Fatalni zvuk - crna barka za bijelu ružu

Za sve je kriva pokojna Sezarija Evora. Da te jesenje večeri nisam slušao radio gledajući u pravcu gdje je na kraju pruge magla progutala Rajnu, ne bih začuo hrapavi androgini glas kako pjeva: Quem mostrava esse caminho longe? Ko je pokazao taj put? Onda se refren poput vrelog žiga utisnuo u moju dušu: Sodade dessa minha terra. Pri čemu se riječ “sodade” ponavlja tri puta. Žal za mojom zemljom. Ne umijem to bolje prevesti. “Sodade” je na kreolskom dijalektu portugalskog koji se govori na Zelenortskim ostrvima u isto vrijeme i isto i mnogo više od portugalskog „saudade”. Tu tek počinje teška zbrka. Jer je prema svim svjetskim rječnicima portugalska riječ „saudade” bez prevoda. Ona obuhvata i „svjetski bol” i čežnju i melanholiju, u cijeloj skali od vedre sjete do teške crne žuči, i žal - onaj karasevdah koji nam je zavještao Bora Stanković: „zdrav sam, a bolan”.

Saudade

Čežnja za nemogućim - za povratkom izgubljenog. Čežnja za zavičajem. Ljubav koju smo izgubili vraća se na ovim notama. Izgubljena zemlja - a ja sam rođen u jednoj takvoj - dovoljan je razlog da se voli fado. Fernando Pesoa je zapisao da samo Portugalci mogu poznavati to osjećanje jer ga jedino oni mogu i imenovati. “Saudade je poezija fada”, kategoričan je Pesoa.

Dakle, Sezarija Evora, rođena na ostrvu koje su kolonizovali Portugalci, pjevala mi je te jeseni na njemačkom radio-programu, pjesmu onako kako bi mi Koštana pjevala da sam Mitke. Prevario se Pesoa. Ne moraš da budeš Portugalac pa da osjetiš taj slasni žal što se penje uz kičmu, isti onaj koji sam osjetio kada su mi u Ohridu za sto prišli stari muzičari, a ja naručio “Zajdi, zajdi”.

Sezarija je i kao svjetska zvijezda na binu izlazila bosa i tako pokazivala da je u svom biću bliža tužbalicama robova koji su govorili “sodade” nego portugalskim robovlasnicima koji su svoju tugu nazivali “saudade”. Poslednji put je pjevala u Beogradu 2009. Mada sam tada bio u gradu, nisam otišao u Sava centar. To je jedan od propusta zbog kojih se do danas kajem. Jer je Sezarija Evora umrla 2011. Mada je ona bila kraljica muzičkog pravaca morna, koji jeste inspirisan fadom, ali i brazilsko-afričkim muzičkim nasljeđem, poslužila mi je kao zlatni most prema fadu.

Fado teče prema ušću

Ova priča, više od deceniju kasnije, ipak ima srećnu poentu. Druga Afrikanka, rođena u Mozambiku, svjetski poznata kao Mariza, navratila je 23. dana mjeseca jula do Beograda i održala koncert. Ovu priliku nisam propustio. Mada bih više volio da sam čuo njen kristalni glas u nekoj od lisabonskih noći, i vrela beogradska subota poslužila je svrsi. Diva je po ko zna koji put trijumfalno ostavila srca publike da krvare i tuku u ritmu fada. Sve u njenoj pojavi na bini bilo je puno emocija. Posle nekoliko poznatih melodija uz punu instrumentalnu pratnju, Mariza se odlučila da dio koncerta posveti izvornom fadu. Prateći muzičari su se povukli, na bini su ostali portugalska i španska gitara plus njen glas. Tri stolice. Čak je u jednom trenutku odložila i mikrofon. Njen ogoljeni, lijepi vokal se s lakoćom probio do poslednjih redova poređanih između obale Save i Hercegovačke.

Meni ovaj put ništa nije moglo pokvariti susret sa muzikom. Ni zlokobni prizvuk imena ulice koji u asocijacijama vodi do siledžijskog ponašanja države pri rušenju objekata - da bi ovdje nastala bina na kojoj pjevaju svjetski velikani - ni zlatno odličje koje će predsjednik - glavni krivac za nasilje u Hercegovačkoj - sjutradan dodeliti Marizi. Njena muzika će u meni ostati iznad toga.

Kada su je majka Afrikanka i otac Portuglac, doveli u Lisabon iz Mozambika, gdje je rođena, bio je to još jedan sudbinski susret Afrike i fada. Odrasla je u kraju poznatom kao Morarija, što u prevodu znači - mavarska četvrt. Lisabonom su više od četiri vijeka vladali muslimanski Mavri. Prvi portugalski kralj Alfonso Veliki 1147. vratio je Lisabon pod hrišćansku vlast, a arapska ali i jevrejska sirotinja, ostale su da žive baš u ovom kraju. 350 godina kasnije ovo stanovništvo je protjerano, neki od njih su u Osmansko carstvo donijeli svoje pjesme. Njih mi danas pjevamo kao sevdalinke.

Crna barka i bijela ruža

Prilikom mojih nekoliko boravaka u Lisabonu shvatio sam da u lisabonskoj Morariji danas opet žive desetine etnija, i da fado nije salonska, već gradska, narodna muzika. Svi je pjevaju. Ovdje i u susjednoj četvrti Alfami ta muzika je nastala u devetnestom vijeku, jedni kažu kao muzika dokova, drugi tvrde da su brazilske balade bile presudne. Muzikolozi ne mogu da prečuju arapsku boju u zvuku portugalske gitare. Molski štimung i velike patetične geste - sve to volimo i mi ovdje, na Balkanu. Taj jezik razumijemo.

Mariza je rođena u glavnom gradu Mozabika 1973. Sve do 1975. kada je zemlja stekla nezavisnost od Portugala grad se zvao Lorenso Markeš, a potom Maputo. Marizi su njeni afrički korijeni i danas važni. To se najbolje čulo u ritmičnom uvodu u njen svjetski hit „Crna barka” - Barco negro - u kojem udruženo progovaraju Afrika i Brazil. Velika Amalija Rodrigez je pevala tu pjesmu. Mada bi poneki Portugalac ovo shvatio kao bogohuljenje, modernizovana verzija mi je lijepša. Bolji ulaz u pjesmu bubnjevima rijetko sam vidio i na brojnim rok koncertima koje sam posjećivao u zadnjim decenijama prošlog vijeka. Mariza vapi: „Oni su ludi, ludi, ludi“. U pjesmi se spominju lude starice na plaži koje kažu da se ljubav više neće vratiti. I vjetar koji baca pijesak na prozore i voda koja pjeva u umirućoj vatri. „I tvoj crni čamac je plesao u svjetlosti“. Ovo su jake slike. Pjesničke.

U drugoj pjesmi „Ludost“ (Loucura) Mariza poziva: „Plačite, plačite, pjesnici moje zemlje“. Kaže da je ona sva od fada, da „živi pjevanu pjesmu“. „Blagosloveno je ovo ludilo“ poručuje mi diva u ovoj vreloj noći i nema tog čovjeka koji ne bi osjetio da je ovdje iza umjetničkog insceniranja nadohvat ruke jedna velika istina - istina patnje koja postaje lijepa. Pred kraj je otpjevala i moju omiljenu stvar: „Uzmi bijelu ružu, stavi je na grudi“.

Te beogradske noći shvatio sam da je ispred mene jedna od najvećih umjetnica sadašnjice. Svojevremeno sam gledao jedan video na kojem je Mariza zaplakala dok je u Lisabonu pjevala „Narod moje zemlje“ (Gente Da Minha Terra). Kada je u Beogradu sišla u publiku i prošla na nekoliko centimetara od nas vidio sam u njenim očima da ima još neisplakanih suza za ljude širom svijeta.

Od toplog vrela do gornjeg grada

Sjutradan, posle koncerta, navirala su sjećanja na sve one pjevačice i pjevače koji su oplemenili moj život u poslednje dvije decenije. Između Sezarije Evore i Marize stala su tri boravka u Lisabonu i po jedan u Koimbri i Portu. Brojne posjete portugalskim lokalima u Njemačkoj se ne broje.

Uživo sam prvi fado vidio u Alfami - riječ ima arapski korijen, označava toplo vrelo. Najstariji lisabonski kraj na padini između tvrđave i Teža najprije sam istražio pješke. U Muzeju fada već je bio i lik mlade Marize na zidnoj slici koja je okupila muzičke legende iz jednog vijeka. Dugo sam se zadržao pred slikom „Fado“ portugalskog slikara Žozea Maljoe. Ona je postala amblematična, po njoj se u digitalnom univerzumu raspoznaju sadržaji povezani sa kultnom portugalskom muzikom. Žena golih ramena i ruku zaneseno, a možda i rezignirano sluša muškarca koji svira i možda pjeva fado - ukupna atmosfera krčme, a možda i nekog svratišta, pokazuju da je fado 1910. kada je nastala slika bio ukorijenjen u muci prostog svjeta.

Iste večeri sam pod stablom pomorandže u Alfami slušao prve profesionalne fado muzičare. Pjevačica i dvojica gitarista išli su od stola do stola i ljudima u tanjire dodavali muzički začin. Aplauz je bio mlak, možda jer su za stolovima sjedjeli uglavnom sredovječni zapadnjaci. Nisam mnogo zapamtio od te večeri, osim da je pjevačica bila obučena po uzoru na stare fotografije žena od prije jednog vijeka, koje su takođe bile izložene u Muzeju fada, ni 500 metara od lokala.

Kuća fada

Druga posjeta Lisabonu donijela je i boravak u jednom lokalu u Gornjem gradu (Bairro Alto) u kojem su građani jedan za drugim ustajali da bi otpjevali svoju pjesmu. Iako smo stigli pred kraj, pamtim potresnu interpretaciju jedne mršave, sjedokose dame koja je svojim ponosnim držanjem i strasnim pjevanjem pobrala najviše aplauza.

Tek treći odlazak u Portugal, maja ove godine, donio je pravo suočavanje sa fadom. U Portu smo u Kući fada slušali odličnu pjevačicu Sandru Kristinu. Kada se sjetim te večeri u kamenom podrumu začujem njen glas kako slavi „Portugalsku kuću“ - dom siromašnih i srdačnih ljudi koji uvijek sa došljakom podijele hljeb i vino.

U Koimbri, poznatoj po studentskoj verziji fada, prisustvovali smo sličnom koncertu, ali bez ženskih glasova jer je tradicija na jednom od najstarijih univerziteta na svijetu tako zapovijedala. Fado iz ovog grada ponekad ima trubadursku, a ponekad i vedriju notu. Udruženja studenata - niz mladića u crnom - pjevala su i igrala na ulicama Koimbre te večeri kada smo stigli u grad.

Ponovni susret sa Lisabonom bio je pomalo zastrašujući. Horde mlađih turista, koji su posle pandemije kao pušteni sa lanca, hrlili u Gornji grad, pretvorili su ovaj kraj pun fado lokala u neprohodnu džunglu. Najprije smo otišli na koncert četvoro fado umjetnika u dvoranu obloženu plišem, na trećem spratu fensi tržnog centra. Izgleda da je fado atraktivniji što je bliže vodi ili dublje ukopan u zemlju. Na ovoj visini, u pozorišnom ambijentu, lijepo otpjevane pjesme su izgubile harizmu. Ali vrhunski umjetnik na portugalskoj gitari Fernando Silva svojim nas je rifovima upleo u fado kao muve u paučinu. Kada smo izašli na sokake Gornjeg grada, kao da smo, puni melanholičnih nota, sišli u košnicu. Šetali smo tim lavirintom, tražeći lokal koji nam neće prodati žvaku za turiste. Već smo četiri-pet puta odustali od namjere da popijemo čašu vina i poslušamo najavljene pjevače fada, jer su lokali izgledali konceptualno, a ne životno.

Do sreće u zabranjenom pravcu

Onda smo ušli u Travessa da espera - Sokak čekanja. I oklijevanje se isplatilo. Lokal Sentido proibido - Zabranjen pravac - nije se previše razlikovao od stotine takvih kafanica u kraju. Ali je gazda izašao pred vrata i fino, bez marketinškog žara ali predano, objasnio da je za to veče smislio najbolji program mladih pjevača fada - on tako podržava obnovu scene.

Ušli smo. Uz salatu od oktopoda i božanstveno bijelo vino Karm iz gornjeg toka Dora pomislili smo da izbor nije loš. Ali kada je najprije mlada plavokosa žena zapjevala svoj fado uz pratnju dvije gitare, i kada ju je smijenilo crnokoso djevojče sa najmanje deset godina zrelijim glasom, naježili smo se. Tako pjevaju samo buduće zvijezde. Sve je trajalo skoro sat vremena, a onda je bradati gazda najavio iznenađenje. Dvojica gitarista su otpočeli pjesmu koja mi se učinila poznatom. Iz jednog ćoška je ustao sredovječni čovjek, napoleonski nizak, proćelav. Kada je pustio glas svi su utihnuli. Eduardo Almeida je otpjevao čuvenu pjesmu: Saudades trago comigo. U jednom stihu spominje se san koji umire i pjeva fado u naručju žene. Ispred unutrašnjeg oka mi bljesne slika Fado iz muzeja. Eduardo je sve otpjevao tako dobro, dramatično, afektirajući rukama otmeno, a žustro, kao da je toreador koji se rve sa rogatom pjesmom, da ga je ispratio najveći aplauz. I šta da kažem. Tada, pred ponoć, desila se ta fado-nirvana. Trenutak kada sam, oprosti mi Fernado Pesoa, osjetio šta znači biti Portugalac. Ta noć je postala jedan od usamljenih zenita u mom životu. Po to smo došli.

Srodni registri

Sliježu se tako moji utisci, posle koncerta fado dive Marize. Gledam u prošlost kao u bunar utihlih melodija. Svih ovih godina fado mi je obilno darovao dirljive i veličanstvene trenutke. I kao što kaže pjesma: to mora da je portugalska kuća. Kuća od melodija sa dvostrukih žica portugalske gitare - zvonke su jer ih čupkaju „noktima“ od kornjačinog oklopa.

Četiri okrečena zida, miris ruzmarina, mnogo zlatnog grožđa. Radost siromaštva sred ovog velikog bogatstva. Tuga za ovom mojom zemljom. Sva ova osjećanja zabilježena u fadu možeš prevesti na nekoliko srodnih registara: grčki rebetiko, turski hüzün, američki crni blues, bosanski sevdah, vranjanski dert. Svako ko zna o čemu Mitke govori kada kaže: „Još mi za lepotinju srce izgori”, ili „Poj, Koštano, čedo, žal za mladost…”, svako ko umije da osjeti šta mu poručuje glas Safeta Isovića kada pjeva: Ima l' jada k'o kad akšam pada? - znaće, i bez razumijevanja jedne jedine riječi portugalskog, šta mu priča fado.

FOTO: D. Dedović

FOTO: D. Dedović

FOTO: D. Dedović

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )