Zakopana vihornost Ljubodraga Bata Mrdovića
”Ja napravim skulpture - da kupi neće niko. I onda ja motrim hoće li bar neko pokazati da mu se sviđa. Ako ja vidim da mu grakne oko na skulpturu, ja to poklonim, jer je i Hrist rekao Apostolima, ‘dobili ste badava, za badava i dajte’”, kaže umjetnik iz Mojkovca koji se ne može svrstati u bilo kakve kalupe
Pozamašan dio svog vajarskog stvaralaštva nadahnuti akademski slikar Ljubodrag Bato Mrdović zakopao je u zemlju, ogorčen što bar približno kao što umije da slika i vaja, ne zna da svoje radove i proda.
Ipak, dobar dio stvaralaštva ovog umjetnika iz Mojkovca, koji se teško može svrstati u bilo kakve kalupe, izložen je protekle sedmice u galeriji Centra za kulturu u Bijelom Polju. Skulpture u kamenu i drvetu proistekle iz mašte i šetnji lugovima pored Tare i u šumama Prošćenja, pokazuju duh gorštaka, ali i istraživača, hroničara koji spaja tradicionalno i moderno.
Naizgled gorštak, ovaj uglađeni gospodin već decenijama živi umjetnost, nesebično dijeleći svoje znanje svima koje umjetnost zanima, a posebno svojim učenicima kojima predaje likovnu umjetnost u rodnom Mojkovcu. A ljubav prema vajanju očaravajućim prikazima, koristeći dobrano i neverbalnu komunikaciju, šireći ruke na sve strane, očas dočara i prenese svima, zapljuskujući ih emocijom radosti stvaranja.
Kao i uvijek, njegove kolege s velikom mukom ga nagovore da izloži svoja djela. Ovoga puta, za izložbu u Bijelom Polju ga je ‘privolio’ mladi kolega sugrađanin, akademski slikar Mladen Blažević, koji je objasnio da je moć i čar Mrdovićevih umjetničkih djela to što s njima publika može komunicirati i dodirom, ali i zatvorenih očiju, pa i da, u stvari, postoje dva Bata Mrdovića.
”Zapravo mi se čini da postoje dva Bata Mrdovića, jedan koji ima namjeru da sve skulpture koje uradi i zakopa, a drugi koji veliki broj njih želi da podijeli s publikom. I zaista smatram da imamo sreću što ih možemo vidjeti i na ovoj izložbi, što možemo komunicirati s njima na osnovu dodira i vizuelnog opažaja. To je negdje i poruka koju Mrdović šalje, da svako ko želi može uzeti skulpture u ruke. I ne samo to, već da bi doživjeli Mrdovićeva djela - morate ih opipati”, kazao je Blažević.
Mrdović skulpture izrađuje od raznih vrsta drveta, najčešće jasena i oraha, kao i od kamena, mermera... Ono što niko ne vidi u nekom drvetu bačenom u šumi, ili nagorjelom od požara, primijeti Mrdović i pretvara u zdjele, čudesne životinje i razne druge likove.
Za jednog od tri čovjeka vajanih u komadu kamena, nalik na ljutog gorštaka, za kojeg biste se zakleli da ga poznajete odnekud, umjetnik daje objašnjenje da je u pitanju daljnji rođak, inače “ljuta pogan”...
Tu je čudesni lik orla u mermeru od grobljanskog kamena, dobrih ljudi, kamenorezaca Mulića iz Bijelog Polja...
Posebnu priču ima i lik djevojke u kamenu, koja liči na “šapat vjetra”...
”U stvari je to bila glava orla kojem se prilikom jednog pada polomio kljun. Sada mnogi kažu da je to jedna od najljepših skulptura”, priča Mrdović.
Nadarenost kod Mrdovića roditelji su primijetili vrlo rano. Nije još bio pošao u školu kada je nacrtao lik koji je bio “pljunuti” djeda Milentije Šuko. U to vrijeme realna slika crteža bila je “ravna” ogledalu, za koje su u crnogorskim krajevima mislili da je “đavolja sprava”.
”Komšija Milentije, pijući kafu s mojima, primijetio je da ja nešto ‘škiljim’ u njega i švrljam po nekom papiru. On lukavo ustane kao da hoće da ide kući, pa se naglo sagne i otme mi crtež. Kada je ugledao svoj lik, mnogo se uplašio i povikao: ‘Imena mi božjeg, mene ovo dijete nacrtalo’, a potom bacio papir jer se stravio”, priča umjetnik i podsjeća da su u to vrijeme ljudi vjerovali da, ako se ogledaju da im to oduzima snagu, da brže staraju, a da je taj lik za njega bio poput gledanja u svoj odraz.
A što se tiče glijeta, odnosno dlijeta, Mrdović se, kako mu je otac ispričao jednom, s tri godine izgorio od užarenog alata, koji mu je odredio život.
Oduvijek su ga, priča, privlačili i drvo i kamen, a da vaja je počeo iz dosade, kada je kao student u Sarajevu radio na održavanju pakringa.
”Pošto treba izdržati osam sati na parkingu, ja donesem figure i alat i vajam na poslu, kad god imam trenutak slobodnog vremena. U to vrijeme često sam pomagao jednom slijepom čovjeku, kojem je u djetinjstvu oštećen vid od eksplozije bombe, da ode do tramvaja. Kako sam nerijetko sa sobom nosio skulpture, ovaj slijepi čovjek je pipanjem počeo da upoznaje moja djela. I on je po dodiru uvijek govorio i znao da li sam napravio dobro djelo. A da je bio sjajan u ocjeni djela, potvdili su i moji profesori, jer kad god bi on rekao da je neko djelo dobro, i profesor bi rekao isto”, priča on i nastavlja:
”To je za mene bio božji promisao da shvatim da je uzalud oko što posmatra neko djelo, ako vi to niste provukli kroz ruke i osjetili tu hladnoću kamena. Ja sam te skulpturice držao recimo pet dana u rukama, dok sam ih radio, a vi ne možete pet sekundi, a tobože ste ih vidjeli. E niste”, kazao je Mrdović, dodajući da je skulpturama svejedno, ali da je njemu drago da ih ljudi osjete.
Priča da ga je kolega Blažević nagovorio da na izložbi predstavi fotografije svojih djela: “Kralja Uroša u Mojkovcu”, “Nadrealna forma” u Danilovgradu, “Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Bioču” u i “Stećak” projekat vizuelna poezija kružni tok - Ribarevine u Bijelom Polju, “Medvjed”, “Riba” u vrtiću u Pljevljima i drugi.
Interesantna je figura djeda koja krasi centar Mojkovca.
”To je crnogorski đed, kojeg niko ne drži gladnim niti u strahu. Oduvijek sam se divio tim ogromnim rukama koje su zidale, trpale sijena, kidale pojate, škopile volove, konje. Te ručerde su meni bile fascinacija i upravo takav jedan lik je udešen”, priča umjetnik.
Za anegdotu da je zakopao svoje umjetnine ima objašnjenje:
”Živa istina. Ja napravim skulpture - da kupi neće niko. I onda ja motrim hoće li bar neko pokazati da mu se sviđa. Ako ja vidim da mu grakne oko na skulpturu, ja to poklonim jer je i Hrist rekao Apostolima, ‘dobili ste badava, za badava i dajte’. Mnogo sam poklonio prvo rođacima, oni meni uzvrate višestruko, i može biti da sam dobio više nego što sam dao. I kako se vremenom nakupilo puno tih skulptura, od kojih su neke glomazne, ja to više nisam imao gdje, ja to fino zakopam, sad mi ne smetaju, ali sam rekao djeci gdje su zakopane”, kazao je on.
Akademski slikar Abaz Dizdarević kazao je da je kod Mrdovića evidentna potpuna sloboda duha i samog izraza, ali i potpuno prepuštanje instiktivnom.
”U tom smislu, posmatrajući njegovo stvaralašvo možemo uočiti ubjedljivost izraza s visoko iskazanom komponentom iskustvenog, a onda potpuno drugu krajnost, koja govori o totalnom distanciranju od naučenog konvencionalnog pristupa. Negdje su forme potpuno svedene i predstavljaju vidljivi Mrdovićev svijet, dok se s druge strane, kod određenih skulptura, osjeća naglašena kompleksnost u izrazu koja otkriva njegove unutrašnje prostore”, kazao je Dizdarević.
U odnosu prema ljudskoj figuri, dodaje Dizdarević, Mrdović gradi širok dijapazon stavova.
”Od ekstremne ljubavi, senzualnosti i erotičnosti, preko smirene spiritualnosti i akademizma u pristupu, do potpunog sarkazma i ironičnosti. Tako neujednačen odnos prema djelu upravo otkriva njegovu ličnost, unutrašnji nemir, njegovu energičnost i vihornost. Činjenica, koja je poznata samo istinskim stvaraocima jeste da je sami čin stvaranja mnogo važniji od samog djela. Ljubodrag nije dozvolio da se pred njega postave bilo kakve normativne barijere već začuđujućom energijom neumorno stvara”, istakao je Dizdarević.
Književnik Borislav Jovanović je kazao da ovaj mojkovački i crnogorski vajar pripada onoj grupi likovnih stvaralaca, koji se između širokog dijapazona vajarskih iskaza - počev od klasičnog realizma do slojevite figuracije i visoke apstrakcije, performansa, instalacije, opredijelio za forme koje neće biti ni realistična niti pak neka totalna modernizacija, već za figuraciju koja ima primjese nadrealizma i konkretne vizuelizacije, odnosno, simboličkog pečata.
”Njegove skulpture bilo da su u kamenu ili drvetu imaju zapravo nešto od regenerisane klasike do materijalizacije koja nikad ne prelazi granicu stilske zatvorenosti i forsiranja neke dobre ili loše postmodernosti. U svoj vajarski postupak on unosi onoliko vajarske intervencije koliko to odgovara njegovoj ličnoj impresiji o onom što radi ili pak svođenja stvari na onu likovnu dimenziju koja je njegov likovni izraz, odnosno standard”, zaključio je Jovanović.
Postavka se nakon prvog septembra seli za Pljevlja
Ljubodrag Mrdović rođen je 1957. godine u Mojkovcu. Završio je Nastavnički fakultet u Nikšiću, odsjek likovno vaspitanje. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek vajarstvo.
Imao je četiri samostalne i više kolektivnih izložbi. Učesnik je međunarodnih likovnih kolonija i simpozijuma u Crnoj Gori i inostranstvu, a radi kao profesor likovne umjetnosti u Mojkovcu.
Na izložbi u Bijelom Polju su predstavljene skulpture od raznih vrsta drveta, najčešće su to jasen i orah, ali i one skulpture izrađene od kamena. Tu su i posteri, koji su, kako je umjetnik objasnio, u stvari fotografije velikih skupltura, ali i skice nekih budućih djela.
”Te fotografije sam uradio po nagovoru Blaževića i zaista se divno osjećam kada sam okružen svojim djelima koje nije moguće donijeti na izložbe”, kazao je Mrdović.
( Jadranka Ćetković )