INTERVJU Štiks: Vjerujem u fundamentalnu funkciju književnosti

Elijahova stolica”, “Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj”, “Dobro došli u pustinju socijalizma”, “Rezalište”, “W” neki su od naslova poznatih zahtjevnijoj čitalačkoj publici, ali i svim ljubiteljima pisane riječi, autora Igora Štiksa.

Ovog ljeta Štiks je otvorio književni program 36. festivala Grad teatar na Trgu pjesnika gdje je govorio o romanu “W”, ali i o svom ukupnom stvaralaštvu. U svom romanu Igor Štiks u prepoznatljivo vještom i na mnoge načine nesvakidašnje oblikovanim pripovijedanjem čitaoce uvodi u pažljivo složen i sadržajan svijet priče, zavodljiv i pametan, neobičan koliko i moguć. Varljivi identiteti koji se utrkuju s junacima Vladimirom i Valterom, te Evropa, kapitalistička i (post)socijalistička, ulivaju se u neočekivano i pamtljivo čitanje napetosti, intrigantnosti, igara moći, ali i moći same. Jedinstvena koliko i razigrana, sarajevska i dalmatinska koliko i pariska i rimska i berlinska, radikalna koliko i svakidašnja, “W” zavodi svojim odnosom jednostavnosti i kompleksnosti, navodi se, između ostalog, u opisu ovog romana.

Vaši romani su bestseleri na Balkanu, prevođeni su na više jezika i bili nominovani za brojne nagrade. Šta biste Vi rekli, koji je razlog popularnosti Vaših knjiga?

Volio bih misliti da čitaoci čitaju moje romane iz istih razloga zbog kojih sam ih ja i napisao, odnosno da prepoznaju da su nam motivi slični, da ih zanima način na koji prikazujem sudbine neobičnih pojedinaca koje su uvijek uronjene u konkretan politički i geografski kontekst. Tenzija koja je ključna za ono što ja radim jeste tenzija između lika, njegovog karaktera i njegove prošlosti, i njegovog vremena, okruženja i ideja. Tu se zapravo razrešavaju njihove sudbine. Oni nisu autonomni pojedinci koji mogu napraviti šta god hoće već su i te kako određeni okolnostima, ali i mogu uticati na njih. Tu je napetost i sve bogatstvo života sa svim onim što je nepredvidivo kao što je konačno i ljubav. Upravo zato su ljubavne priče nosivi stub mojih romana, a ne dodatak, sasvim sigurno ne dekoracija niti zavođenje čitalaca.

Koliko Vam je važno mišljenje publike, a koliko kritike?

Svaki pisac koji bi rekao da mu nije važno mišljenje drugih sigurno bi lagao. Naravno, niko od nas nije postavljen izvan ili iznad same cirkulacije knjiga i njihove recepcije, inače ne bi ni imalo smisla objavljivati ih. Mi želimo da naše knjige budu pročitane i tražimo komunikaciju. Ipak, postoji velika razlika između takozvanih profesionalnih čitalaca koji predstavljaju kritiku, koju sve manje i manje imamo ili je redukovana na komentare poput onih koje čitamo na društvenim mrežama i šire čitalačke publike. Različiti su motivi koji nas vode do knjiga. Drugačije je biti čitalac kojeg jednostavno zanima knjiga i koji će je čitati ako ga ona dovoljno angažuje nego biti kritičar koji to mora raditi za novac i potpisivati mišljenje o knjigama drugih ljudi. Mi pisci smo uvijek u ratu s našim kritičarima, a eto, opet, bez njih ne možemo. Ja bih samo volio da nam se vrati dobro pisanje u kritiku i da kritika dobije puno više prostora nego što ga danas ima. Čini mi se da danas komunikacija sa čitalačkom publikom uglavnom ne ide preko književne kritike već preko nekih drugih komunikacijskih kanala u kojima se neki bolje snalaze, a neki baš i ne.

Na Trgu pjesnika ste kazali da su pisci došli u situaciju da moraju opravdavati pisanje i književnost.

Čak i uvjeravati čitaoce da bi trebalo da odvoje nekoliko sati za knjigu. Konkurencija je brutalna. Veliki broj ljudi će radije gledati seriju na Netflixu i tu zadovoljiti želju za narativom. Mnogi će biti spremni da novac ulože u neki drugi kulturni proizvod. Treći ipak smatraju, ako već čitaju, da to mora biti u vrijeme razonode i odmora. “Knjige za plažu” su postale standardan vid promocije knjiga u ljetnoj sezoni. Ja ne bih nikada počeo pisati da sam mislio da pišem za nečiju plažu. Moram vjerovati i vjerujem u funkciju književnosti koja nadilazi slobodno vrijeme. Zapravo vjerujem u fundamentalnu funkciju književnosti u izgradnji nas samih i našeg mišljenja o samima sebi i svijetu u kojem živimo.

Koja je simbolika naslova W? O čemu govori ovaj roman?

To vam ne smijem otkriti jer se sva značenja tog slova otkrivaju kroz sam roman. Čitaoci će vidjeti da se to W pojavljuje na nekoliko nivoa, ono spaja, ono razdvaja, ono se aplicira na geografske mape, pojavljuje se na neočekivanim mjestima, oslikava i strukturu romana u smislu njegovih višestrukih zapleta. Nije slučajno odabran naslov jer ima direktnu funkciju s obzirom na samu priču, likove i uspone i padove borbi o kojima sam pisao.

Pišete o društvu na ovim prostorima i šire…kako vidite trenutno naše društvo? Koje su sličnosti i razlike balkanskih društava?

Imajući tu sreću ili nesreću da jako dobro poznajem život u postjugoslovenskim državama, jasno mogu vidjeti generalne trendove koji su slični, uključujući priznato ili potiskivano nasljeđe nekadašnje zajedničke države. Ali se isto tako mogu uočiti i snažne lokalne razlike. Jednostavna poređenja više nisu dovoljna. Potrebno je malo bolje poznavanje lokalnih dinamika, socijalnih i političkih, bez obzira što nas je generalni trend kroz 30 godina od jednog visoko modernizovanog društva na pragu samog kapitalističkog centra pretvorio u običnu kapitalističku periferiju. U najboljem slučaju i samo u nekim sektorima smo poluperiferija kada komuniciramo s centrom, znanjem i vještinama, ali bojim se da sve više zapadamo u periferiju čiji se prirodni potencijali eksploatišu. Bilo da se radi o moru, kao ovdje u Budvi, ili litijumu koji je Srbija imala nesreću da otkrije u svom tlu, ili o rijekama i šumama u Bosni i Hercegovini. Čini se da smo sada svedeni na puku geografiju u kojoj ima sve manje i manje ljudi. I sve te činjenice nisu dovoljne da stvore alternativu i jednu drugačiju ideju o tome kako bi mogla opstati ovdašnja društva koja nužno ne bi bila jako bogata, ali bi spriječila siromaštvo i u kojem bi ljudi imali barem jednake mogućnosti. To bi bio veliki napredak spram naših danas duboko klasno podijeljenih društava gdje samo 1 do 5% onih na vrhu imaju šanse i jedini mogu ostvariti svoje težnje. Svi ostali su osuđeni da žive u gruboj realnosti koja će ih na vrlo okrutan način obilježiti.

Gost Trga pjesnika tokom promocije Vašeg romana “W” bio je reditelj Boris Liješević, čuli smo da već radite na narednom projektu. Kako biste opisali Vašu saradnju s Liješevićem u pozorištu?

Boris i ja smo napravili tri pozorišna komada i rad s Borisom je uvijek bio avantura. Radi se o procesu koji čak može biti i kreativno frustrirajući jer mu nema kraja i uvijek postoji nešto što se može dodatno otkriti. Iz tih procesa ja izlazim obogaćen i ljudski i umjetnički. Sada imamo neke nove ideje koje ćemo razvijati i pokušati da postavimo na scenu. Nema garancije uspjeha, ali sam proces je ponekad dovoljna nagrada.

Koje su mogućnosti i opsezi “prebacivanja” pripovjednog diskursa u dramski. Koliko se gubi, koliko se dobija i kakav je Vaš odnos prema tome?

Imao sam tu sreću da moje priče putuju različitim medijima, prvenstveno teatar, zatim radio, pa i scenarij. Te forme govore različite jezike. Možda sam zato nakon drame “Brašno u venama”, koju je Boris postavio na scenu u Sarajevu, morao napisati i roman “Rezalište” jer nisam sve mogao reći u dramskoj formi. Ja kao pisac sam daleko slobodniji u romanesknoj formi, a opet pozorište ima jezik koji književnost ne može nadomjestiti i koji se ne može staviti samo u tekst zato što je tu glumac, zato što je tu glas, predmet, trenutak koji se događa sada i ovdje pred publikom. Upravo zbog različitih jezika na kojim se može ispričati jedna ista priča, volim raditi u različitim medijima i radujem se saradnji s drugim umjetnicima koji su u stanju da otkriju ono što ponekad ni ja sam nisam prepoznao u vlastitom tekstu.

( Vuk Lajović )