u toj sceni. Sasvim provokativno. Vrh države, dični poslanici i birane zvanice na otvaranju auto puta, nasmijani, optimistični, zagledani u budućnost koju auto put izvjesno čini bližom… Zapravo, kad bolje pogledate, i oni liče na “provokatore”. Samo je njihova “provokacija” presvučena u različite forme, ali, kad stvari svedete do kraja i na pravi mjeru - sve go provokator.

Istovremeno, na drugom kraju države - ulični neredi, praćeni diletantskim ponašanjem policije. Tupavi i primitivni “pravoslavni” fundamentalisti i pogubljeni i neubjedljivi “patriotski” slavljenici. Uzgred, kada sam čuo da pjevaju policiji Što ste na nas digli hajku, četničku vam… sjetio sam se dana kada je nastala ta pjesma. To su crnogorski liberali, s pravom i istinito, pjevali 1992. Đukanovićevoj policiji… (Budite sigurni da bi ta ekipa iz 1992. rastjerala ove “zavjetnike” za pet minuta. Ali, to su drugi slojevi priče.)

Ta vrsta kontrapunkta moguća je u banana državama - gdje elita živi jednu stvarnost, a ulica drugu. Sukob tih stvarnosti odlučuje o sudbini društva. Jedan od mogućih raspleta takve tenzije imate u Kumu II, kada u toku napirlitanog novogodišnjeg slavlja sa američkim bogatunima, pada Batistin režim i diktator bježi avionom. I nije to jedina scena sa sličnim narativom: u nekim državama izgleda treba biti oprezan sa slavljem.

Ministar policije govoreći o krivcima za nikšićke nerede kaže da je riječ o “provokatorima”. Budimo precizniji - na snimcima se vide podivljali fašisti spremni na svaku gadost. Ako su “provokatori” otkrijte ko ih je i zašto poslao. Učinite li to pomogli ste Crnoj Gori više nego što možete zamisliti.

Da li nasmijani ljudi sa otvaranja auto puta shvataju sa čime se igraju kad ulaze u ovakve scenarije. I koji je smisao takve “provokacije”. Ili su političari u svojim lavirintima provokacija i prevara i zaboravili što i zašto rade?

Možda su i oni kao političari slični ovom auto putu. Jer, ovo je samo uzorak, koji je koštao malo manje nego što se predviđalo da će koštati cio auto put. Ovdašni političari (i oni skupi kao auto put) nerijetko djeluju kao političari u “dionicama”, daleko od nekog oblika cjeline. Nakon par decenija u ovdašnjoj politici čovjek i inače izgleda kao da je rastgnut “konjma na repove”. Oni liče na one fudbalske timove koji ne mogu da izdrže više od petnaest minuta dobre igre, ali se čude zašto stalno gube. Zato je ovaj auto put njihova idealna slika. Pravi amblem.

Bilo bi zanimljivo napraviti i jedan registar očekivanja političara povodom otvaranja auto puta. Mnogi su se zalijetali da ga otvore, i vidjeli sebe u toj ulozi, ali, zapalo je premijera manjinske vlade. Možda će i u tome neki pronaći elemente albansko-srpske zavjere?

Energija koju generira rasprava oko temeljnog ugovora vratila je u središte pažnje pitanje tzv. vjeronauke, odnosno prisustva vjerskih zajednica u sistemu obrazovanja.

Crkva jeste u mnogim slučajevima i na mnogim prostorima sačuvala neko znanje, ali takav sticaj okolnosti ne mijenja osnovni uvid: kada je crkva rukovodila obrazovanjem u zajednici ljudi su bili većinski nepismeni i temeljno neznaveni, i kao takvi idealne sluge moći, bilo političke bilo crkvene. (Kao da to nije isto.)

Zato je uvijek pomalo zapanjujuće javno kandidovanje ove teme u ovo post-doba. Nemamo više pravo na naivnost, kakva god prateća priča bila. Kao što svoj imetak ne ostavljate na čuvanje sjecikesi, jednakom funkcionalnom logikom držite obrazovanje što dalje od crkve.

Da li aktuelna vlast, uprkos euforiji oko Temeljnog ugovora, ima načina da kontroliše pseudovjerske fanatike, bilo na ulici bilo u političkom ili obrazovnom sistemu? To je danas ključno pitanje crnogorskog društva.

( Balša Brković )