"Igra s vatrom" oko Tajvana

Sve je više naznaka da će predsjednica američkog Kongresa Nensi Pelosi posetiti i Tajvan. To je za Peking teška provokacija. O čemu se zapravo radi u sporu Kine i Tajvana koji traje već decenijama?

Iako nije bilo predviđeno, predsjednica američkog Kongresa Nensi Pelosi bi na svojoj turneji po Dalekom istoku, nakon Malezije, ovog utorka uveče mogla da posjeti i Tajvan. O tome stiže sve više vijesti, a tajvanski list „Liberti tajms“ javlja da bi američka gošća trebalo da prenoći u Tajvanu i sjutra se sastane sa tajvanskom predsjednicom Caj Ing-ven, prije nego što produži u Južnu Koreju i Japan.

Posjeta tako visokog gosta iz SAD Tajvanu – predsjednica Kongresa je u hijerarhiji odmah iza predsjednika i potpredsjednika – bila bi prva takve vrste u posljednjih 25 godina. Peking uporno upozorava da bi takva posjeta bila „provokacija“ u „lošem trenutku“.

Napetosti između Tajvana i Kine, naime, sve više rastu. Nedavno je Tajvan održao i vojne vježbe, a Kina neprestano gomila vojsku i demonstrativno šalje vojne brodove i avione kroz Tajvanski moreuz koji to ostrvo dijeli od Kine.

Kineski predsjednik Si Đinping je prošle nedjelje upozorio američkog predsjednika Džozefa Bajdena da se SAD „igraju s vatrom“ i dodao da će Peking „odlučno braniti nacionalni suverenitet i teritorijalni integritet Kine“ – svim, pa i vojnim sredstvima. Tajvan je za Peking dio politike „Jedna Kina“.

Ako dođe do posjete Nensi Pelosi, kineska vojska „neće sjedeti skrštenih ruku“, čulo se u Pekingu. Sredinom devedesetih, kad je SAD „nezvanično“ posjetio tadašnji predsjednik Tajvana Li Teng-hui, Kina je „probno“ ispalila raketu prema Tajvanu – koja je tada pala u more.

O čemu se radi u sporu?

Tajvan ima 23 miliona stanovnika i zapravo je bio posljednje utočište kineskih snaga generala Čang Kaj Šeka u povlačenju pred snagama kineske revolucije Mao Cedunga krajem četrdesetih godina prošlog vijeka. I nakon pobjede komunista 1949. Tajvan je ostao pod samostalnom upravom.

U to vrijeme smatralo se da je Tajvan „prava“ Kina: formalni naziv te ostrvske države je Republika Kina, za razliku od kontinentalne Narodne Republike Kine. Peking Tajvan smatra samo „privremeno“ otcepljenom pokrajinom – čak i na zastavi NR Kine je jedna veća i četiri manje zvjezdice, gdje jedna od njih simbolizuje Tajvan.

Kakav je međunarodni status Tajvana?

Gotovo je bizaran detalj da je predstavnik Tajvana, a ne Kine bio član Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija sve do 1971. Danas on nije ni član UN, i iako američki političari naglašavaju da predsjednica Kongresa ima pravo da posjeti tu zemlju, s njom u stvari samo 14 država održava formalne diplomatske odnose. Peking pak takve odnose smatra neprihvatljivim. Prošle godine je Kina prekinula trgovinske odnose s Litvanijom, jer je ta zemlja u Tajvanu otvorila svoje diplomatsko predstavništvo.

Na međunarodnim sastancima nepisano je pravilo da ukoliko je na njima predstavnik Tajvana, onda nije predstavnik Kine i obrnuto. Pa ipak, Tajvan je još uvijek član Svjetske trgovinske organizacije i Banke za razvoj Azije.

Koji su odnosi Tajvana sa SAD?

Vašington je više od tri decenije nakon revolucije u Kini smatrao Tajvan „jedinim“ predstavnikom čitave Kine. SAD su tek 1979. zatvorile svoja diplomatska predstavništva u Tajvanu i uspostavile odnose sa Pekingom. Povukle su se i iz vojnog sporazuma o međusobnoj zajedničkoj odbrani u slučaju napada.

Uprkos tome, odnosi SAD i Tajvana i dalje traju, uključujući i vojnu saradnju. Peking uporno upozorava Vašington da ne prodaje oružje toj „otcijepljenoj pokrajini“, ali je i prethodni američki predsjednik Donald Tramp demonstrativno iskazao podršku Tajvanu i sklopio ugovor o prodaji oružja u vrijednosti od preko 18 milijardi dolara.

I predsjednik Bajden je najavio da će „pomoći“ Tajvanu ako on bude napadnut od Kine, iako je doktrina Vašingtona u stvari samo održavanje postojećeg stanja i bezbjednost, naročito u plovidbi po tamošnjem moru. U skladu s tim, SAD uporno šalju svoje ratne brodove i avione u taj dio svijeta.

Da li se Kina sprema da počne rat za Tajvan?

To je teško reći, ali se u svakom slučaju već više puta čulo da je spremna i na vojno rješenje. U januaru 2019. kineski predsjednik Si Đinping izjavio je da stanje sa Tajvanom „ne može vječno“ da ostane status kvo: „Ne možemo da damo obećanje da ćemo se uzdržati od upotrebe sile i zadržavamo mogućnost da upotrebimo sva neophodna sredstva“, izjavio je kineski predsjednik. Slične rečenice mogle su se čuti i od drugih visokih zvaničnika Kine krajem prošle godine, baš kao i na Narodnom kongresu održanom početkom ove godine.

Za Sija Đinpinga je „spajanje“ Kine i Tajvana neminovno kako bi se ispunio „kineski san“ po kojem bi Kina do 2049. postala najveća svjetska sila. Trenutne napetosti između Kine i Tajvana su bez sumnje povezane i sa trenutnom situacijom u Kini i položajem samog Sija: zbog mjera protiv pandemije kineskoj privredi ne ide tako dobro kako bi lideri željeli i kako se računalo, a krajem ove godine trebalo bi da bude odlučeno i to da li će Si Đinping ostati predsjednik partije i države. Zato mu je i lično neophodan neki uspjeh.

Kakvi su trenutni odnosi Tajvana i Kine?

Ukratko – loši. Na Tajvanu se doduše redovno održavaju izbori, ali glavno pitanje za sve kandidate uvijek je odnos prema Pekingu gdje ponekad bude blažih, a ponekad oštrijih stavova prema Kini. „Blaži“ su dostigli vrhunac 1992. kada je postignut politički sporazum između predstavnika Tajvana i Kine prema kojem su se obije strane složile da postoji „samo jedna Kina“, iako postoje različite predstave o tome kako bi ta Kina trebalo da izgleda.

Ali, nakon izbora predsjednice Caj Ing-ven i njene Demokratske napredne stranke 2016, Tajvan vodi sve „oštriju“ politiku prema Kini. Ona ne prihvata sporazum iz 1992. i teži potpunoj nezavisnosti. Ta država ima namjeru i oružjem da brani svoju samostalnost: vojni budžet Tajvana drastično se povećava, a 2022. je za vojsku namijenjen rekordni iznos od 16,7 milijardi eura. Predsjednica isto tako demonstrativno pokazuje i podršku oružanim snagama: prošlog utorka je po drugi put u svom mandatu posjetila ratni brod tajvanske mornarice s kojeg je pratila vojne vježbe protiv moguće invazije.

I Kina enormno povećava svoje izdatke za vojsku, a portparol kineskog Ministarstva spoljnih poslova Đao Lijian je za agenciju Rojters vojne vežbe Tajvana prokomentarisao sljedećim riječima: „Pokušaj Tajvana da se vojno suprotstavi Kini isto je što i pokušaj monahinje da zaustavi vojne kočije. Pokušaj će na kraju da propadne.“

( Deutsche Welle )