Iz ralja depresije do svjetskog trona

Svako veliko takmičenje ima heroje, sportiste koji ga obilježe i uđu u vječnost, a Svjetsko prvenstvo u atletici u Judžinu je možda već u prvom finalu dobilo najupečatljiviju šampionku.

Kimberli Garsija-Leon je u brzom hodanju na 20 kilometara oduvala konkurenciju, donijela Peruu prvo zlato na najvećim takmičenjima u “kraljici sportova” i, iznad svega, pobijedila samu sebe.

Djevojka koja je odrasla u Uankajou, gradu čija je nadmorska visina preko 3.200 metara, prošle godine je na Olimpijske igre u Tokio došla sa željom da osvoji medalju, ali je potonula.

Kada je stupila na stazu u Saporou, mislila je da je jedna od favoritkinja, ali joj se na 15. kilometru tijelo jednostavno “ugasilo” od prevelike želje da dostigne vodeće. Pala je pored staze, onesvijestila se, nije znala gdje se nalazi.

„Mislila sam da sam spremna, ali nisam bila. To je bilo veoma bolno, definitivno najteži dio moje karijere. Ali, vratila sam se”, rekla je Garsija, koja je nakon OI priznala da je patila od depresije.

„Bila sam bolesna dvije sedmice, nisam htjela da izađem iz sobe, nisam mogla da spavam. Samo bih zatvorila oči i razmišljala o onome što se dogodilo. Malo pomalo sam se izvlačila iz te situacije, ali nije bilo lako, razmišljala sam da od svega odustanem, da radim nešto drugo u životu. Srećom, uz pomoć porodice, psihologa i trenera, uspjela sam da se vratim i opet budem srećna na stazi”.

Djevojka koja nikada nije osvojila nijedno zlato je u američku državu Oregon došla da pokaže planeti da je sposobna za velika djela.

Na polovini trke su ona i olimpijska šampionka iz Londona, Kineskinja Ćiejang Šiđije, stekle 20-ak sekundi prednosti nad ostatkom karavana, a onda u narednih pet kilometara pokušavale da “slome” jedna drugu.

To je uspjelo Peruanki, koja je kroz cilj prošla sa 33 sekunde prednosti nad Poljakinjom Katažinom Žđeblo, a 58 nad Šiđije.

„Ovaj moj uspjeh će pokazati da ništa nije nemoguće. Put je bio težak, pun žrtvovanja, ali ovo je put koji volim”, uz osmijeh kaže Kimberli.

Djevojka koja u oktobru slavi 29. rođendan brzim hodanjem je počela da se bavi kao petogodišnjakinja, kako bi pratila braću i rođake, koji su osnovali klub.

Velika nadmorska visina se ispostavila kao prava baza za stvaranje buduće šampionke, koja je kao dijete gledala olimpijske igre i svjetska prvenstva sa ocem.

„San mi je bio da osvojim medalju. Samo sam pratila taj san”.

Problem je bio što brzo hodanje nije isplativo, pogotovo ne u Peruu, zbog čega joj je bila neophodna pomoć.

„Kada sam počela da nastupam na međunarodnim takmičenjima, prvo me je podržavala porodica, a onda su mi i neke privatne kompanije pomogle da odem na trening kampove. Tada sam shvatila šta je bitno da bih se takmičila sa najboljima na svijetu”, prisjeća se Garsija-Leon.

Postepeno se približavala svjetskom vrhu, a idol joj je bio Ekvadorac Đeferson Peres, trostruki svjetski prvak i olimpijski šampion iz Atlante. Ipak, ključnu ulogu u njenom osvajanju planete je imao drugi Ekvadorac, Andres Ćoćo, sa kojim je počela da sarađuje nakon razočaranja u Tokiju.

Njegovi savjeti kako da ispravi neke tehničke nedostatke su se ispostavili presudnim.

„Divim mu se i kao osobi i kao sportisti. Od prve sekunde smo se povezali. Odmah me je pitao šta želim. Krenula sam od skromnih ciljeva, ali me je on ubijedio da imam sve što je potrebno da ostvarim mnogo više. Pred Svjetsko prvenstvo sam provela 40 dana u njegovom kampu i počela stvarno da vjerujem da mogu da osvojim zlato”.

Koliko je bila spremna, najbolje se vidjelo u Judžinu, gdje je na veoma jakom suncu stalno pojačavala ritam, pa joj je 20. kilometar bio najbrži na cijeloj trci.

„Nisam imala prave uslove, nadam se da ću nakon ovoga dobiti veću podršku. Ponosna sam na sebe, i Peru bi trebalo da bude ponosan na mene, jer sam veoma naporno radila da bih stigla dovde”, zaključila je Garsija-Leon, koja je nacionalni rekord oborila za čak minut i 40 sekundi.

( Nikola Nikolić )