Poezija bez emocije ne postoji

Evo tu sam, drago mi je što smo se upoznali - poručuje Aleksandra Lekić Vujisić svojom prvom samostalnom zbirkom poezije “Krvarim po pismima” koja je nedavno izašla iz štampe. Ova zbirka stiže nakon niza objavljivanih pjesama i priča u raznim zbornicima i antologijama, brojnih nagrada i priznanja koja profesorica engleskog jezika i književnosti Lekić Vujisić dobija već godinama.

”Krvarim pa pismima” predstavlja presjek pjesama koje su se autorki u trenutku činile vrijednim objavljivanja, kaže ona u razgovoru za “Vijesti” i dodaje da obuhvata 38 pjesama. Zbirku je objavila izdavačka kuća “Poetikum” iz Kraljeva na osnovu konkursa koji je objavljen početkom ove godine za odabir najboljeg rukopisa poezije.

”Ja sam odabrala pjesme koje su mi u tom trenutku bile zanimljive i prijavila se bez velikih očekivanja. Konkurs je međunarodni i bez lažne skromnosti - nijesam očekivala da ću se naći u izboru za nagradu. Nijesam se opterećivala temom i žanrom, i iskreno da se sada vratim unazad - možda bih sve malo drugačije posložila. Svakako, nakon konkursa došlo je do saradnje i knjiga je brzo bila spremna za štampu, na obostrano zadovoljstvo”, kaže Lekić Vujisić na početku razgovora za “Vijesti”.

Aleksandra Lekić Vujisić rođena je 1979. godine u Podgorici. Po obrazovanju je profesorica engleskog jezika i književnosti, a uz redovni posao bavi se pisanjem poezije i proze, kako za odrasle, tako i za djecu. Pisanjem se bavi od malih nogu, kaže, i dodaje da “iako od pisanja ne živi, kaže da sasvim sigurno za njega živi”. Govori engleski i italijanski jezik, završila je više stručnih kurseva iz različitih oblasti u zemlji i inostranstvu, a pokrenula je i nezavisni kreativni projekat “Čigralište” koji se bavi promovisanjem čitanja u ranom uzrastu: www.bajke.me. Pored toga što se njene pjesme i priče nalaze u zbornicima i zbirkama širom regiona i svijeta, ali i pored nagrada na književnim konkursima, njen rukopis je prevođen i na engleski, poljski, španski, italijanski, kineski jezik...

O svojoj zbirci “Krvarim po pismima”, stvaralaštvu, poeziji, hiperizdavaštvu, interesovanju publike, pa i institucija, o opštem stanju u umjetnosti i pisanju za djecu, ali i budućim planovima, Aleksandra Lekić Vujisić govori za “Vijesti”.

Kada su i kako nastajale pjesme koje čine Vašu prvu zbirku poezije? S obzirom na bogatu kolekciju tematski i žanrovski različite poezije, da li ste pjesme selektovali u poglavlja ili se jednostavno nadovezuju jedna na drugu?

Pjesme su nastajale u raznim razdobljima mog života, jer se pisanjem bavim otkad pamtim. Kada je počela pandemija i kada je došlo do zatvaranja, imala sam vremena da se pozabavim odabirom i da konačno samu sebe poguram kako bih objavila knjigu. Dodatni podsticaj predstavljala su i učešća na festivalima i priznanja koja su u međuvremenu stigla, među kojima i ono uglednog britanskog (i svjetskog) poetskog časopisa “The Poet” koji mi je sredinom avgusta prošle godine dodijelio zvanje pjesnika sedmice. Kada sam jednom prilikom pozvana da učestvujem u radu međunarodne pjesničke kolonije, organizator je bio začuđen time da se nijesam potrudila da objavim samostalnu knjigu. U tom trenutku sjetila sam se komentara jednog mog poznanika koji je znajući koliko pišem rekao da je sebično što ne želim ništa da objavim - i eto nas, dvadesetak godina kasnije, sa mojom prvom samostalnom zbirkom. Knjiga nije podijeljena na poglavlja, jer sam ovom zbirkom prvenstveno htjela da se predstavim čitalačkoj publici na nenametljiv način, da nakon decenija pisanja izdvojim mali isječak kojim ću da poručim: “Evo tu sam, drago mi je što smo se upoznali”.

Prilično mističan i simboličan naslov “Krvarim po pismima”. O čemu nam govori i šta želite da šapnete čitaocima?

Mislim da svako od nas, kroz ono što radi, daje djelove svog bića koji nijesu definisani ugovorima. Nekad su to osmijesi, nekad živci, a vrlo često i krv - iako toga možda nijesmo svjesni. Za mene je naslov način da se približim čitaocu, da mu poručim da je u svaku pjesmu utkano ono autentično što mogu da ponudim. Krv za mene ima posebno značenje: simobolizuje život, mogućnost obnavljanja, hrabrost.

Na osnovu nekih stihova, rekla bih da Vaša poezija nije melanholična ili sjetna iako ima romantičarski duh, ali čini mi se da preovladava neki optimizam i poziv na radost i život. Da li su Vaše pjesme nekada upravo opomena na važnost pokreta, akcije, sreće?

Teško mi je da se stavim u ulogu onoga ko će objektivno i/ili kritički govoriti o onome što stvara, ali čini mi se da ste lijepo uhvatili “nit” moje poezije. Možda nekad kroz poeziju želim da podsjetim da je nakon svega što čovjek proživi, a ima tu i onoga što nije lijepo, akcija ono što nam preostaje i da nečinjenjem sebi mnogo više naudimo. Želim da vjerujem da i nakon najtežih stvari u životu, zahvaljujući volji da počnemo iz početka, možemo da stignemo do te toliko željene sreće, koja je opet za svakog od nas nešto drugo. To je često dug i nimalo lak, ali isplativ proces.

Takođe, sa druge strane, neke pjesme kao da opisuju trenutak boli o nepreboli, preispitivanja i prekinute ili neuzvraćene ljubavi, a iz njih izvire želja, strast, pa i romantika koja danas kao da biva potcijenjena i/ili zanemarena. Koliko su emocije, pa i one manje lijepe, važne za Vas kao autorku?

Emocijom je obojeno sve što činimo - uvijek mi je bilo neobično kada žene diskvalifikuju onim čuvenim - “ona je previše emotivna”, kao da je to neka uvreda. Lično, često sam imala veliki raskorak između onoga što pokazujem i onoga što osjećam upravo zbog tih društveno nametnutih normi i shvatanja da pokazivanjem osjećanja u stvari pokazujemo slabost. Dugo mi je trebalo da se tog tereta oslobodim. Podjednako od toga pate i muškarci jer znamo da “boys don’t cry” i sve to produkuje teške stereotipe i otežava život i jednima i drugima. Bol je zdrava, ona nas podsjeća da nijesmo vječni ni nedodirljivi, ali potčinjavanje boli nije - i zato je svako od nas mora prevazići na svoj način, a za mene je to ponekad pisanje, kao neki vid autoterapije. Romantike u svojoj poeziji sam, moram priznati, najmanje svjesna, ali sam saglasna da jeste potcijenjena i odbačena kao nešto što smo prerasli. I da na kraju odgovorim direktno na Vaše pitanje - emocije su za moje stvaralaštvo presudne, jer po meni poezija bez emocije ne postoji.

Kako biste Vi opisali svoje pjesme sabrane u ovoj zbirci i da li postoji li neki polazni motiv sličan za svaku pojedinačno?

Zajednički imenitelj za svaku od pjesama jeste to što su pisana kao pisma - a da toga nijesam ni bila svjesna dok su nastajale. Jednom su moju poeziju okarakterisali kao “gustu mrežu aluzija i reminiscincija koja počiva na slobodnom, direktnom govoru u formi obraćanja”, pa mi se čini da je to najbolji odgovor na Vaše pitanje.

Šta je Vaša inspiracija u pisanju poezije i kako i kada nastaju pjesme? Da li je potreban neki pokretač i trenutak u kojem se stihovi nanižu ili pak poezija leži u Vama i u svakom momentu je spremna za ispisivanje?

Pisanje je za mene oduvijek bilo samo po sebi nagrada - nikada se nijesam mučila, previše mijenjala ili ispravljala ono što bih napisala i onda bi logičan odgovor bio Vaša posljednja konstatacija - da te pjesme negdje “čekaju” da budu ispisane. Često nijesam svjesna inspiracije i tek nakon nekog vremena shvatim šta je uticalo na to da pjesma bude napisana na određeni način, prepoznam svoje ili situacije bliskih ljudi, društvena zbivanja… Najčešće pjesme (i priče) pišem u kasnim večernjim satima, ponajviše zbog tempa života, ali nije isključeno da ću ih zapisati između dva poslovna sastanka ili školskih smjena mojih kćerki.

Da li se poezijom može ukazati na način života, probleme u društvu, vrijednosti i potrebe i na koji način? Da li Vi to činite?

Velika je moć poezije i umjetnosti uopšte upravo zbog toga što može (i treba) da ukazuje na probleme i bude društveno angažovana. To je, po mom mišljenju, i njena prednost i njen usud, jer znamo da to što će ukazivati na probleme umjetnicima najčešće neće osigurati omiljenost za života, pa je tu već na autoru da odabere - da li će putem kojim se rjeđe ide ili ne. Moja poezija često ukazuje na nedostatke modernog načina života u koji smo se utopili, ali i položaj žena u društvu.

Vi ste i profesorica, pedagoškinja, angažovani ste u međunarodnim organizacijama... No, da li je i koliko teško biti i pjesnikinja, izdati knjigu, predstaviti svoj rad, a posebno s obzirom na neku vrstu hiperizdavaštva u regionu, ali i opšteg stanja u umjetnosti, interesovanja publike i podrške institucija?

Uvijek imam problem da prelomim preko jezika da sam profesorica engleskog jezika i književnosti zato što se već dugi niz godina bavim nečim drugim - radim u međunarodnim organizacijama. Potrebu da ne izgubim taj dio svoga profesionalnog bića kompenzujem kroz radionice u okviru projekta “Čigralište” (www.bajke.me) kojim se ukazuje na značaj čitanja od ranog uzrasta, kao i dvojezične radionice (na našem i i engleskom jeziku). Uz to pišem gotovo svakodnevno i mogu Vam reći da sve to uklopiti s porodičnim i društvenim životom nije lako, ali je lijepo.

Imala sam sreću da stupim u kontakt s izdavačem svoje prve knjige zahvaljujući konkursu, ali daleko od toga da je lako izdati knjigu. Poznajem puno talentovanih ljudi koji nažalost nemaju dovoljno ohrabrenja da pišu, a ni prilike da budu publikovani. Kao društvo smo zakazali u pružanju podsticaja, ali i podrške umjetnicima i svi važniji poduhvati temelje se na entuzijazmu pojedinca i srećnim okolnostima, kao i velikoj upornosti onih ljudi kojima je umjetnost koju stvaraju pasija.

Iako zvuči kontradiktorno, hiperizdavaštvo jeste dodatni problem, kao i načini na koje se danas izdaju knjige. S jedne strane nikada nije bilo više prilike da se rad predstavi publici, a s druge postoji problem što se na taj način plasiraju i sadržaji koji nijesu od velike književne vrijednosti. Narodi na Balkanu se nažalost zaobilaze kada se rade analize o čitalačkim navikama, a i kada takve analize tretiraju Crnu Goru i države regiona uglavnom nemamo razloga za optimizam.

Ipak, meni se čini da se u posljednje vrijeme budi interesovanje publike, iako veliki broj ljudi ne nalazi vremena ni sredstava da učestvuje u kulturnim događajima - i to je bolna istina koju moramo progutati. Ograničeni budžeti, definisani prioriteti, socijalna dinamika - sigurno nijesu stvari koje stvaraocima olakšavaju život, ali umjesto upiranja prstom mislim da je neophodno da se svi zajedno (prvenstveno institucije, ali i mediji, obrazovni sistem, pojedinci) više potrudimo i pronađemo način da se stvari mijenjaju nabolje.

Kako biste Vi opisali upravo položaj umjetnosti u crnogorskom društvu, sa različitih aspekata?

Umjetnost je kod nas svedena na nivo hobija i to je nažalost još jedna bolna pilula. Mali je broj umjetnika koji od svog rada plaćaju račune i ne moraju da zavrnu rukave i nađu “prave” poslove, često potpuno drugačije od onoga što njihovo biće zaista može i hoće. Kod nas autori ne žive od umjetnosti, već zbog nje. Ozbiljna strategija za podršku razvoju kulture je neophodna.

Da li na nečemu trenutno radite, a s obzirom da pišete i za mlade, može li se očekivati i zbirka poezije namijenjena djeci?

Polako se vraćam prozi, koja je moja prva i uvijek zanemarena ljubav (ponajviše zato što zahtijeva vremena i discipline). Nedavna priznanja - prva nagrada na regionalnom takmičenju za kratku priču “Trenutak kada je meni počeo rat” i treća nagrada na Međunarodnom festivalu “Zaton 2022” - dali su mi podsticaj da se ozbiljnije posvetim prozi, pa se nadam da ću istrajati i naći vremena da neke započete (prozne) projekte dovršim. 
Što se tiče priča i pjesama za djecu - prve zbirke su spremne, samo čekaju izdavača.

Da li biste nešto dodali, možda najavili neku promociju i slično?

Trenutno sam u pregovorima oko organizovanja promocije, pa se nadam da ću na jesen moći da Vam kažem nešto konkretnije i bliže se upoznam i predstavim publici. (osmijeh)

Specifičnost i zamke stvaralaštva za djecu

Pišete i poeziju za djecu i to veoma uspješno. Koliko se razlikuje poezija namijenjena djeci i odraslima ili čak ne? Kako djeca reaguju na Vaše stihove?

Poezija za djecu došla je mnogo kasnije u odnosu na poeziju za odrasle, u trenutku kada sam postala roditelj. Počelo je s nekim naivnim rimovanjem u svakodnevnim situacijama, a brzo sam te rime počela da zapisujem. Ono što, po mom mišljenju, objedinjuje dobru poeziju jeste iskrenost - bila ona namijenjena odraslima ili djeci, važno je da nema laži i prevare. Specifičnost pisanja za djecu, takođe po mom mišljenju, u tome je što ne smijete upasti u zamku da pišete onako kako su se knjige za djecu pisale kada ste vi bili dijete. Istina je, postoje svevremenske teme, ali one moraju biti tretirane na način koji je prihvatljiv današnjim generacijama mladih čitalaca. I jeste teže pisati za njih, samim tim što pišući za djecu pretendujete da imate i edukativni aspekt, odgovornost da, narodski rečeno, ne oštetite generacije i da im ujedno pružite nešto u čemu će iskreno uživati. Posebno zadovoljstvo sam osjećala kada su mi roditelji koje ne poznajem slali snimke na kojima djeca recitiju moje pjesme - izdavači, festivali, nespavanja da bi se završila još jedna pjesma, sve je u tim trenucima postajalo sporedno.

Piše na engleskom, prevođena na kineski, španski, poljski...

Vaša poezija, pored engleskog jezika na kojem i pišete, prevođena je i na kineski, španski, italijanski, poljski... Kako dolazi do toga i koliko je prevod poezije kompleksan za ritmičnost, rimu, stil, izraz, ali i značenje i osjećanja?

Prevodi mojih pjesama desili su se spontano - tokom već čuvenog lockdown perioda kao da sam se probudila i odlučila da višak vremena uložim ne samo u praćenje poetskih festivala i konkursa, već da pokušam da u njima učestvujem. Tako sam krenula da se prijavljujem, pa je neminovno došlo do saradnje sa piscima i prevodiocima iz drugih jezičkih podneblja. Imala sam povjerenja u ljude koji su radili prevode i to se ispostavilo kao važan preduslov za sve zajedničke projekte.

Ovim ste pitanjem dotakli veoma važnu stvar - gotovo sve moje pjesme na engleskom su izvorno nastale na tom jeziku, upravo zato što je važno očuvati ritmičnost i izraz, i mada me često ljudi ne shvataju ozbiljno kada kažem da mi je lakše da pišem direktno na engleskom i da ne volim da prevodim svoje pjesme - to je istina. Divim se ljudima koji bez previše truda uspiju da prevedu pjesmu tako da ona ne gubi od svoje vrijednosti, za to su potrebne godine rada i učenja.

( Jelena Kontić )