Iglice ili gljive

Pored lipe u Gornjoj Gorici, moje lipe-vršnjakinje, brat je zasadio dva drveta iglica. I ove ću godine propustiti njihovu kratku, intenzivnu sezonu, kada se grickaju uz TV, prije i poslije sva tri obroka, s gostima, i pred spavanje. Nekada, najviše sam voljela one jednu-trećinu-suve, dvije trećine jedre; sada bih voljela da mi pod zubima pucketaju one sa zelenim pjegama, trećinu-nezrele. Dovoljno sam ja zrela, sve se češće želim okružiti svježinom.

Iglice, znam vas u dušu, s istoga smo tla, kad buknete - buknete ko lude, ali kratko trajete u svom zamahu, dok vas svi komentarišu, lokalno, ostatku svijeta i dalje ste nepoznate; ponegdje stvorite koloniju, malu, koja se teško širi, jer vam se ne može sa sigurnošću utvrditi porijeklo, a ni svrha. Nastupate u neko čudno doba godine, meni nezgodno, čim kalendarski prođe ljeto, kojeg ste ukusom pune, mada vam je boja jesenja. Mimoilazimo se već mnogo godina, u vrijeme vaše dominacije nemam razloga da idem u Crnu Goru, a i nema smisla, sve više ljetnjih dana tamo provedem, uživajući u zaključku da postižem ravnotežu, od male zemlje uzimam najljepše, a na ružno mogu zažmuriti, taman toliko dugo dok sam tamo. Čim se oči počnu otvarati pred ruglom, ja mogu otići. A mogu i ne otići, nego se i prizemljiti slikom stvarnosti, trgnuti se iz meditativnog sjedenja u pješčanom plićaku, ili na majčinoj zamađijanoj sofi.

Krajem avgusta svejedno odlazim, pozdravim obalu i kotlinu, svima kažem da ću ove godine sigurno doći na iglice, 'ako ništa drugo, neka mi knjiga izađe kad i iglice, objavljujem knjige da bih jela iglice,' kažem, i opet ne dođem.

Umjesto uživanja u sezoni iglica, u Zagrebu bih se mogla radovati pečurkama, brati njih ispod Sljemena. Košara, rukavice, pa u šumu, da klizim niz blatnjavu padinu, napadam familiju vrganja što strepi pod stoljetnjim hrastom. Ali, od stopala pa do tjemena, ja nisam šumski tip, pomirimo se s time, ne volim pogrbiti leđa, neću nikada uzgajati rižu, prije ću samo baciti sjeme u zemlju i čekati da me nešto iznenadi, i plodove volim brati s drveća a ne ispod drveća.

Uostalom, kući bih se pitala jesu li to u mojoj košari uopšte vrganji, mjesečarke, ili, ipak, otrovnice? I šta dalje s tim? Bolje ih je kupiti, kažu kod Kvatrića, a najbolje dobiti stvarno svježe, pa makar i sto grama, od ljudi koji su s njima rasli, kao ja s iglicama.

Krenem u grad, po vrganje, zadovoljna što imam cilj. Dužim putem do Kvatrića. Kraći bi put bio da upalim auto, za što imam sve potrebne elemente. Osim volje. Autobus pa tramvaj. Tramvaje volim, podsjećaju me na studentske beogradske dane. Nedjeljom sam se u Beogradu vozila od početnih do krajnjih tramvajskih stanica, tek onako, lijepo mi je bilo, čak udobno, slušati walkman dok sam klizila po šinama kroz grad, posmatrala umirujuće nedjeljne rituale, razmišljajući do koga ću stići. Bile su to godine nenajavljenih posjeta, studenti bi jedni drugima banuli na vrata soba i stanova, niko ni od koga ništa nije očekivao, ili mi barem nismo, samo da posjedimo, pričamo, zajedno da odradimo dan i obaveze.

Sama sam na cesti dok hodam niz brdo do autobuske stanice. Jednom su blizu stanice stajali kamerman i novinarka, mahali su mi kada sam im se pojavila na vidiku, usne su im se pomicale, mislila sam da me možda upozoravaju da se tu dogodilo ubistvo - Agata Kristi stigla u podsljemensku zonu, a da ja to nisam ni primijetila. Izvadila sam slušalice iz ušiju, nasmiješila im se, spremna na sve vrste pitanja i informacija, dok su prelazili cestu, približavajući mi se.

Dobar dan.

Dobar dan.

Zadihani su, očito nisu s brda. Što mislite o pomjeranju autobusnog stajališta pedeset metara naviše jer je vlasnik ove velike kuće to tražio, smetao mu je autobus?

A, tako znači, opet ništa spektakularno, pomislila sam, samo ushit što se u tom kraju pojavio pješak - ja - jedina učesnica njihove ankete.

Rekla sam da mislim da svako ima pravo tražiti što god hoće, druga je stvar hoće li se želje ispuniti ili ne.

Nisam dodala da bih ja sada tražila da stajalište opet pomjere, neka bude ispred moje zgrade, meni to ne smeta. Nisam dodala jer su mi se pomiješali akcenti, već nakon druge rečenice zaboravila sam da sam na hrvatskoj televiziji.

Naglo sam sebe prekinula.

Tog dana, niko više nije pješačio brdom. Tema je izvjetrila. Novo je stajalište ostalo tamo gdje je to poželio vlasnik velike kuće, nogometaš.

Kroz prozor autobusa posmatram te velike kuće, jedna od druge odvojene visokim ogradama od betona. Fasada kuće i ograda iste su boje. Grmovi ruža manikirani, travnjaci pedikirani. Za Halovin i Božić, ukrasi i vilinske svjetiljke čarobni su, rekla bih, dočaravanja radi, da su dizajnerski, ili 'strani' - tako smo nekad govorili. Ostala je samo uska, izlokana cesta po kojoj se vozim autobusom, a ta mi je cesta privlačnija od velikih kuća. Zašto? Više ne zamišljam živote iza prozora kuća. To sam voljela u Londonu, tamo sam živjela u centru, prolazila tik ispred prozora, čula glasove, djeliće razgovora. U Zagrebu znam kako sve zvuči i izgleda unutar zidova; znam to skupom iskustava iz djetinjstva i mladosti, bio je to grad moje zemlje, štaviše, našljunkala sam mu plaže Jaruna, one godine kada je trebalo da glumim u filmu S.P.U.K., prošla sam audiciju, javili su mi pismom na kućnu adresu, vratite se u Zagreb petnaestog kolovoza, počinje snimanje.

'Hoćeš li?' pitao me otac, i rekla sam da neću, da idem s drugaricama u Budvu, ko bi pored ljetovanja u Budvi ponovo oblačio uniformu kaki-boje s radne akcije?

To je ta moja neambiciozna titogradska generacija koja se još i danas svemu smije, kao što smo se smijale mladim muškarcima dok su nas htjeli impresionirati satovima i naočarima, punili nam uši imenima koja su zvučala uglavnom italijanski: Ventura, Moneti, Fratelli Rosetti, a mi smo jedva čekale da se nađemo i smijemo, prepričavajući udvaranja potpomognuta nabrajanjem italijanskih imena. Tada je jednoj od nas gatara rekla da će živjeti u kući, da je vidi na spratu, na vrhu stepeništa. Sve smo se prenerazile, čak uplašile za nju, hoće li joj grozan biti život i brak, na kakvom će stepeništu stajati, u kakvoj crnoj kući živjeti? Njena je majka rekla: 'Hrvati kažu: Tko se na katu rodio, na katu će i umrijeti,' i, mada smo osjetile da majka od drugarice - koja je u mladosti dugo živjela u Zagrebu - misli da je to življenje na katu pozitivan ishod, i dalje smo svakoj od nas priželjkivale ugodan, topao stan umjesto preseljenja u nekakvu kuću, gdje ćemo jedna drugu sasvim sigurno izgubiti. Nismo se htjele izgubiti, iz našeg rodnog grada rijetko ko 'bježi' da sreću traži drugdje; mi imamo uvrnutu viziju sreće, da se od bliskih ljudi nikada mnogo ne odaljimo.

Zagreb je, znale smo i to instinktom, ili iz knjiga, imao kontese i masone, katove i Kamenita vrata, Krvave mostove, konjanike, bijele vještice, orgije, i Mariju Tereziju koja im gradi puteve i šalje odredbe, pa se tamo moglo i očekivati da će ljudima biti normalno hvaliti se životom u kućama.

Zamišljajući živote u modernim palatama, ja osjećam prazninu, dosadu. Nema mi pomoći. Formativne godine dogodile su se u vrijeme kada se u dječijim sobama čuo smijeh odraslih iz dnevne sobe ili trpezarije, odakle je dopirala i gusta magla dima od cigareta. Znam da je za ono što se smatra uspjehom u životu potreban određeni karakter koji žudi za posjedovanjem barem jedne palate, pa zatim i više kuća na strateškim lokacijama. Ali kako godine prolaze, godine i gradovi, sve više sebe vidim u ljubičastom stanu koji svojim mirisom može ispuniti jedna svijeća.

Odjednom se sjetim. U nekom prethodnom životu, živjela sam u kući. Bilo je to davno, i u drugoj zemlji, kažem sebi, i znala sam da neće potrajati. Osjaćala sam nelagodu, pa sam unutar te kuće pronašla kutak u koji sam se zavukla, da ne izgubim sebe. Kuća još nije bila izgrađena do kraja, majstori su nas pohodili, jedne su večeri ostali do kasno, dok mi, mladi bračni par, nismo krenuli u noćni provod, ja našminkana, na visokim štiklama, s okovratnikom od krzna.

'Idemo sada, pa dođite sjutra ujutru,' zamolila sam majstore, i svi smo u isto vrijeme izašli u noć.

Sjutra ujutru pozvonili su, otvorila sam im velika ulazna vrata, na sebi sam imala nešto sivo i udobno, kosu pokupljenu u konjski rep, lice bez šminke.

'E,' rekli su mi, 'ajd zovni gazdaricu, sinoć smo se s njom dogovorili da jutros nastavimo posao.'

Podgorička izvrnuta varijanta bajke.

A kad će košćele?

( Olja Knežević )