Sa Turskom teško, bez nje se ne može
Malo koji lider koristi trenutne geopolitičke napetosti tako uspješno kao turski predsjednik. Analitičar Vuk Vuksanović kaže za “Vijesti” da će Erdogan svakako pokušati da iskoristi rat u Ukrajini i spoljnopolitičke benefite koje je Turska ostvarila da profitira i na domaćem terenu i da smo tako nešto vidjeli u Srbiji i Mađarskoj
Politika balansiranja između Rusije i Zapada je rizična, ali Turska smatra da joj je cijena skočila usljed rata u Ukrajini, i da samim tim ni Zapadu ni Rusiji nije mudro da je otuđe, rekao je za “Vijesti” Vuk Vuksanović, viši istraživač Beogradskog centra za bezbednosnu politiku i saradnik spoljnopolitičkog instituta IDEAS pri Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka.
Malo koji lider je uspio da okrene trenutne geopolitičke tenzije u svoju korist tako efikasno kao turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan. Serija diplomatskih uspjeha zaokružena je sporazumom o nastavku izvoza žita iz ukrajinskih luka, koji bi mogao ublažiti nestašice koje su milione ljudi izložile riziku od gladi i podigle globalne cijene.
Uz posredovanje Ujedinjenih nacija i Turske, sporazum je postignut nakon što je Erdogan izdejstvovao ustupke NATO-a povodom prijema Švedske i Finske i pokrenuo približavanje sa rivalskim silama na Bliskom istoku. Erdogan je takođe u junu dobio obećanje američkog predsjednika Džoa Bajdena da će podržati prodaju aviona F-16 Turskoj.
”Turska prolazi kroz najsnažniji period politički, vojno i diplomatski,” rekao je u obraćanju hiljadama ljudi na sjeverozapadu Turske prošlog vikenda, dan nakon razgovora sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Erdogan i Putin imaju komplikovane odnose sa uzajamnim koristima, a izazovi sa kojima su obojica suočeni približili su ih više nego ikad. Turskoj je potreban ruski novac, gas i biznis, a Rusiji prijatelji da pokuša da izbjegne sankcije Zapada. Nakon četvorosatnog sastanka u Sočiju, zapadne prijestonice su izrazile zabrinutost da on produbljuje veze sa Moskvom dok njegovi NATO partneri čine suprotno.
Na pitanje koliko je rizična Erdoganova dvostruka igra, tj. može li njegova tješnja saradnja sa Rusijom izazvati odmazdu SAD-a, Vuksanović kaže:
”Politika balansiranja uvijek nosi potencijalne rizike za zemlju koja vodi takvu politiku. Međutim, u ovom stadijumu Ankara smatra da joj je cijena skočila usljed rata u Ukrajini, i da samim tim ni Zapadu ni Rusiji nije mudro da otuđe Tursku”.
I Vučić i Orban profitirali od rata u Ukrajini
Vladar sa najdužim stažom i najdominantnija politička figura otkad je Mustafa Kemal Ataturk osnovao modernu Tursku prije skoro vijek, Erdogan je suočen sa parlamentarnim i predsjedničkim izborima koji moraju biti održani do juna 2023. godine.
Oponenti ga optužuju da koristi globalnu pozornicu da prikrije ekonomske probleme kod kuće. Pogoršanju dužničke i valutne krize uveliko je doprinijelo njegovo loše ekonomsko upravljanje. Inflacija je u julu dostigla 79,6 odsto, najveći nivou u posljednjih 24 godine, a vrijednost lire se prepolovila u odnosu na dolar za 12 mjeseci.
Na pitanje da li je isticanje diplomatskih trijumfa Erdoganova strategija za predizbornu kampanju, Vuksanović kaže:
”Prije rata u Ukrajini, stvari nisu izgledale dobro po Erdogana, ako se uzmu u obzir ekonomski problemi, i pandemija kovida-19. Međutim, Erdogan će svakako pokušati da iskoristi rat u Ukrajini i spoljnopolitičke benefite koje je Turska ostvarila da profitira i na domaćem terenu. Tako nešto smo vidjeli i nedaleko od Turske, sa dva lidera koji su bliski sa Erdoganom i imaju sličnost sa njim, Vučić (Aleksandar) u Srbiji i Orban (Viktor) u Mađarskoj”.
Vuksanović ističe da je u obje zemlje rat u Ukrajini progutao cijelu izbornu kampanju, omogućavajući Vučiću i Orbanu da profitiraju tako što su se predstavljali glasačima kao jaki, iskusni lideri koji su jedini u stanju da garantuju stabilnost u trenutku globalne neizvjesnosti.
”Ako je takva taktika obavila posao Orbanu i Vučiću, ne vidim zašto ne bi i Erdoganu”.
Anketa koju je prošle nedjelje sproveo Metropol pokazala je blagi rast podrške Erdoganovoj AK stranci na 33,8 odsto, što je i dalje najveći rejting neke pojedinačne stranke. Međutim, suočen je sa savezom opozicionih stranaka, a ispitivanja pokazuju da zaostaje za predsjedničkim kandidatima opozicije.
Ne zna se šta je obećao Putinu
Napetost između Erdogana u Putina izazivali su prije svega različiti prioriteti u sukobu u Siriji. U ratu u Ukrajini, Ankara je navukla bijes Moskve time što je snagama Kijeva obezbijedila dronove “bajraktar”. Turska, međutim, nije usvojila sankcije SAD i EU protiv Moskve, kupuje rusku naftu i gas kao i obično i nije zatvorila nebo za ruske komercijalne avione zbog unosnog ruskog turizma.
”Turskoj je potrebno diplomatsko partnerstvo sa Rusijom u našem komšiluku, imajući u vidu krizu u oblastima poput Sirije ili Nagorno-Karabaha, tako da ona nema luksuz da izoluje Rusiju”, kaže Sinan Ulgen, direktor Centra za ekonomske i spoljnopolitičke studije u Istanbulu (EDAM). On ističe da je Turska uspjela da bude proukrajinska a da istovremeno nije antiruska.
Nije poznato šta su se tačno dogovorili Erdogan i Putin u Sočiju. U zajedničkom saopštenju se govorilo o jačanju veza u oblasti trgovine i energetike i o dubljoj saradnji u sektorima saobraćaja, industrije, finansije, građevine...
Kasnije su prenesene izjave turskog predsjdenika da će pet turskih banaka usvojiti ruski sistem plaćanja Mir, što je blagodet za ruske turiste u Turskoj pošto su Viza i Masterkard suspendovali ruske operacije. Zapadne države brinu da bi Mir veza mogla biti iskorištena i za izbjegavanje sankcija, iako nema dokaza da je Erdogan prihvatio navodne ruske predloge za dublju bankarsku i energetsku saradnju koja bi mogla pomoći Moskvi da zaobiđe zapadne restrikcije.
Jedan visoki zapadni zvaničnik je rekao da bi zapadne zemlje mogle pozvati kompanije i banke da se povuku iz Turske ako Erdogan sprovede namjere koja je signalizirao u Sočiju, prenio je “Fajnenšl tajms”.
Međutim, Turska je prosto previše važna geopolitički i za zapadne kompanije. Evropa strepi zbog sposobnosti Turske da preplavi kontinent sa 3,7 miliona izbjeglica iz Sirije i drugih država koje je primila.
”Turska vrijedi više i od Švedske i Finske zajedno”
”Izlazak iz NATO bi trebalo staviti na dnevni red kao alternativu”, rekao je nedavno Devlet Bahčeli, lider nacionalističke stranke u Erdoganovoj koaliciji. “Ne postojimo zahvaljujući NATO-u i nećemo nestati bez NATO-a”.
Turska je vrlo komplikovan saveznik, ali se, s obzirom na njen strateški značaj, dovodi se u pitanje smislenost komentara koji se ponovo mogu čuti na Zapadu u Turskoj o njenom razlazu sa NATO.
”Turska maksimalno koristi novonastalu situaciju. To se vidjelo po tome kako je uslovljavala članstvo Finske i Švedske u NATO-u, i uopšte nije isključeno da neće opet to uraditi. Formalno pravno, nije moguće isključiti državu članicu iz NATO-a, niti suspendovati njeno članstvo, ali moguće je da ostale države članice uskrate pomoć članici koja se smatra nelojalnom,” kaže Vuk Vuksanović.
On dodaje da se i 2016 i 2019. godine govorilo o isključenju Turske iz NATO-a.
”Međutim, usljed svog položaja i veličine populacije i vojske, Turska vrijedi više i od Švedske i Finske zajedno. Ukoliko bi se prekinule veze Zapada sa Turskom, kako neki zagovaraju, Rusija i Iran bi bili oduševljeni, a dugoročno i Kina.”
Turska je na liniji fronta rata u Siriji i blizu drugih sukoba na Bliskom istoku. Ona kontroliše pristup Crnom moru, koji je bio od ključnog značaja za sve nedavne ratove Rusije. I služi kao koridor za trgovinu između centralne Azije i Evrope, posebno za energente.
”Ne želim ni da razmišljam o NATO-u bez Turske”, kazao je Ben Hodžis, bivši komandant američkih snaga u Evropi.
Glavobolja s kojom će NATO morati da živi
Turska takođe nema interes da se odrekne moći odvraćanja koje nudi članstvo u NATO-u, naročito u svjetlu rata u Ukrajini.
”Ne vjerujem da će se to ikad desiti,” rekao je Tačan Ildem, bivši stalni predstavnik Turske u NATO-u. On kaže da ne postoji vjerodostojna alternativa.
Turska će vjerovatno i dalje zadavati glavobolju Alijansi, čak i kada Erdogan siđe s vlasti. Ali to je glavobolja sa kojom će NATO morati da živi.
U političkom smislu, Turska je najveća muslimanska članica NATO i može biti koristan sagovornik sa arapskim i persijskim svijetom, kaže Ivo Dalder, bivši američki ambasador u NATO.
”Njena diplomatija može biti remetilačka, ali njene tijesne veze sa toliko ključnih igrača daju joj politički uticaj, kao što je naglasilo nedavno zaključenje sporazuma o ukrajinskom žitu.”
U vojnom smislu, kaže Dalder, Turska ima drugu po veličini vojsku u alijansi, sa borbenim iskustvom protiv unutrašnjih neprijatelja i spoljih prijetnji, i domaćin je snaga SAD i drugih vojnih kapaciteta od ključnog značaja za odbranu i NATO-a i SAD-a.
”Erdogan drži sve svoje opcije otvorene, što zemlje obično rade kada misle samo na sopstveni interes, što saveznici ne rade”, kaže Dalder. “On je smislio način da igra svoju igru, ali to radi na račun saveza koji je ključan za njegovu bezbjednost.”
Dalder dodaje da je dobro imati NATO saveznika sa dobrim linijama komunikacije sa Putinom “sve dok on govori prave stvari, pokušavajući da riješi pitanja koja su u skladu da ciljevima alijanse i ne podriva je.”
( Angelina Šofranac )