INTERVJU Laslo Vegel: Tito je bio posljednji austrougarski car sa boljševičkim srcem

Laslo Vegel je spisateljsku karijeru započeo prije pet decenija, romanom „Memoari jednog makroa“, kao crnotalasni pisac, kako ga je tadašnji režim okarakterisao i otpisao. Da roman uopšte objavi, pomogao mu je Aleksandar Tišma, koji ga je i preveo sa mađarskog. Da nije bilo Tišme, prisjeća se danas Vegel, ne zna kako bi nastavio sa pisanjem. Nakon toga su uslijedili brojni romani („Dupla ekspozicija“, „Pareneza“ i drugi), drame (zbirka „Judita“), dnevnici, eseji.

Knjigu „Ispaštanje ili Priče iz donjih predela“ napisao je 2011. godine, a 2016. reditelj Andraš Urban pretvorio ju je u predstavu „What is Europe? Ratni obred“, koja je ove godine premijerno odigrana i u Crnoj Gori. Upravo je predstava poslužila kao povod za razgovor sa Vegelom, gostom trećeg Internacionalnog sajma knjiga u Podgorici.

Iako deklarisani Evropljanin, on danas Zapadnoj Evropi zamjera paternalistički odnos prema istočnom dijelu kontinenta.

„Ta Zapadna Evropa ima samo političku dimenziju. Ako ste protiv totalitarizma, oni vas razumiju. Ali ako malo komplikovanije gledate na taj život, onda im niste interesantni. Ni oni nemaju cjelokupnu evropsku svijest, i njihova je polovična, ne samo naša. Zatvaraju se u jednu atlantsku Evropu“, započinje razgovor za “Vijesti” Vegel.

• Kao pisac ste formirani u socijalističkoj Jugoslaviji, ostali ste i u krnjoj Jugoslaviji tokom rata, danas živite u samostalnoj Srbiji. Mi smo prolazili kroz burne transformacije, kako se za to vrijeme mijenjala Evropa i kako se mijenjao vaš odnos prema njoj?

U mladosti nisam imao dovoljno novca da putujem u Evropu, pa sam je upoznavao kroz umjetnost. To je za mene bila neka vrsta slobodne kulture. Ne govorim sad o građanskim slobodama, već o kulturi koja je problematizovala život i društvo, bila kritična. Postojalo je to i kod nas, ali je uvijek bilo jeretičko.

Nisam od onih koji za Jugoslaviju kažu da je bila tamnica za intelektualce. Štaviše, u toj socijalističkoj Jugoslaviji su stvorena značajna djela, pomenimo samo Danila Kiša, Ranka Marinkovića, Mirka Kovača...

• Niste bili antititoist, ali niste ni pisali ode Titu. Uprkos tome, mogli ste da pišete i objavljujete?

Kada je Tito proslavljao 80. rođendan, svi su pisci pisali o njemu. Ja nisam htio da pišem, ali nisam htio ni da se konfrontiram, pa jedno vrijeme nisam izlazio na javna mjesta. Međutim, Novi Sad je mali grad, i sretne me jednog dana neki partijski ideolog i kaže: “Druže Vegel, pa red bi bio da i vi pišete o Titu!”. Ne želeći da se konfrontiram, izvlačim se: “Ali Tito je tako velik, a ja tako mali, da ne umijem da pišem o takvoj veličini“, a on mi kaže kako nije važan kvalitet, nego potpis!

I ja onda kažem da ipak ne želim pisati, a on mi odgovori kako onda ne mogu očekivati nagrade, niti da ću lako objavljivati. Radno mjesto i platu mi, ipak, nisu dirali. To je bio titoizam. Imao sam poteškoće, ali me nisu htjeli uništiti.

Tito je imao razumijevanja i za manjinska prava, ali je imao i autoritativnu logiku, čvrsto je držao vlast. Ja sam uvijek govorio da je Tito bio posljednji austrougarski car sa boljševičkim srcem.

• Bez posla ste ostali čim je počeo rat?

Niti su tražili da pišem o Miloševiću, niti bilo šta, nego su jednog dana rekli da više ne dolazim na televiziju, gdje sam bio dramaturg, i izbacili su me na ulicu.

Devedesetih sam namjerno ostao u Srbiji, sve te ratne godine… Tek poslije 2000, kad se malo smirila situacija u Srbiji, više sam putovao, vidio sam svijet.

Da se vratim na pitanje, ja sam Evropljanin prije svega, rođen sam u toj kulturi, ne samo u mađarskoj i srpskoj, one su suviše male za mene. Ali Evropu gledam i kritički, i to se vidi u „Ispaštanju“, pa i u esejima.

• Svjesni ste brojnih dobrih strana Jugoslavije, ali niste nostalgični?

Ja ne mogu da govorim, u političkom smislu, da sam za Jugoslaviju, jer imam i neke teške uspomene. Vidio sam kako idu tenkovi iz Novog Sada za Vukovar. Ako je Jugoslaviju trebalo tenkovima braniti, kako onda mogu da budem jugonostalgičar?

Ali nešto drugo je za mene bilo važno, veoma sam cijenio različitosti u Jugoslaviji. Makedonska proza i slovenačka proza se mnogo razlikuju, pa i beogradska i zagrebačka… I mene je baš ta različitost unutar jedne zemlje privlačila, zbog toga sam se osjećao kao kod kuće. To mi je značilo podršku i u nekom, da tako kažem, ljudskom smislu. Nažalost, razlike koje su opstajale u kulturi, u politici nisu mogle opstati.

• Zbog tih različitosti ste odlučili da ostanete u Vojvodini? Odatle kao da imate pogled “iskosa” i na Evropu i na Balkan?

Ja uvijek za sebe kažem da živim na granici Balkana i Srednjoistočne Evrope. Imam dvostruki uvid. U nekim mojim romanima, na primjer u „Neoplanti“, koji govori o Novom Sadu, glavni junak je iz Knina, a u „Balkanskoj lepotici“ za junaka nije jasno da li je Njemac, Srbin ili Mađar, zavisi od vlasti…

Ovdje književnici, naročito u novije vrijeme, žele nacionalno homogen svijet. Etnička šarolikost u romanima se izgubila. Sve više se i živi tako, u zatvorenom nacionalnom svijetu. Za razliku od, recimo, savremene francuske literature, gdje arapski književnici koji pišu na francuskom jeziku dobijaju nagrade, Gonkurovu, pa nagradu francuske Akademije… Ili Ilija Trojanov u Njemačkoj, on je Bugarin, ali piše na njemačkom… U Zapadnoj Evropi književnost je, u etničkom smislu, mnogo složenija, više se otvara prema drugačijem, a kod nas postoji neka vrsta zatvorenog nacionalnog univerzuma.

• Ovdje se možemo dotaći i „problema“ migranata i emigracije, koji na neki način tematizuje i Urbanova predstava…

Ja mislim da će ta kriza još trajati, ne znam da li će se moći odbraniti tradicionalne evropske vrijednosti, one će se morati prilagoditi. Migranti se ne mogu zaustaviti žicom, kako Orban to pokušava…

Treba biti realan, konflikti će postojati. Terorizam je samo jedan segment tog problema, ali on ima različite efekte. Jednog dana će najteže biti Jevrejima i nacionalnim manjinama, jer nacija želi da se homogenizuje kako bi se branila.

Takođe, biće više autoritarnih režima, jer građane treba kontrolisati kako bi se nacija zaštitila. S druge strane, manjine su osuđene na Evropu.

• Čini se da dolazi do razjedinjavanja Evrope. Šta je može održati na okupu - politika, ekonomija, kultura…?

Nažalost, Evropska unija nije dovoljno razmišljala o duši Evrope, o kulturi. Oni su se bavili ekonomijom i politikom, i sada se osjeća jedna praznina u centru intelektualne Evrope.

Taj problem se najbolje osjeća kad su u pitanju migranti. Znate, nije dovoljno samo strahovati od migranata, od islama, nego treba proširiti tu evropsku samosvijest, evropsku kulturu, da tamo pripadaju i oni, da svi pripadamo. Treba ponovo promisliti šta je hrišćanska tradicija, šta je evropska kultura, šta je to uopšte kultura…

Nemamo dugoročnu kulturnu strategiju u Evropi i nemamo viziju budućnosti. Živimo iz dana u dan. Nedostaju političke elite koje misle u perspektivama od pedeset godina.

Od Evrope i Amerike preuzimamo ono što je tamo trećerazredno

• Često znate da kažete da se na ovim prostorima ponašamo autokolonijalistički.

Kod nas čak i najveći nacionalisti svih nacija imaju nevjerovatan odnos prema zapadnoevropskom i američkom kiču. Kada gledate televiziju, u vijestima ćete vidjeti nacionalističke herojske ode, a poslije vijesti idu najjeftiniji, najbijedniji kič filmovi. Mi od Evrope i Amerike preuzimamo ono što je tamo trećerazredno, a ne ono što je vrijedno. Uvozimo kič na tone.

Dnevnik zbog mentalne higijene

• Sljedeće godine će u izdanju novosadske Akademske knjige izaći izbor iz vaših dnevnika. Dnevnik pišete već dvije decenije, a odlomci se mogu pročitati po različitim portalima.

Dnevnik pišem i zbog intelektualne kondicije i zbog duhovne higijene. Hoću sam sebe da kontrolišem. Znate, uvijek se sjetim Stendala i jednog njegovog junaka. Fabris del Dongo (roman „Parmski kartuzijanski manastir“) je zaljubljen i bere cvijeće, odjednom čuje neku grmljavinu i tek kasnije saznaje da se u blizini vodila bitka kod Vaterloa. I bude mu žao što nije bio svjedok tog događaja. Jeste, lijepo je brati cvijeće, ali moram da budem svjedok svog vremena i da pišem o njemu. Kao što su i grčki i rimski pisci pisali o svom vremenu, a ne nešto apstraktno. Tamo se vodila bitka oko tih drama, nije bilo lako biti dramski pisac u Grčkoj. Zašto da sad bude lako?

( Matija Otašević )