Džu kulturu srcem stvara
”Za svoj grad moraš imati ljubav, dati mu dušu, uzeti ono dobro što može da ti pruži i nikada ne zaboraviti odakle si potekao”, priča za Magazin beranski slikar Titomir Džudović
Svaki grad ima one ljude koji su ostavili pečat, oblikovali određeno vrijeme i koji i dalje koračaju ulicama i prisjećaju se vremena koja su ostavili iza sebe.
Za svoj grad moraš imati ljubav, dati mu dušu, uzeti ono dobro što može da ti pruži i nikada ne zaboraviti odakle si potekao. Voljeti njegove ulice, rijeku, ljude, njegovati kulturu...
Tako za Magazin priča slikar Titomir Džudović, među građanima Beranama poznat kao Džu.
Kako bi još kao mlad mogao da uživa u umjetnosti, ukrcao se na brod da radi, ali je pravi motiv za to bio da obilazi galerije po svijetu. Iako nije završio Akademiju umjetnosti, kaže da je još kao dijete otkrio da ima dar za slikanje.
”Boravak na brodu je trajao dvije godine, htio sam i da naučim da slikam. U koji grad stanemo, zamolim da mi pokažu gdje da odem da vidim velikane. Italija je ipak Italija, renesansa. Treba mnogo da se čita, gleda, da se osjeti”, kaže Džu.
Njegovim radovima odišu azurne, tihe i umirijuće boje, a nadahnuće kako kaže pronalazi u prirodi “jer iz nje vuče korijen”.
”Inspiracija su Lim, planine, ljudi. U svemu oko sebe nađem inspiraciju koja polako ide svojim putem. Koliko ste puta prošli pored nekog stabla, a niste vidjeli da je krivo, da pada, da se ruši neka kuća…”, kaže on.
Na slikama se uglavnom može primijetiti i motiv vrata, a to pojašnjava time da su ona prolaz u svijet, “tu gdje ulaziš i izlaziš”.
”Nešto me je povuklo i to je ta nit, ne mogu bez toga. Kod mene nema jakih boja, sve je u jednom tonu, kao da si u magli. Tu ti više niko ne treba. Ja pravim neobične slike, to je nadrealizam gdje se spajaju realno i nerealno i to puca”, pojašnjava Džudović.
Zaljubljenik u rijeku Lim
Za Titomira, beranska rijeka Lim ima posebno mjesto u srcu. To je, kako kaže, njegova duša, osjećaj svih onih koji su porasli pored nje.
Ipak, smatra da zaboravljamo da imamo “najljepšu rijeku u Crnoj Gori”
”Rođeni smo pored rijeke koja nas blagodari, koja nam daje sve. Ta ljubav je porasla u svima nama, posebno u meni. Ne postoje prave riječi kojima bi se opisala moja ljubav prema Limu”.
Starograđani Berana znaju da su riječi “Čuvajte mi Lim” upravo njegove, a da svoju privrženost rijeci nikada nije krio, pa je tako jedan od osnivača poznate beranske manifestacije Šlaufijada.
Prisjeća se da su nekada postojale dvije velike plaže na toj rijeci - Zelenika i Crvara, ali i mahalska i haremska.
”Vjeruješ li da nije bilo mjesta da se ‘ocijediš’ kada izađeš iz Lima? To je bilo od 1950. godine. U parku su bile tri kabine, mogao si da se presvučeš, česma da se okrijepiš, peškiri… Sada su puni kafići, jedno drugo gledaju na ulici, niko se ne pomjera, a na Limu nema nikoga”, priča Titomir.
Prvi film u boji bio kao prozor u svijet
Da bi stvarao kulturu, moraš to raditi od srca. Ne možeš je na silu kreirati, ne ide to tako, onda to nije kultura, priča Džu.
Smatra i da Beranama fali “taj ritam” da se omladina dovede, napravi dobro pozorište, folklor, “da se otvore kapije”.
”U Muzeju postoje radovi vrhunskih slikara, vajara. Treba da se to očisti i uredi. Garantujem da bi onda tokom cijele godine imali posjetioce, a ne da stoje u prašini. Ne možeš jednog Ismeta Krcića da zaobiđeš ili mnoge druge ljude kulturno značajne. Njih treba dovesti dok su živi, dok su tu negdje. Da ih blagodariš”, smatra Džudović.
Prisjeća se i kako su nekada njegovali kulturu, pa između ostalog kaže i da je bila sramota da izađeš na korzo, a da nisi pročitao neko važno književno djelo. Pitaće te neko, kaže Džu, da li si pročitao Jesenjina, Majakovskog, da li si gledao dobar film, dramu… “Ako ne znaš, sramota”.
”Slušali smo Radio Luksemburg i presnimavali pjesme na kasetofon, a gdje je sada Muzej je bio disko i tu se slušala muzika. Opština nam je dala tu veliku salu, praznu. Mi smo stavili lampione, od starih školskih klupa smo napravili lože. Celuloza nam je dala zlatni papir, pa smo pravili lampione. Polimka nam je dala ventilator koji smo napunili sprejem i obojali ga. I omladina je plesala”, priča Džu kroz osmijeh.
Dodaje i da je u maloj sali Centra za kulturu uvijek bila igranka, a da je prvi film u boji bio za njih prozor u svijet.
”Tapkale su se karte, bili su sjajni filmovi.. Džejms Din, Elizabet Tejlor. Tu kulturu je Berane živjelo i njegovalo. Nekako smo svi disali istom dušom, nije bilo bitno čiji si, koliko imaš…”
Grad pozorišta, poezije, književnosti
U mladosti su Titomir i njegovo društvo sa divljenjem posmatrali one koji su bili članovi Kulturno-umjetničkog društva “Dušan Bošković”, a činili su ga profesori, radnici, šnajderi, intelektualci...
Berane je tada bilo bogato pozorištem, pleh muzikom, dječijim, muškim i ženskim horom, likovnom sekcijom, klubom književnika i folklorom.
Ti ljudi su za Džuovo društvo i njega bile “veličine”, a kada izađeš da gledaš Koštanu “osjećaš se ponosno”. Družio se i slikao sa ljudima koji su muzičari, književnici, intelektualci…
”U međuvremenu smo došli moje društvo i ja da nastavimo taj dio KUD-a. Pravili smo predstave sa Mišom Koraćem, poslije je preuzeo Mirko Vlahović. On je ponikao u našem društvu, imao je 12 godina kada sam ga vodio po Jugoslaviji. Imali smo divan folklor, pozorišni klub, likovnu sekciju koju je vodio Aljo Smailagić. Imali smo sve, ali sve svojim radom, niko nam nije ništa pomogao. Četvrtkom u 19 sati su bile književne večeri, govorila se poezija, sa gitarom”, priča Titomir.
Sve je to, kako navodi, išlo svojim tokom. Tada su napravili i prvu predstavu “Mlaz krvi” u kojoj je Vlahović igrao jednu od glavnih uloga. Sa tim djelom su otišli na festival u Bijelo Polje, Trebinje, Beograd, a Džu dodaje da je to bila “najbolja predstava Jugoslavije”.
”Poslije mature je Mirko preuzeo da režira i igra predstave i onda je društvo počelo ponovo da se osipa. Neko ide na fakultet, išlo se u inostranstvo. Jedan dio je ostao sa mnom i prijateljima koji su voljeli pozorište. Nit je počela polako da se gubi”.
Robujemo određenim stvarima
Počeo je kasnije internet, dodaje Džu i izgubio se kulturni život, čitanje knjiga, poezije.
Mišljenja je da imamo sjajne kadrove mladosti, da sa njima treba raditi ali da se modernizmom izgubilo prijateljstvo. Svakako, to njega ne sprečava da mladima pomogne - pozajmi neku od mnogih knjiga koje se teško pronalaze, popriča o umjetnicima, istoriji…
”Mi nismo svjesni šta imamo.. Hotel Berane, Lim, prirodu… Kada bismo sve to spojili da se nešto napravi veličanstveno u Beranama. Ne može da se pravi kultura na hok hok. Ima milion informacija, ali knjiga je knjiga. Imali smo divne sportiste, prva liga košarke, stoni tenis, boks, aerodrom. Danas nema ništa. Imamo hale, stadione, ali ne ono što smo nekada imali”.
Ipak, priznaje da se u gradu prave izložbe, predstave, ali da ipak “robujemo nekim stvarima”, te i da zaboravljaju na mnoge velikane porijeklom iz Berana, sa kojima treba zajedno da rade na poboljšanju.
Težina je i u tome, dodaje on, da ako pročitaš neku dobru knjigu, poštovaćeš nekoga. “E, to je taj spoj kulture koji je u Beranama nestao”.
Sin slavne partizanke, najstarije Beranke
Majka Titomira Džudovića je bila Vojislavka-Slavka Džudović. Slavkić, kako je Džu od milošte tokom razgovora naziva, rođena je Bošković, sestra revolucionara Dušana Boškovića.
Bošković je bio jedan od devet partizana koji su podigli ustanak u beranskom srezu 16. jula 1941. godine napadom na italijansku patrolu u Pešcima.
Pored njega, odluku su donijeli Radmila Nedić, Milan Kuč, Đoko Pajković, Radomir Mitrović, Radomir Jovančević, Radivoje Vukićević, Milivoje Mićović i Miloš Mališić.
Slavka je bila najstarija Beranka, nosilac više ratnih i poratnih odlikovanja i priznanja, predratna aktivistkinja, članica Saveza komunističke omladine Jugoslavije, borac Narodnooslobodilačkog rata, i članica Komunističke partije Jugoslavije od 1943. godine. Preminula je u 100. godini.
Svi u gradu su znali za Džuovu privrženost Slavkiću. Ispričao je i da je umjela da šije, a da je to radila perfektno. Tako je njegovoj prijateljici koja nije mogla sebi da priušti matursku haljinu sašila najljepšu moguću.
”Pita me prijateljica kako će, nema haljinu, ja joj kažem: Ajde ti kod Slavkića. Ona uzme mjere, povede je u radnju i kupi joj materijal koji poželi. Sašije joj haljinu, spakuje i ponese. Kada je došla matura - bila je naljepša haljina. Jednostavno smo tako živjeli, usadila mi je to da uvijek pomognem”, priča Titomir.
( Miljana Kljajić )