Povratak "teorije o ludaku"

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Ričard Nikson naložio je 1970-ih godina državnom sekretaru Henriju Kisindžeru da uvjeri lidere neprijateljskih komunističkih zemalja kako on može biti nepredvidljiv i nestabilan, naročito kada je pod stresom. Kisindžer, vješti ljubitelj metoda “realpolitike”, u tom je pristupu vidio potencijal i odmah je počeo da ga primjenjuje. Tako se u diplomatiji pojavila “teorija o ludaku”.

Niskon uopšte nije bio ludak, mada su njegova teška pijanstva u jeku afere Votergejt natjerala Kisindžera i ministra odbrane Džejmsa Šlezingera da uvedu kontrolu nad njegovim pristupom nuklearnim kodovima. Pretvarajući se da je čovjek nestalnog karaktera, Nikson je imao za cilj da natjera inostrane protivnike da se uplaše: izazivajući njegov gnijev ili ga izlažući stresu oni su mogli zauzvrat da dobiju nerazumni - ili pak nuklearni - odgovor, što ih je stimulisalo da se sami racionalno ponašaju.

Danas SAD predvodi Donald Tramp, i “doktrina ludaka” vratila se u politiku kao osveta. Ovog puta je, međutim, sasvim očigledno da je to samo pristup i da se u realnosti Tramp - u nastupu ljutnje ili razočaranja - neće odlučiti da svoje protivnike napadne, čak ni nuklearnim oružjem.

U raspravama o Trampovoj uračunljivosti dokaz broj jedan bio bi njegov nedavni govor na Generalnoj skupštini UN. Taj je govor podsjećao na najvatrenije buncanje Erisa Targarijena, “ludog kralja” iz TV serije “Igra prijestola”. Interpretiravši na svoj način tužno poznatu frazu “spalite ih sve”, Tramp je priprijetio da će SAD “totalno uništiti” Sjevernu Koreju ako ona nastavi rad na svom nukelarnom programu. U tom govoru Tramp je oštro kritikovao nuklearni sporazum sa Iranom iz 2015. godine. Moglo se primijetiti da se, dok je Tramp govorio, njegov načelnik štaba, general morske pješadije SAD u ostavci Džon Keli, (postavljen u julu da zavede red i napravi neku stabilnost u kliničkim uslovima Trampove Bijele kuće) uhvatio rukama za glavu, kao da je šokiran ili očajan.

Mnogi Amerikanci su vjerovatno već postali imuni na ekscentrične Trampove tirade nakon mnogih mjeseci napada, preko Tvitera, na medije, oponente, kolege republikance i čak članove sopstvenog kabineta. Tramp je čuven po svojoj osjetljivosti: ako ga isprovociraju ili uvrijede, treba da računaju na odgovor.

Ali za razliku od mnogobrojnih Trampovih ispada u prošlosti, njegov govor u UN pročitan je sa telepromptera što znači da su je prethodno - odobren. Oni koji su sposobni da kao ”pitomci” Trampove administracije - Keli, ministar odbrane Džim Matis, savjetnik za nacionalnu bezbjednost Herbert Mekmaster - drže američku strategiju bezbjednosti u razumnim okvirima, treba još jednom da razmisle.

Vjerovatno je najnerazumnija Trampova javno iskazana nada da će se “dječak-kralj” Sjeverne Koreje uplašiti njegove prijetnje. Kada je 1983. predsjednik Ronald Regan nazvao SSSR “imperijom zla”, savjetovano mu je da to više ne čini - radi popravljanja međusobnih odnosa. Regan je shvatao važnost takvog poboljšanja za smanjenje nuklearne prijetnje, pa je poslušao svoje pomoćnike. Ali to se za Trampa ne može reći, mada su i njega, naravno, upozorili koliko je opasno sipati uvrede (tipa “raketaš”) na adresu brutalnog i neiskusnog Kima.

Kada je izabrao izraz “ludak”, Nikson se na neki način oslonio na primjer Nikite Hruščova, moga djeda i Niksonovog neprijatelja, dok je ovaj bio potpredsjednik SAD. U vrijeme takozvane “kuhinjske debate” 1959. godine - jedan od najčudnijih trenutaka iz perioda Hladnog rata - Nikson je u Moskvi polemisao sa Hruščovim dokazujući mu nadmoć kapitalizma nad socijalizmom.

Godinu kasnije, na zasjedanju Generalne skupštine UN u Njujorku, Hruščov je imao nezaboravni nastup. Novi revolucionarni lider Kube, Fidel Kastro, je, po svom običaju, obilato iznosio ekstravagantne prijetnje. Ne želeći da zaostaje za njim, “uragan Nikita” iskoristio je sve mogućnosti da uzbuni diplomate: zviždao je, lupao pesnicama - i čak navodno cipelom - po stolu.

Bilo je više nego dovoljno dokaza da su zapadne sile pokušale da obmanu SSSR. Špijunski avion U2, čije je postojanje negirao predsjednik Dvajt Ajzenhauer, oboren je iznad sovjetske teritorije. SAD su zahtijevale da SSSR poštuje “doktrinu Monro” koja je usmjeravala Latinsku Ameriku prema sferi interesa SAD, ali nijesu željele da priznaju sovjetsku hegemoniju u Istočnoj Evropi. Osim toga, Amerika je usput odbacila sovjetski plan razoružanja - prvi zvanični pokušaj prelaza ka mirnoj koegzistenciji.

Hrušov je smatrao da ga Zapad neće shvatiti ozbiljno. Upravo se zbog toga tako i ponašao u UN. Kako je kasnije objašnjavao, dejstvovao je kao prvobitni boljševici: ako se ne slažete s oponentom, svoje argumente morate iznijeti glasno i jasno kako bi protivnikovi argumenti nestali u toj buci.

Hruščov je 1962. otišao korak naprijed u svojoj metodi odlučivši da testira mladog predsjednika Džona Kenedija “ludim” planom postavljanja nuklearnih raketa na Kubi. Ta je odluka isprovocirala kubansku krizu - najopasniji momenat u Hladnom ratu. Ali Kenedi se nije uplašio i nije odgovorio praznim prijetnjama. Umjesto toga, on je mudro ignorisao Hruščovljeve prijetnje i odgovorio na pismo pokazujući da je sovjetski premijer razuman lider koji vodi pregovore o paritetu u međunarodnim poslovima. Hladni pristup omogućio je Kenediju i Hruščovu da smanje tenzije i spasu svijet od nuklearnog sukoba.

Svijet se sada mora nadati da je Tramp sposoban da počne da djela isto tako hladno procjenjujući Kima, kao što je to uradio Kenedi pregovarajući sa Hruščovim. Kim je reagovao na Trampov govor u UN nazvavši ga “psihički bolesnim” i “senilnim”. IStina je jedno od ovo dvoje: ili je Trampova predstava ludaka funkcionisala ili je Kim u pravu u onoliko koliko se ni on sam ni mi svi ne bismo voljeli.

Autorka je profesorica međunarodnih poslova i u New School; viša je saradnica u Institutu za svjetsku politiku Copyright: Project Syndicate, 2017.

( Nina L. Hruščova )