Trg

Bar je dobio jedan od ljepših trgova u zemlji, a da bi bio najljepši, neophodno je da se za saobraćaj zatvori ulica od Tri kule do nekadašnjeg „Tehnoprometa“, da se ofarba fasada bivše Robne kuće „Izbor“ i uredi plato ispred nje. Ko pregne da to obavi, zadužiće i Bar i Barane.

* * *

Debitovao sam na autoputu od Podgorice do Mateševa. Vozio sam strogo desnom stranom i čudio se što mi niko ne dolazi u susret. „Da nije neki udes, pa je zastoj?“ – razmišljao sam. Tek poslije nekoliko kilometara shvatio sam da sam na autoputu sa po tri trake u oba smjera, opustio se i uživao, uz neke stare hitove „Indeksa“.

Lako li se čovjek na dobro navikne!

Od Mateševa do Podbišća, do „Eko sela Ćorić“, te naše rajske bašte, našeg sanatorijuma za remont duše i tijela, opet mi je glava bila u torbi, pored nervoznih vozača, spremnih u svakom času na nerezonsko preticanje i kavgu.

* * *

Posjeta Biogradskom jezeru staje tri evra po osobi. Dakle, ne po vozilu nego po glavi! Tako se više isplati. Ali, zato vas onom krivudavom cestom, od naplatne rampe do jezera, čeka rupa do rupe. Još kad vam sunce upre u oči, u saradnji sa sjenkama drveća, rupu ne možete da promašite...

* * *

Tradicija ili „očuvanje kulture i običaja jednog naroda“, duboko je ukorijenjena kod nas. Ponekad toga i nismo svjesni. Kako drugačije objasniti, recimo, to što i današnje žene, kad napuštaju svoj dom, makar i na dva-tri dana, žele da sve ostave čisto i uredno, i to po svaku cijenu, pa i veliku nervozu svojih muževa. Mislim da to progovara iz njih neki davni predak, neka prababa, koja je jednom u ko zna koliko godina išla u rod. Svaki izlalak iz kuće bio je za nju traumatičan, jer se plašila da će joj se „nešto desiti“, pa je htjela da se ne obruka pred onima koji dođu na saučešće, da je na „onaj svijet“ ne isprati glas da je za života bila neuredna i aljkava.

Dio te tradicije jeste i prvo pitanje koje postavljamo kad se nađemo u nepoznatoj kući, kafiću, restoranu, muzeju, sportskoj dvorani, bilo gdje: „Je li čist toalet?“

E, ako jeste, onda smo na pravom mjestu...

* * *

Vozači „ubera“ u Londonu bili su najčešće sredovječni Kurdi, koji su odavno u Engleskoj. Pošto su pomno slušali naš jezik i ništa nisu mogli da zaključe, bili su znatiželjni. Za Montenegro nisu čuli, još manje za Crnu Goru. Pa su pitali u blizini koje zemlje se nalazi naša. Nisu ih ni Italija ni Srbija previše „dojmile“. Tek kad smo rekli „Beograd“, značajno su klimali glavom: „Aaa, basket, Partizan!“ Na moju žalost, Zvezdu nisu pominjali...

* * *

Dva bedema, dva srpska brenda, malo su se zaljulala u mojim očima. Bajaga se razveo poslije 33 godine. Ništa strašno, naravno, ni prvi ni posljednji i, ruku na srce, nikoga se to ne tiče. Ali, njegova sada već bivša „bolja polovina“ svojom tajanstvenošću, neeksponiranjem i gospodstvom, samo je, sve ove godine, pojačavala harizmu jednog od najomiljenijih muzičara na ovim prostorima. Mislio sam da Bajaga sve drži pod kontrolom i da će tako ostati. Sada i njih dvoje čereče tabloidi.

Možemo o Americi da mislimo šta god hoćemo, ali to je pravna država. I nema Boga-oca koji će stupiti na njeno tlo ako nije vakcinisan. Dakle, nije Amerika zabranila Novaku da igra na US openu, nego je to njegov izbor. Najbolji jugoslovenski sportista svih vremena kojeg, po mom mišljenju, niko nikad neće prevazići, može sa sobom i svojim tijelom da radi šta god hoće. I tu nema dileme. Samo kažem: da se vakcinisao, bio bi, već sada, najbolji teniser u istoriji.

Sam je „kriv“ što nije samo svoj, nego i naš, pa mu se (pretjerano) petljamo u život...

* * *

Možda Dritanu i pripada taj nezahvalan i težak posao da pokuša da izmiri dvije zavađene, na zlo spremne, Crne Gore. Ne znam, vidjećemo epilog... Češće mi se učini da je iskren u mirovnim naporima, nego neiskren.

Mada, ovo treba uzeti sa rezervom – talentovan sam da se uzdam u pogrešne političare.

* * *

Dok čovjek čita dobru knjigu čini mu se da u rukama drži neobično vrijednu dragocjenost. Sa velikim poštovanjem joj prilazi, uzima i otvara. Čim je pročita, postaje za njega hrpa hartije, bezvrijedna i nebitna. Srećom, pročitano ostaje negdje u hodnicima sjećanja...

( Milan Vujović )