Korupcija na najvišem nivou

“Korupcija je svaka zloupotreba službenog, poslovnog, odnosno društvenog položaja ili uticaja u cilju sticanja lične koristi ili koristi za drugog. Javni funkcioner je dužan da svoju funkciju vrši na način da javni interes ne podredi privatnom, kao i da ne izazove sukob interesa u vršenju javne funkcije” - (Zakon o sprječavanju korupcije).

Ovo su opšte norme o korupciji, koje važe za sve javne funkcionere.

Poslanici su samo naizgled u drukčijoj poziciji. Njima Ustav garantuje imunitet i slobodu da se opredjeljuju po sopstvenom uvjerenju, ali ih to ne oslobađa one opšte obaveze. Činjenica da su oslobođeni svake odgovornosti za izraženo mišljenje i glas u skupštini, ne znači da javni mogu da podređuju svojim privatnim i partijskim interesima.

A oni to čine sve otvorenije.

Primjeri su brojni. Najotvoreniji slučaj su oni famozni zakoni o penzijama poslanika i ministara, predsjednika države, skupštine, vlade…, što su ih u dva navrata složno svi izglasavali a Ustavni sud ih poništavao. Slično je i sa drugim privilegijama što su ih poslanici za sebe izglasali, naknade i prava po prestanku funkcije, takozvani bijeli hljeb i druge. To su primjeri korupcije i to one najprimitivnije.

Primjer malo suptilnije korupcije su razni zakoni o naknadama, staračke, za majke, za željezarce, za kapovce, za maslinjake…, kojima se daju ili ispunjavaju razna obećanja glasačima. Takav je bio onaj prvi zakon o majkama a ovaj drugi je tek slučaj, ne za proučavanje nego za gonjenje.

Pravo ubrzanje ove koruptivne prakse imali smo prilike da vidimo u posljednjih nekoliko mjeseci: nedavno donošenje zakona o odlaganju izbora, koji je Ustavni sud ukinuo, kao i najnoviji o izdvajanju Zete u zasebnu opštinu, uključujući i opravdanje za njegovo hitno stupanje na pravnu snagu, izazivaju osnovanu sumnju na korupciju.

Navikli smo da ovom preferiranju privatnog na štetu javnog interesa tepamo sa “politička korupcija”, “politička manipulacija” i slično, čime se potcjenjuje šteta od korupcije u skupštini. Upravo suprotno, štete od zakona, koji su rezultat podređivanja javnog raznim privatnim interesima, su najveće i najdugotrajnije. Donošenje zakona od slučaja do slučaja, po privatnim partijskim potrebama, dovelo je do toga da nam se, svakodnevno, ispred skupštine i vlade, duva u vuvuzele… nacionalne, vjerske, penzionerske, željezarske, kapovske, studentske, prevozničke, stočarske… i svima se, zavisno od toga koliki je čiji “bukački potencijal”, izlazi u susret. To toliko zagađuje pravni sistem na samom njegovom izvoru da nema tog pravosuđa (i kad bi bilo najbolje) koje ga može isprati.

Zato je postalo pitanje svih pitanja kako poslanike natjerati da rade u javnom interesu, jer dok se to ne desi nikakvi izbori ne mogu donijeti promjenu nabolje.

Ključna stvar je odgovor sistema, koji treba da ih spriječi da glasaju u “časnom” partijskom interesu.

Tu priču bi morala da pokrene Agencija za sprječavanje korupcije, da aktuelizuje tu temu i preduzme što može, makar kroz ona svoja mišljenja.

Ustavni sud je, takođe, važan dio institucionalnog odgovora na neodgovornost poslanika. Bitno je da se iz njihovih obrazloženja vidi da je javni interes ključan za ocjenu ustavnosti i zakonitosti, kako bi se jednom makar započelo sa borbom protiv te korupcije na najvišem nivou.

Tada bi i tužilaštvu postalo jasno da tu postoji i njegova nadležnost. Imunitet, kao zaštita slobode poslanika da, u javnom interesu, odlučuju po svom sopstvenom uvjerenju, mora biti shvaćen u skladu sa onim što je cilj tog prava a ne kao totalna neodgovornost. O tome bi konačni stav morao zauzeti sud ali početak bi bio da se poslanici pozovu pred tužioca i, uz opomenu da su dužni da govore istinu i samo istinu, da ništa ne smiju prećutati, pitaju zašto su glasali za neki od ovih sumnjivih zakona… Bilo bi interesantno čuti što imaju da kažu u svoju odbranu.

Građani su, takođe, nadležni ali su nemoćni. Jer sve dok biramo između partija, koje rade za sebe a ne za javni interes, nema te većine koja će nešto suštinski promijeniti. Ne bi ništa promijenile ni otvorene liste, da se ne zavaravamo.

Autor je osnivač novog pravnog portala The Porota (Facebook)

( Predrag Mugoša )