Može li jeftina struja Željezari, a ne i KAP-u
Hoće li nakon nove prodaje moći da se obnovi proizvodnja zavisiće od onoga zbog čega je i ugašena - cijene električne energije
Nikšićka Željezara danas bi mogla dobiti petog vlasnika za 20 godina, ako se ispuni najava Vlade i biznismena Miodraga-Dake Davidovića o zajedničkoj kupovini ovog nekadašnjeg giganta, u kojem je prekinuta proizvodnja prije godinu i po.
Sadašnji vlasnik turska Tosjali grupa za kompaniju traži 25 miliona, dok je Davidović spreman da plati 15 miliona. Iz Vlade su najavili mogućnost učestvovanja u kupovini do 25 odsto cijene. Obje strane su najavile da će rezultat pregovora biti poznat danas. Iz dosadašnjih pregovora nije jasno da li bi Davidović i Vlada kupili sadašnju Željezaru kao firmu ili kao imovinu. Firma ima 55 miliona eura akumuliranih gubitaka, kao i dugoročne i kratkoročne obaveze od 68 miliona eura.
Da li će Željezara nakon nove prodaje moći da obnovi proizvodnju zavisiće od onoga zbog čega je i ugašena - cijene električne energije.
Uprava Željezare Toščelik je prošle godine predala Vladi listu uslova po kojima bi nastavila proizvodnju. Najvažniji je bio da im se garantuje cijena električne energije po cijeni od 23 eura po megavat-satu MWh za naredne tri godine. Agencija za zaštitu konkurencije (AZK) ocijenila je tada da bi bilo suprotno Zakonu o kontroli državne pomoći ako bi Ministarstvo ekonomskog razvoja ispunilo te zahtjeve. Iz Ministarstva su tada naveli da bi državnu kasu isunjavanje tih zahtjeva godišnje koštalo oko šest miliona eura.
Davidović je kazao da on od Elektroprivrede ništa ne traži, osim da kupuje struju kao svi ostali dok ne izgradi svoje proizvodne kapacitete električne energije.
”Od Vlade smo tražili da mi i naši partneri iz inostranstva napravimo dovoljno solarnih kapaciteta da se obezbijedi dovoljno energije za dugi niz godina. Ne možemo mi ni od koga da zavisimo. Moramo biti sami sebi dovoljni”, kazao je nikšićki biznismen i dodao da im za izgradnju sopstvenih izvora energije (solarnih panela i vjetroelektrane) treba oko 100 miliona eura.
Izgradnja tolikih kapaciteta za proizvodnju električne energije trajala bi godinama, a do tada proizvodnja čelika, prema prošlogodišnjim analizama, ne bi mogla biti profitabilna sa cijenom preko 23 eura po MWh.
Kombinat aluminijuma je krajem prošle godine smanjio proizvodnju sirovog aluminijuma za preko 90 odsto, jer mu nije odobreno da i ove godine kupuje struju po cijeni od 45 eura za MWh, već je Elektroprivreda navela da zbog rasta cijena na međunarodnim berzama ne može da ponudi cijenu manju od 120 eura za MWh.
Vlasnik KAP-a, Uniprom, je podnio tužbu protiv EPCG zbog nadoknade štete jer je ugovor o snabdijevanju strujom po cijeni od 45 eura raskinut jednostrano. Ukoliko bi Vlada i EPCG sada Željezari obezbjedili jeftiniju struju, bili bi u problemu da dokažu zbog čega je to moguće za Željezaru a nije bilo za KAP. Zbog smanjenje proizvodnje u KAP-u je smanjen broj radnika za oko 400, a sada u Željezari radi 250 radnika.
EPCG sada svojoj firmi CEDIS za gubitke na distributivnoj mreži prodaje struju po cijeni od 116 eura za MWh, pa je pitanje kolika bi najniža cijena bila moguća za Željezaru, ali je jasno da bi morala biti značajno veća od 23 eura po MWh.
Privilegovane cijene struje za Tosjali ispituje tužilaštvo
Ministarstvo kapitalnih investicija je u februaru prošle godine podnijelo prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu zbog sumnji da je Željezara “Toščelik” dobijala proteklih godina privilegovanu cijenu električne energije na štetu državne EPCG.
Kako je navedeno u prijavi, Željezara “Toščelik”, odnosno njen vlasnik “Tosjali grupa”, plaćala je električnu energiju po 30 do 50 odsto nižim cijenama od onih za Željezničku infrastrukturu, iako se obje kompanije nalaze u istoj grupi direktnih potrošača.
U informaciji Ministarstva poslatoj tužilaštvu navedeno je da iz ovih ugovora i podataka proizlaze osnovi sumnje da je tadašnji menadžment EPCG na direktnu štetu kompanije zaključio ugovore o snabdijevanju električnom energijom sa “Toščelikom”, tako što je ugovorio nižu cijenu za električnu energiju. Ovim je, kako se smatra, državna kompanija uskraćena za značajne prihode, a za toliko je istovremeno omogućena korist za privatnu kompaniju “Toščelik”.
Sve propale prodaje
Željezara je prvi put privatizovana 2002. godine kada je tadašnja Vlada na pet godina dala u zakup ruskoj firmi Rusmont still. Oni su kompanijom upravljali oko godinu i ostavili je u još većim problemima i dugovima.
U junu 2004. Željezaru za hilljadu eura kupuje ruski Midlend, dok država preuzima 75 miliona eura dugova. Novom partneru uvedeni su veliki popusti na cijenu struje, dok je oslobođena plaćanja dijela poreza. I oni se zadržavaju oko godinu i ostavljaju dugove za sobom.
Željezaru 2006. preuzima britanska of-šor firma MNSS, koja u odbor direktora Željezare većinom postavlja lokalne funkcionere iz DPS-a kao i kasnije Anu Đukanović, sestru predsjednika DPS-a i države Mila Đukanovića. Ova firma kasnije mijenja sjedište u Holandiju, a u međuvremenu diže velike kredita za koje je garanciju dala tadašnja Vlada. Ovo je bio najneuspješniji posao za državu jer je za garancije plaćeno 33 miliona eura, a preuzeti su i brojni drugi dugovi kompanije uspjed stečaja.
U junu 2012. Tosjali grupa kupuje imovinu Željezare za 15 miliona eura i najavljuje investicije od najmanje 35 miliona eura i zapošljavanje 550 novih radnika. Investicija skoro da nije bilo, a i zatečeni broj radnika je prepolovljen.
Kad god su bivši vlasnici odlazili Davidović je “uskakao” kao privremeni spasilac, pa je tako 2003, 2006. i 2011. nakratko preuzimao upravljanje ovom fabrikom.
Krajem 80-tih godina Željezara je sa pripadajućim fabrikama brojala oko sedam hiljada radnika, a sada ih je 250.
( Goran Kapor )