Ljudskosti, ime ti je trešnja

Odrasla sam na imanju na kojem je visina stabala trešanja, koje je nekada davno zasadio moj đed, vjerno svjedočila da nije teško sa zemlje dotaknuti nebo. Sa sezonom sazrijevanja prvih plodova, krajem maja i početkom juna, započinjao bi jedan potpuno novi društveni život moga đeda i babe, u kome smo mi namlađi ponajviše uživali. Sjedeći ispred kuće sa štapom naslonjenim uza zid, đed je pozivao znane, a često i neznane da svrate i uberu po koju trešnju. Taj poziv, po tonu i količini izgovorenih riječi, uvijek je bio na ivici prepirke, jer bi se neko uporno nećkao i objašnjavao da nema vremena i da će drugi put, a za djeda je to bilo “sad ili nikad” i obično je bilo sad. I to “sad” nije bila praksa samo moga đeda, već i svih naših komšija, koji su odrastajući u siromaštvu posleratnih godina dobro znali da je sramota imati nečega u izobilju, a ne podijeliti sa drugima.

Za nas djecu, poseban događaj bi predstavljao trenutak kada bi se na kapiji pojavio Valter moga djetinjstva, djedov drug Bećo, koji bi se, ubrzo po dolasku, glasno i strogo obratio nama najmladjima da spremimo kante, kučare i merdevine, što prije, kako bi započeo berbu. Tada bi nastajala neviđena ujdurma u kojoj bi urođena nestrpljivost i đedova i Bećova zbog sporog traženja zadatih sredstava za rad, rezultirala time da je kao prva pomoć nama najmlađima obično pritrčavala baba. Na kraju, kada bismo sve pripremne radnje napokon izveli, đed i baba, Bećo, moja sestra, brat od strica i ja, kretali smo do konačnog odredišta, stabla gdje su plodovi najzreliji. Brzinom svjetlosti ovaj vispreni čovjek do vrha stabla metrima visokog, ispenjao bi se kao mladić, dok bi sa zemlje djed neprekidno gunđao da se pazi, da su grane krte i stare. Ubrzo bi počele prve kante, kanapom da se spuštaju na zemlju, uz divljenje i đedovo i Bećovo, kako su te godine kao nikada do tada trešnje rodile. A ja se zapravo i ne sjećam da je postojala i jedna godina moga djetinjstva u Gornjem Polju u kojoj trešnje nijesu prerodile. I tako, iz godine u godinu, one su bile lijep povod za okupljanje porodice, prijatelja, znanaca i neznanaca, sitni znakovi pažnje, koji nijesu bili nikakva velika djela, već podrazumijevana. Niko nije znao da može i drugačije, ili jednostavno niko nas nije učio drugačije.

Ove godine trešnje su u Nikšiću ponovo rodile. Da su neka davna vremena, bilo bi na opštu radost. Međutim, nova su vremena i novi ljudi, pa se za obožavano voće djece i odraslih danas pita cijena, a ona je taman tolika da pokaže koliko smo postali siromašni i kada kupujemo i kada nudimo. Ovoga ljeta, ukoliko prolazite sa djetetom pored nečijeg dvorišta u kome su se grane trešnje povile od prezrelih plodova, nećete biti pozvani da uberete šaku plodova, jer sadašnjica podrazumijeva da se pored vlasti, žene i novca, ni trešnje više ne mogu sa svakim dijeliti.

Ovaj tekst nije o trešnjama, nije nije ni o mom djetinjstvu, on je o nama, o nama velikima bez malih djela, o nama bogatima pored nas siromašnih, o nama najbližima pored nas najdaljih, o svima nama ovakvima sa kojima moramo živjeti.

Danas mi je tužan svaki vrisak u slavu ove zemlje, svaka kolona, nebitno kome kliče, svaki javni istup kojim neko nudi za svoju verziju državu sve, pa i život, jer... da ne zaboravimo, trešnje su trulile na granama ove godine samo i jedino da pokažu kakvi i koliki ljudi smo. E, ako je država samo lijepa teritorija radujem se što ovdje živim, a ako su samo ljudi onda, voljela bih, bar ponekad, da mogu da biram.

( Nataša Pavlićević-Miljanić )