Muzika se, kao i moda, stalno vrti ukrug

Uz njihove hitove “Bunda”, “Opasna po život”, “Gaće”, “Pekara”, “Televizor”, “Dosadan dan”, “Žene” đuskali su mnoge generacije 90-ih godina, no pozitivna energija koju su svojom muzikom slali članovi popularnog sastava “TAP 011” tih godina ne jenjava ni danas.

A sve je krenulo od rep grupe Tapiri u kojoj su bili Milan Bojanić, Đorđe Pajović i Petar Stupar i koji su kao originalna muška postava TAP011, poželjeli da u svoj bend imaju i ženske vokale. Pridružile su im se Ivana Pavlović i Goca Tržan, a muziku koju su stvarali u tom periodu i danas je mnogima omiljena. Svakim novim albumom samo su se još bolje pozicionirali na sceni, a iako su to bile ratne godine Tapovci su uspijevali da nastupaju i u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Švajcarskoj... Odlazak najprije Goce, pa poslije i Ivane označio je novu fazu benda, a zamijenile su ih Ana Štajdohar i Nataša Guberinić. Iako su imali hitove, to više nije bio isti bend.... Zato se početkom ovog vijeka, tačnije 2002. bend i raspao, a ponovo se prva postava okupila 2011. godine. Od tada pa do danas Tapiri s vremena na vrijeme održe poneki koncert koji okupi i pripadnike generacija koje su rasle uz njih, ali i one mnogo mlađe.

Tako je bilo i prije neko veče na Cetinju, kada su nastupili na Beer festu.

”Sama činjenica da smo nas petoro bili na okupu za publiku na Cetinju je bila spektakularna. Izveli smo kompletan opus hitova i svega onoga što su ljudi voljeli ‘90-ih godina. Imali smo lak zadatak da budemo dobro raspoloženi i da to smo uspjeli da prenesemo i na publiku, a mislim da smo bili na vrhuncu zadatka”, istakla je u razgovoru za Magazin osnivačica Tapira Goca Tržan.

S obzirom na to da festivala poput Beer festa nije bilo u periodu kad su Tapiri harali, da li je malo sat i po koliko je najčešće organizatori događaja daju bendovima koji su glavne zvijezde da se izvedu svi hitovi koje publika voli. Kako pravite repertoar?

Sat i po vremena nije malo. Inače svjetski koncerti velikih zvijezda traju maksimalno sat i 15 minuta. Sat i po traje efektivan nastup i onda izvođač ima mogućnost da se vrati nazad na bis. Fokus i pažnja najbolje se drži tih sat i po vremena. Što se našeg repertoara tiče, lako smo ga napravili. Bilo je toliko pjesama koje su ljudi voljeli i koje i mi volimo da sviramo i pjevamo, pa nam nije bilo teško da napravimo repertoar. Kriterijum je bio da je nama zabavno i da ljudi vole te pjesme da pjevaju.

Bend Tap 011 na neki način je muzički fenomen s obzirom na to da su bili veoma popularni 90-tih godina, ali i da se danas pjesme koje su tada snimljene rado slušaju i puštaju. Koji je recept - da li to što je bend prestao sa radom na vrhuncu karijere ili su ipak za to zaslužnije pjesme koje su vrcave i inteligentne?

Za uspjeh grupe TAP 011 i čak u ovim 2020-tim godinama, prije svega je zaslužno to što su pjesme koje su nastajale davno, nekako kao što je Nušić primjenjiv na sva vremena, tako su i naše pjesme bile primjenjive i duhovite, vrcave na svoj način. Jedino muzika koja se stvara iz čiste i prave emocije je muzika koja može dugo da traje. Mislim da je generalno to recept za dugotrajnost muzike i nekog uspjeha. Čak i kad bend prestane da postoji i to je iskrenost u onome što radiš. Bitno je da to što radiš - voliš.

Iako možda nesvjesno, pored ljubavnih pjesama i dobre energije, Tapiri su imali i, ako ih analiziramo i društveno-angažovane tekstove, poput recimo numere “Gaće” koja govori o tom položaju žena u društvu koje je karakteristična i danas, skoro tri decenije kasnije. Koliko ste bili svjesni težine teksta i poruke koju nosi tada kad ste sve to snimali?

Mi smo od 20-te do 25-te godine bili na vrhuncu svoje karijere, a kad imaš tako malo godina nijesi svjestan toga da vršiš socijalni i društveni uticaj. Ali svakako smo bili svjesni toga da hoćemo da se sa nečim sprdamo, da hoćemo na nečiji račun da bodemo prst u oko, da hoćemo da budemo duhoviti i ponekad malo čak i maliciozni, sarkastični... U mnogim pjesmama smo znali šta radimo i tada smo znali zašto želimo da ih snimimo. Mislim da je to, između ostalog, razlog zašto one toliko dugo traju.

Kada je nastajala muzika 90-ih, mnogi su govorili da je to najlošija muzika i da su upravo dešavanja na Balkanu (mislim na rat) donijela i tu neku lošu-dens muziku. Međutim, bilo je tu svega, u odnosu na ono što se pjeva danas, mnogo je pozitivnija i kvalitetnija. Zašto je onda danas, nakon 20 i više godina muzika koja je nastajala tada popularna, znači li to da ipak ima kvalitet?

Muzika iz 90-tih koja se i danas sluša i koja opstaje zapravo su ostaci nekog vremena koje, kakvo god bilo, je bilo emotivnije i bolje u tom nekom socijalno društvenom smislu. Iako je ovdje gorio rat i imali smo jeziva događanja, nekako smo ipak bili više povezani, imali smo više emocija jedni prema drugima, ipak smo bili porodice. U međuvremenu se što šta izdogađalo i na Balkanu i u svijetu, a i socijalne mreže su mnogo toga promijenile. Loše muzike i dobre ima uvijek. Upravo tih 90-ih godina nastala je i ta svjetska dens scena gdje ste imali “2 Unlimited” koji isto nijesu bili kvalitetni. Ali to je bilo moderno u to doba, kao što su 80-ih nastali “Spandau Ballet” i “Talking Heads” i “Depeche mode” koji traju i dan-danas i njihova muzika se kopira. Često se dešava da se kopira muzike sa kraja 80-ih i početka 90-ih. Tako da ne radi se samo o kvalitetu. Možda je tu i žal za mladost, ali ipak sve naše pjesme koje su nastale tada su primjenjive i danas.

Recimo numera “Okreni 95” je emotivna ljubavna pjesma. A tu su i “Gaće”, “Televizor”, “Reka”... Ima puno pjesama koje ljudi mnogo vole. Mi smo snimili i novu pjesmu “Metar po metar” koja je potpuno u našem fazonu, ako je poslušate vidjećete da je lijepa muzika i primjenjiva u svim vremenima, nema veze da li su moderna ili ne.

Danas kad nastupaju Tapiri u publici ima i mnogo onih koji se nijesu ni rodili kad su svi ti hitovi nastali. Kako se osjećate kad vidite klince da pjevaju, recimo “Gaće”, “Bundu”, “Opasna po život” ili “Jeti Šumadinac” i mnoge druge?

Bilo je simpatično, imali smo jedan divan koncert nedavno u Budvi, baš za 1. maj i otvaranje karnevala gdje su bukvalno roditelji bili sa svojom malom i velikom djecom. Bilo mi je smiješno kad je jedna moja drugarica koja je vrištala i skakala uz naše pjesme dovela svoje dijete koje je takođe pjevalo sa njom, jer sve te numere je čulo na radiju, u klubovima kad izlazi. I ona kaže ‘Bože sve mogu da razumijem i ova današnja muzika, ali da ste imali pjesmu o gaćama’ (smijeh). Lijepo je vidjeti da se generacije slažu da postoji kvalitet i neka zajednička nit koja nas povezuje.

Ponovo ste se okupili 2011. godine, zahvaljujući koncertu koji je održan u Areni, međutim, novi singl objavili ste tek prošle godine. Jeste li zadovoljni kako je prošla pjesma “Metar po metar” i najavljuje li ona napokon i nove pjesme TAP 011?

Da, 2011. smo u Areni održali veliki koncert. Od tada do danas imali smo mnogo koncerata na raznim mjestima, ali nekako sazrela je ta ideja o pjesmi tek pretprošle godine. U septembru 2019. godine nastala je numera “Doktore” koja nažalost govori o vakcini i jednoj epidemiji. Mi nismo ni znali da će brzo uslijediti korona. Nijesmo je na kraju ni izbacili, a trebalo je da bude objavljena i prije numere “Metar po metar”. Pjesma je spremna i nadam se da ćemo uskoro da je pustimo. Prosto mislim da treba praviti muziku koja priliči nama i koje se ne stidimo.

Oni koji su ostali u muzici, ne bave se ni sličnim žanrom u odnosu na Tapire. Kako bi danas zvučale pjesme omiljenog benda 90-tih, u kom pravcu bi išle?

Pa, bile bi pop pjesme. Ono što ćemo danas imati su moderne pop pjesme na moderan pop način. To je mnogo važno. Moramo ostati dosljedni sebi. Ne možemo mi da snimamo modernu trep muziku jer to nije naš fazon, niti se mi u tome dobro osjećamo, niti smo iskreni u tome. Zato moramo ostati u domenu pop-dens muzike. Na kraju krajeva, kažem imate i danas primjere pop-dens muzike koji su itekako popularni i koja obnavlja sve ono što se dešavalo 90-tih. Tu je i Heri Stajls, The Weekend, pa i Dua Lipa je snimila nešto što je potpuno u tom maniru. Muzika se stalno vraća i stalno se vrti ukrug, kao i moda.

S obzirom na to da Vi imate uspješnu solo karijeru, Ivana je dio Negativa, a i ostali imaju svoje poslove. Koliko to sve “ometa” da se Tapiri vrate na scenu na pravi način?

Ništa nas ne ometa da se vratimo na scenu. Vraćamo se na način koji nama prija. Ipak, smo mi što bi rekli bend matoraca. Zato mi moramo da budemo kul matorci i u tom smislu moramo pratiti što se nama sviđa i šta mi želimo. Ništa nećemo na silu da radimo, nije nam ništa pod moranje. Tako da evo ipak smo pjevali na Cetinju prije dva dana.

Kad nisam bila u bendu nedostajala mi je intelektualna povezanost

Vi ste prvi napustili bend. S obzirom na to da solo karijera, uostalom kao i kad ste u bendu, ima prednosti i mane, šta je Vama najviše nedostajalo kad ste nastupali kao Goca Tržan, a ne TAP011?

Tada kad sam izašla iz benda nije mi nedostajalo ništa, jer sam baš željela da budem sama svoj gospodar i zapovjednik. Na kraju krajeva, sa mnom je i tada uvijek išao bend. Nikad nijesam nastupala sama, uvijek sam imala makar tri muzičara koji su bili i putovali sa mnom. Međutim, falila mi je ta duhovitost i ta neka intelektualna povezanost koju sam imala sa članovima grupe TAP 011, a imamo je i dan-danas. Svi smo beogradska djeca, isto smo godište, iz sličnih socijalnih prilika i onda smo imali neke svoje fazone koje više ni sa kim nijesam razvila - taj neki specijalan način komunikacije. Eto, to mi je najviše nedostajalo.

Na kraju ste Vi i inicirali da se bend ponovo okupi. Kako je ostatak ekipe prihvatio ovu Vašu ideju?

Nijesam ja inicirala da se bend okupi. Mene su momci pozvali na sastanak 2011. godine da vide da li bih učestvovala u tom projektu koji se zvao “Prvoaprilski koncert grupe TAP011” i bio je zakazan u Areni. Ko iz topa sam rekla “nema problema”. Pitala sam koliko treba troškova da podnesem i bila spremna da platim svoj dio. To je bilo to. Samo iniciram to da budemo posvećeni jedni drugima, da se viđamo, ostanemo u kontaktu i eto uspijevam.

( Marija Vasić )