Život u zemlji u kojoj je roze šal grijeh

Nakon pada Kabula 15. avgusta 2021. i pošto su talibani ponovo uspostavili Islamski Emirat Avganistana, žene širom te zemlje tražile su načine da se nose sa činjenicom da su njihovi životi odjednom promijenjeni iz korijena.

Grupa žena spisateljica starosti između 22 i 60 godina, iz različitih pokrajina i etničkih grupa, pronašle su utjehu u onlajn dnevniku, koji razmijenuju preko aplikacije uz pomoć male organizacije “Untold” sa sjedištem u Britaniji, koja radi s piscima marginalizovanim usljed društevnih okolnosti ili konflikta.

Odlomcima iz tog kolektivnog dnevnika - koji sada sadrži preko 1500 objava i 200 000 riječi - obilježava se godišnjica pada Kabula, i otkriva što se promijenilo u proteklih godinu dana, a što je ostalo isto.

Ove žene su na kulturološkoj liniji fronta. Njihov dnevnik je arhiva još jedne prekretnice u turbulentnoj istoriji Avganistana.

Fatima, 15. avgust, 2021; 08:08

Talibani su stigli u našu oblast. Održali su sastanak s mještanima i rekli: “Ne tiču nas se vaše djevojke, dok god poštuju islamski hidžab”.

Samira, 15. avgust, 2021; 08:09

Lažu. Isto su rekli i u Heratu.

Fatima H, 15. avgust, 2021; 08:24

Mi smo u Heratu. Mislim da više ne mogu da idem na univerzitet.

Mari, 15. avgust, 2021; 08:37

Jedna od djevojaka je ostavila poruku u kojoj kaže da su talibani krenuli u pretres od vrata do vrata, tako da je najbolje uništiti sva dokumenta koja pokazuju da ste radili sa stranim organizacijama. Ta poruka je bila poput udarca maljem - taj dan smo proveli sakupljajući sve naše porodične knjige i dokumenta kako bi ih moj otac spalio. Spalila sam sve moje knjige o novinarstvu i politici. Dok su stranice gorjele, osjećala sam kao da gori dio mene. Sopstvenim rukama moram da uništim ono što najviše cijenim. Treba da gazim po njima zbog sopstvenog opstanka.

Batul, 15. avgust, 2021; 08:54

Dame u Kabulu, ostanite smirene i ne izlazite. Nadam se da se ništa neće dogoditi u Kablulu. Vjerujem da će se uskoro obratiti iz predsjedničke palate i da ćemo saznati šta se događa.

Marijam, 15. avgust, 2021; 09:00

Zašto su ugasili medije ako se ništa ne događa?

Nargis, 16. avgust, 2021; 02:09

Sjutra su završni ispiti mojim kćerkama. Treba da odlučim da li da ih pustim da idu u školu. To je veoma teška odluka. One žele da idu. Misle da će im to biti posljednji dan u školi i da će nakon toga biti zatvorenice u kući, ali ako izađu iz kuće mogu ih bičevati.

Odlučila sam da budem hrabra i da ih pustim. Po podne sam čula glasine da su talibani stigli do kapija Kabula. Kako ću vratiti moje djevojčice kući? Put je blokiran. Za put koji obično prelaze za 20 minuta bilo im je potrebno pet sati. Mada je dan, tama se širi. Za djevojčice i žene ovo je kao prije 20 godina.

Zajnab, 15. avgust, 2021; 19:57

Prokuvala sam vodu i dodala sredstvo za pranje posuđa. Moje bilježnice i skripte jednu po jednu potapam u vruću vodu. Otac mi je rekao da se pepeo svih tih knjiga ne može sakriti, ali ako ih potopite u vodu s pjenom i zatim ih operete poput odjeće neće ostati tragovi vašeg pisanja. Sada kada su talibani ovdje, moje riječi su samo gomila smeća.

Fatima, 8. septembar, 2021; 14:54

Talibani su ženama zabranili pristup univerzitetskom kompleksu. Sva njihova obećanja su lažna. Ne mogu podnijeti da budem u kavezu. Želim da budem slobodna, da učim, putujem, radim, glasno se smijem. Moram da pobjegnem odavde, mjesta gdje svakodnevno krše obećanja.

Naima, 18. septembar, 2021; 15:23

Jedna od mojih nećaki je kazala da se njen muž drugačije ponaša prema njoj. Rekao joj je da se njen glas mogao čuti kod prethodne vlade jer je cijeli svijet bio uz nju. Ali sada mora da sluša njegova naređenja. Takođe je kazala da ju je ranije slušao dok su razgovarali, ali sada joj odgovara: “Nemaš ti šta da pričaš o tim stvarima, drži se kuvanja i čišćenja”. Ali oni nijesu krivi. Kada vlast djeluje protiv vas, i ostali će to iskoristiti da poravnaju lične račune.

Nargis, 18. septembar 18. 2021; 17:31

Otvorila sam policu i izvadila moju indigo čadari (avganistanska burka). Kupila sam je prije 25 godina, kada ju je režim proglasio obaveznom odjećom za žene. Dok sam spremala policu, svega nekoliko dana prije 15. avgusta, izvadila sam čadari kako bih je bacila - nijesam je nosila 20 godina. Ostavila sam je vani, ali niko je nije ni takao i vratila sam je u garderobu. Danas sam je obukla i izašla vani sa sinom, zabrinuta i nervozna.

Zajnab, 7. oktobar, 2021; 13:56

Znam da čistoća i stil više nijesu toliko bitni. Danas, šetala sam prljavom stazom prema Trgu Pul-e-Surk, a sa svakim korakom prašina mi je padala na noge. Naišla sam na skup. Trojica talibana u crvenoj “koroli” zaustavili su jednu djevojku i vikali na nju. Okupljeni, uglavnom muškarci, stajali su i gledali. Djevojka, kojoj su slušalice virile izvan crne marame, izgledala je uplašeno. Pitala sam mladića koji je stajao pored kolica s voćem šta se događa i on mi je rekao da je djevojka bila moderna zbog čega su je talibani zaustavili. Rekla sam “ali samo dio kose joj se vidi”. Odgovorio je: “Ne, nosila je pantalone i rukavi su joj bili zavrnuti. Takođe je nosila slušalice. Dobro je to što su joj uradili”. Pognula sam glavu pomislivši da su čistoća i stil sada zločin. Moramo biti prljavi.

Nargis, 23. mart, 2022; 14:47

Danas je poseban dan. Djevojčice su uzbuđene što idu u školu. Istovremeno sam i srećna i zabrinuta za njih. Moja kćerka isto osjeća prema meni. Ne govori ništa, ali po izrazu lica vidim da brine. Niko nema apetita, ali im ja govorim da jedu i piju kako ne bi kasnije ogladnile. Kroz prozor vidim djevojčice u školskim uniformama s trobama na ramenima. To je lijep prizor. Zahvaljujem bogu.

Dva sata kasnije, neko kuca na vratima. To su djevojčice, plaču. Kažu da su otišle u učionicu, ali da im je učitelj rekao da idu kući. “Svi smo iznenađeni. Rekli smo da nećemo. Svi su rekli: “Želimo da učimo. Nećemo kući”. Onda je direktor došao u razred i kazao da je vlada donijela novu olduku. Svi su plakali, ali uzalud”.

Nargis, 23. maj, 2022; 14:37

Kabul je već treći dan bez struje. Svi stanovi u mom bloku imaju moderne toalete i kupatila, ali svi stanovnici traže vodu. Moj sin je uspio da nađe galon - nije dovoljno, ali bolje nego ništa - i nosio ga do četvrtog sprata. Bilo mi ga je žao - ostao je bez daha. Voljela bih da je jedan galon dovoljno za cijelu porodicu.

Većina struje u Avganistan dolazi iz susjednih država, a vlada im duguje novac. Šta će se dogoditi ako ti dugovi ne budu plaćeni?

Zajnab, 20. avgust, 2021; 16:40

Čula sam kako žena s druge strane vrata razgovara s komšinicom. Rekla je: “Sestro, talibani neće dirati tebe ili mene. Mi nijesmo bile u vladi. Nijesmo radile sa strancima”. Druga komšinica se složila: “U pravu si. Mi ionako nosimo čadari, stoga ništa se nije promijenilo. Oni nas neće dirati. I druge bi trebalo da sjede kod kuće kako bi ih talibani ostavili na miru”.

Zapitala sam se: “Po čemu se ja razlikujem od njih?”. Obukla sam se i stavila crveni karmin u znak protesta.

Zajnab, 8. septembar; 16:25

Danas sam postala jedan od likova iz mojih priča. Dala sam intervju, pogledala sam u bezosjećajne oči talibana i uzvikivala slogane o slobodi i političkoj inkluziji. Dok smo bili tamo, talibani su nas gledali bijesno. Jedan od njih je hodao gore-dolje kao vuk u kavezu. Svaki put kada smo glasno protestovali, on bi uperio oružje u nas i stavio prst na obarač. Međutim, svaki put bi došao neko iz njihove grupe i odveo ga. Znala sam da bi bez oklijevanja ispraznio oružje na nas, da mu je neko tako naredio.

Ako ostanem živa, biću ponosna na moju hrabrost i sjećaću se da sam ustala za slobodu protiv nepravde. Osjećam da znam više i da mogu bolje pisati nakon mog današnjeg iskustva.

Parand. 2. februar, 2022; 16:04

Danas sam se probudila bolje raspoložena. Birajući odjeću za posao, uzela sam roze šal kako bih razbila crnu boju koju nosim od glave do pete svakog dana. Ali nije lako boriti se protiv mraka. Dok se poslovno vozilo kretalo ulicama, zaustavili su nas na kontrolonom punktu. Jedan taliban, čija je kosa bila duža od moje, zatražio je od vozača da spusti prozorsko staklo.

Pokazao je na mene i pitao ko sam. Počela sam da drhtim kao prut na vjetru. Vozač koji se takođe uplašio, tiho je rekao, “ona je naša koleginica”. Pokazujući na mene, taliban je rekao: “Reci joj da se prikladno oblači. Savjetuj je”. Vozač, koji je želio da ga se oslobodi, složio se s njim. Kada je automobil krenuo, moje emocije su se promijenile kao vjetar. Strah je ustupio mjesto gnijevu. Osjetila sam se poniženo. Zar duga crna haljina od glave do pete nije dovoljna? Da li je živopisni šal moj grijeh? Što imaju protiv žena? Kakvim drugim oblicima poniženja ćemo još biti izložene?

Batul, 18. mart, 2022; 06:27

Da li je ovo skup žena? Ne. Promijenile smo način na koji protestujemo. Otišle smo u park Bag-e-Čihil Sutun u Kabulu i dok smo se pretvarale da imamo piknik uzvikivale smo slogane o pravima žena stranim i domaćim medijima, koje smo pozvale. Pošto su novinari otišli, talibani su automobilima stigli do kapije parka. Ne znam ko nas je prijavio, ali zahvaljujući nekim djevojkama uspjele smo da pregovaramo. Biti sa tim hrabrim djevojkama bilo je veoma zanimljivo, ali zastrašujuće iskustvo jer sam se prvi put približila talibanskim vojnicima.

Napravile smo detaljan plan za sljedeću nedjelju. Prolazimo kroz težak period, ali imamo nadu. Živjele žene! Avganistanske djevojke su hrabre i smjele.

Mari, 10. septembar, 2021; 11:32

Borim se da nađem izlaz. Pisala sam svim organizacijama koje su radile ovdje kako bih vidjela mogu li me evakuisati, ali nijesam dobila odgovor. Ljuta sam, razočarana i iscrpljena. Osjećam kao da velika kugla ide od mog grla do srca. Svaki put kad se popne, progutam je i krijem očaj. U kuću nam stalno dolaze rođaci. Užasnuti su, beznadežni i bespomoćni. Preklinju me: “Ti si obrazovana i znam da možeš naći izlaz. Učini nešto i za nas”.

To mi zadaje dodatnu bol. Svaki put kada neko zatraži da ga stavim na listu za evakuaciju, uzdrma me do srži. Ne mogu da im kažem da nijesam u stanju da im pomognem, jer znam da bi ih to slomilo.

Mari 15. oktobar, 2021; 15:00

Rekla sam ocu da vjerovatno idem sljedeće nedjelje. Oči su mu zasijale. Smije se i kaže: “Hvala bogu. Želim ti srećan put”. Raspituje se za detalje putovanja. Osjećam da se pretvara da je srećan. Kažem mu: “Još nije kasno. Neću ići ako ti to ne želiš”. Odgovara mi: “Idi. Ovdje više nemaš budućnost. Idi i slijedi svoj život i snove. Mi smo ovdje. Ponovo ćemo biti zajedno ako je suđeno. Ako nije, ostavljam te u božjim rukama”. Njegove riječi mi slamaju srce. Osjećam tugu jer tako lako gubim porodicu. Kažem sebi: “Nikada nijesmo u miru; ni u prošlosti, ni sada, a možda ni u budućnosti”.

Parand 31. januar, 2022; 14:52

Ništa mi ne polazi za rukom. Ako tražim pasoš, kancelarija je zatvorena. Ako želim izvod iz knjige rođenih, kažu mi da taj registar više ne postoji. Isto je kada dođem u sud da registrujem brak. Ovih dana su nam sva vrata zatvorena. Mi smo bezuslovni taoci talibana. Kako je tužno osjećati se kao zatvorenik u sopstvenoj zemlji.

Nargis, 23 maj 2022; 14:37

Većina zvaničnika bivše vlade se krije. Da li je to rješenje? Svi smo zabrinuti kod kuće. Moramo donijeti odluke. Razgovarala sam sa suprugom o načinima da napustimo zemlju. Stupila sam u kontakt s prijateljima u drugim djelovima Avganistana. Pitam ih šta rade. Kažu mi da su u zamci kao miševi. Često smo mislili da će ovaj dan doći, ali nijesmo očekivali da će biti tako brzo.

Godinu dana od pada Kabula, većina autorki ovih objava napustile su Avganistan. Odlučne da ostanu u kontaktu, one nastavljaju da dijele svoje misli i iskustva.

Fatima S, SAD, 10. septembar 2021; 10:07

Svi mi šalju poruke u kojima kažu kako sam srećna što sam otišla. O čemu to pričaju? Ne osjećam tu takozvanu radost i sreću. Prije neki dan, žena po imenu Tanja došla mi je na vrata i pozvala da sjednem s njom. Uzela me za ruke, zatvorila oči i počela da se moli: “Gospode, molim se za zdravlje i sigurnost Fatimine porodice...” Oči su joj bile zatvorene, ali je lila suze. Gledala sam je u čudu. Kako neki stranac i nemusliman može tako iskreno da lije suze i moli se za jednog stranca?

Mari, Njemačka, 6. novembar, 2021; 11:31

Danas mi je rođendan i prvi dan u Njemačkoj. To je zanimljiva slučajnost. Provjeravam poruke. Majka mi je poslala sliku torte s porukom “Srećan rođendan”. Istovremeno sam i srećna i tužna. Voljela bih da nas vrijeme ponovo sastavi u dobrom zdravlju. Takođe želim da niko ne iskusi kako je to biti migrant. To su moje jedine želje.

Zajnab, UAE, 15. januar, 2022; 12:46

Migranti kažu da je izbjeglički kamp u Abu Dabiju nekada bio vojni logor. Zbog toga ima alarme i gvozdena vrata. Dani i noći su teški. Razumijem što znači biti zatvorenik, i shvatam da je sloboda vrednija od svega na svijetu. Slušala sam i čitala o zatočeništvu, ali slušati i čitati nije isto kao i iskusiti ga.

Nekoliko ljekara i medicinskih sestara dolazili su u moju sobu i pitali me da li sam u depresiji. Odgovorila sam: “Zašto pitate?”. “Jer ste napustili vašu zemlju i porodicu”. Rekla sam “ne”, ali sam shvatila da mi se suze slivaju niz lice. Uopšte nijesam znala kako se zapravo osjećam.

Prevod: N. Bogetić

( “Fajnenšl tajms” )