Šišanje

U danima muške inicijacije i ranih posjeta frizeraju, pod plastičnom pelerinom sjedio bih nepomičan. Umjesto da počešem nos, trpio bih. Danas, kao iskusan bradonja, osjećam se opušteno dok me berberin nudi espresom i ćaska o providnim ogrtačima koji šišanom omoguće da kroz plastiku gleda telefon.

Nešto se promijenilo i kod mene i u društvu, pokreti u salonima postali su slobodniji. Ipak, ono što ovdje želim da priznam ne opravdavam činjenicom da pod frizerskim pokrovom još i danas osjećam neku vrstu pasivnog prepuštanja tuđem radu, koji uglavnom poštujem tako što se ne pomjeram.

To što sam uradio, odnosno činjenica da ništa nisam uradio kad je frizer odbio da ošiša jednog starijeg gospodina nikako ne mogu da opravdam time što sam sjedio u berberskoj stolici. Nisam bio vezan, mogao sam se pobuniti, ali nisam.

Vidio sam, dakle, da je postariji gospodin napustio radnju pokunjen, a da je za njim ostao osmijeh omalovažavanja. Poenta je bila u mjesecu julu, podgoričkom žaropeku i tužnom pogledu koji sam ulovio u ogledalu.

Ovdje bih još dodao da moju savjest nije opteretila sama činjenica da nisam stao u zaštitu ljudskog prava na frizuru - ima pravo frizer da odbije koga hoće, pa i rečenog gospodina - već me je peklo što nisam ustao ni kasnije, kad su prostorom zavladale naknadne opaske i otrovni komentari na račun nesretnog starca i njegove drskosti koja ga je okuražila da pređe prag salona.

Činjenica da je pomenuti bio Rom konačno će razobličiti moju niskost, i neka, priznajem da sam tada, prije desetak godina, prećutao rasizam na djelu, ali volio bih da se još malo zadržim na njegovom obličju. Siguran sam da nema opravdanja za moje nečinjenje, ali u ovoj nemiloj epizodi mnogo sam puta tražio istinu o samoj suštini poganog rasističkog refleksa. Nije frizer rekao, gubi se, Cigo, nije rekao, ovdje ne šišamo gabelje, naprotiv, cijela stvar je riješena gotovo neverbalno i diplomatski.

Vrlo se dobro sjećam da ništa osim ovdje ne možeš da se šišaš nije izrečeno, ali u pogledima i pitanju zašto, pa zatim novom odgovoru, u kome je frizer čak uputio svoju žrtvu (da, žrtvu) na drugu frizersku adresu - u svemu tome bio je sažet zaplet koji se ne može titlovati. Niko tu ništa golemo nije rekao, a sve je bilo jasno.

Ono što je uslijedilo, ogovaranje i podsmijeh, i poziv na saučesništvo upućen meni kao pasivnom posmatraču, to je rasizam u svom najmanje zanimljivom obliku. Riječ je o verbalnom transu brice neopterećenog stilom i padežima, od koga me mnogo više zanima onaj podzemni rasizam, onaj što je ostao u krtoli, neizrečen, no nesumnjivo snažniji - rasizam kojim je starac ljubazno otjeran iz salona a da mu se ne uputi uvreda.

E taj rasizam je neuništiv jer počiva na prevlasti većine, on je uzrok, rekao bih antropološka konstanta i tanka je šansa da bude iskorijenjen.

Veliki požar negodovanja izazvao je skandalozni poster jedne organizacije koja se predstavlja kao NVO. Znam da znate, ali da ponovim, prije nekoliko dana među manekenima narodnih nošnji naše zemlje Romi su prikazani u radnim kombinezonima komunalne službe. Čak i kad znaš da je poster potpisan od strane idiotske Crnogorske kulturne mreže, ostaneš zatečen. Ipak, mislim da sve o čemu već danima bruje društvene mreže dotiče samo pojavni rasizam i nije dovoljno da se smakne njegova zla pozadina i temelj.

Podvukao bih onaj drugi, temeljni rasizam, priznat i odobren od strane crnogorskog društva, onaj kulturni i politički rasizam o kome nisam čuo previše. Ukazao bih, dakle, na činjenicu vrlo prostu i toliko očiglednu da je valjda niko ne primjećuje: Roma u Crnoj Gori ima više nego, recimo Hrvata, ali Romi nemaju svog poslanika i umanjeni manjinski cenzus koji bi im omogućio pravedniji pristup izborima.

Nacionalna zajednica sa više od šest hiljada članova nije došla do svog mjesta u političkom sistemu. U zemlji u kojoj vlade sjede na klackalici jednog glasa, taj poslanik mogao bi lako postati direktni uslov svakog dogovora. Ko misli da se slučajno takav još nije izabrao, neka se bavi pojavnim oblicima rasizma. Onaj temeljni rasizam u kome svi prećutno učestvuju i koji je slika odnosa drugih nacija prema Romima, ne može se izbrisati, kao ni savjest u frizeraju, na ulici, ili u Skupštini.

Bez Roma u parlamentu crnogorsko društvo je rasističko. Preko romskih leđa, Srbi i Crnogorci ovih dana jedni drugima dokazuju fašizam. Romi su jedinica mjere mržnje i nosioci etničke distance koja se ne prelazi kao začarana granica. Bez Roma u parlamentu, makar na nivou simbola, ne postoji dokaz volje da se ta granica pređe.

( Brano Mandić )