Što ćemo sad kada Crna Gora nije zdrava?

Od 30. avgusta 2021. godine Crna Gora proživljava raznorazne političke eksperimente! Možda i najznačajniji performans ovog, nažalost, još trajućeg razdoblja jeste proces potpisivanja sporazuma sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Namjerno ili ne, ali i u ovoj situaciji institucije Crne Gore nastavile su sa svojim greškama u pisanju, tumačenju i primjeni propisa!

Ne samo stručnoj, već i široj javnosti, poznat je cilj pravničnog posla kojeg trebaju obavljati organi državne vlasti - određeni društveni problem (odnos) moguće je na što primjereniji (prihvaćeniji) način okončati ako pri izvođenju (dobijanju) pravila, odnosno valjanih pravnih normi, za njegovo rješenje utvrdite tačno činjenično stanje i primijenite dobra iskustva (metode) iz prethodne prakse! Sva ujdurma oko definisanje statusa SPC u Crnoj Gori zapravo proizilazi od jezičke (nominalne) pogreške, sadržinske kontradiktornosti i sistemske neusaglašenosti samog teksta usvojenog ugovora od strane Vlade Crne Gore. Naravno, svega ovoga možda i ne bi ni bilo da je predlagač sporazuma proces usaglašavanja njegove sadržine realizovao kroz održavanje javne rasprave.

Zbog osjetljivosti odnosa kojeg ovaj ugovor uređuje, odgovarajuće konsultacije vjerovatno bi prvo ukazale i na problematičnosti samog naziva ugovora, kao i na dalji tok njegovog usvajanja. Naime, u međunarodnoj praksi naziv Temeljni ugovor ili Konkordat isključivo se odnosi na uređenje odnosa određene države sa Svetom Stolicom, odnosno Vatikanom. Valja podsjetiti da je Skupština Crne Gore 29. maja 2012. godine potvrdila potpisivanje Temeljnog ugovora između Crne Gore i Svete Stolice od 24. juna 2011. godine i time regulisala pravni status Katoličke crkve u našoj državi. Shodno ovome Vlada Crne Gore je 22. marta 2012. godine utvrdila Prijedlog zakona o njegovom potvrđivanju. Možda i u ovom slučaju mora biti sprovedena identična procedura ako se uzme u obzir pravni subjektivitet SPC i nesporna činjenica da ona na međunarodnom planu ima javna ovlašćenja koja su joj povjerena od strane Republike Srbije. Shodno odredbama Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama i Zakona o dijaspori Republike Srbije, a u skladu sa ciljevima Strategije očuvanja i jačanja odnosa matične države i Srba u regiona od 2011. godine, SPC i njeno sveštenstvo imaju jasno definisanu ulogu u sprovođenju zvanične politike Beograda.

Ova konstelacija odnosa dodatno se usložnjava kada uzmemo u obzir da će eventualnim potpisivanjem ovakvog ugovora SPC na području Crne Gore imati „javnopravna ovlašćenja“ u skladu sa „pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom Crne Gore“ i da će joj biti dodijeljena ovlašćenja čiji prenos sa države jedino može odobriti Skupština Crne Gore, dok je u određenim slučajevima nužno sprovesti i referendumsko izjašnjavanje.

Tempus regit actum (lat. Vrijeme upravlja aktom) ili pravilo po kojem se važnost pravnog akta, u ovom slučaju ugovora sa SPC (u pogledu forme, sadržaja i učinka) određuje prema važećim zakonima. U ovom slučaju Vlada Crne Gore, osim komparacije sa prethodnim sporazumima koji su zaključeni sa ostalim vjerskim zajednicama u Crnoj Gori, nije sprovela analizu sporazuma sa nizom sistemskih propisa. Ovo i ne treba da čudi jer sam nacrt ugovora nije prošao odgovarajuću prethodnu proceduru prije nego li je razmatran na sjednici Vlade i nije izrađen u skladu sa pravno-tehničkim pravilima za izradu propisa Sekretarijata za zakonodavstvo!

Kreatori ovakvog sporazuma morali su znati da se međusobna prava i obaveze mogu predvidjeti samo ako je to omogućeno prinudnim propisima, a ne navoditi ugovorne odredbe koje nijesu usklađene sa Opštim zakonom o obrazovanju i vaspitanju, Zakonom o krivičnom postupku, Zakonom o obligacionim odnosima, Zakonom o svojinsko-pravnim odnosima, Zakonom o parničnom postupku, Zakonom o državnom premjeru i katastru i drugim propisima.

Ove posebne vrste ugovora, kojima se uređuje određeni javni interes, moraju proći dug put od svog postanka do eventualnog konačnog prihvatanja u svim aspektima pravnog sistema! Upravo zbog toga i samo praćenje razvoja, odnosno održavanje javne rasprave o nacrtu (nazovi) Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC moglo je ukazati na njegovu suštinu, kao i na potrebu za njegovim potpunijim pravnim regulisanjem.

Pored brojnih komentara u javnosti, možda su najznačajniji oni koji se odnose na preambulu ugovora i kritikuju pravni subjektivitet SPC u Crnoj Gori. I to iz valjanog razloga! Ovo pravno lice ima svoje sjedište u drugoj državi i ovim sporazumom ne može mu se dodjeljivati (istorijski opisivati) novo državljanstvo. Naravno, i ova okolnost ukazuje da ovaj sporazum ima međunarodno obilježje.

Možda očekivana analiza ustavnosti i zakonitost ovog ugovora prije njegovog potpisivanja otkrije još poneke pravničke nedoumice, ali o sudbini ovog procesa samo Ustavni sud Crne Gore može dati konačan stav. I ta okolnost, s obzirom da čekamo njegovo kompletiranje, najbolja je potvrda da je nekome umjesto EU agende i rješavanja egzistencijalnih pitanja bitno samoljubivo i provincijalno političarstvo.

( Neđeljko Necko Đurović )