Ljubav je najvažnija stvar u našim životima

Karijeru muzičara Srđana Marjanovića dugu 50 godina obilježili su brojni hitovi, no ipak gotovo sve generacije ga pamte po numeri “Bebo ne plači”. No, iako je zahvaljujući pomenutoj, ali i numerama “Mi smo jedno drugom govorili Vi”, “Nije ti se htelo”, “Zaustavite muziku”, “Ako jednom puknem ja”, mogao da živi od stare slave, Marjanović se, iako je radio i druge poslove, nikad nije odrekao muzike. Prije nekoliko mjeseci objavio je novi album, 18. u svojoj karijeri, koji ovoga puta donosi 10 pjesama. A sve one posvećene su jednoj osobi - njegovoj supruzi s kojom je proveo 50 godina, a koja više nije živa.

Sve ove godine Marjanović je ostao vjeran jednostavnom zvuku, pa je tako i s pjesmama s ovog albuma.

O novom albumu “Sve moje pesme su o tebi”, današnjem stanju u muzici, ljubavi, životu, za Magazin priča Marjanović...

Objavili ste 18. studijski album prije nekoliko mjeseci. On donosi deset pjesama, a sve su nastale u periodu od šest mjeseci. Kakve su za sada reakcije na isti i ima li neka pjesma da se posebno izdvojila?

Meni je već pomalo bilo dosta recikliranja prošlosti i kompilacijskih albuma. Imao sam ih nekoliko. Izdavači uvijek traže da i stare pjesme budu na CD-u jer one vuku prodaju. Htio sam da na ovom, osamnaestom, budu sve nove numere. Ima ih deset. “Sve moje pesme su o tebi” je veoma emotivan album. Za mene ima poseban značaj jer je posvećen ženi koju sam neizmjerno volio i poštovao. Žao mi je što ona to ne može da čuje... Album je objavljen prije nekoliko mjeseci i reakcije su zaista pozitivne. Mnogi su skloni da ga proglase najboljim od svih koje sam do sada snimio? Možda se ljudi prepoznaju u tim pjesmama. Rijetko se toliko otvaraju.

Album nosi simboličan naziv “Sve moje pesme su o tebi”, a kao što ste već pomenuli, posvetili ste ga supruzi koja je preminula. S obzirom na to da su pjesme nastale u trenucima bola, koliko je bilo teško ogoliti dušu i kroz stihove i melodiju priznati publici koliko Vam nedostaje i kako se osjećate?

Sad je već mnogo godina u mojim leđima. Muzička i životna “kilometraža” ogromna. Zato s pravom kažem da je ljubav najvažnija stvar u našim životima. Ako nje nema, sve gubi smisao. Volite do koske, ako imate koga! Svaki dan mu recite, koliko vam znači, jer može doći dan kad te riječi neće imati ko da čuje! Naravno da mi nedostaje. Možda ovim pjesmama vraćam nekakve svoje dugove iz prošlosti. Možda nisam dovoljno dao, možda sam mogao i trebao više... Znam da je kasno, ali možda ova muzika nekako i stigne do neba i do nje…

Iako bi mnogi pomislili da su na albumu samo balade, ima tu i pjesama koje govore o nekim lijepim trenucima koje ste imali s njom. Jesu li vas upravo ta sjećanja natjerala da ih ispričate kroz pjesme? Kako ste se osjećali dok ste ih ponovo proživljavali i oživljavali kroz stihove i melodije?

Balade i jesu ono što volim. Ljubav nije prava ako u njoj nema bar malo patnje i tuge. Samoća zna i da inspiriše. Dobre pjesme se uvijek pišu bez prisustva drugih. Gitara i četiri zida su ponekad sasvim dovoljni. Pokušao sam da zaustavim vrijeme i časovnik, da zamrznem slike i zapamtim najljepše trenutke provedene s njom. Ona me pratila i podržavala gotovo cio život. Bili smo zajedno još u gimnaziji. Od nje sam naučio da je dobrota najjače oružje, od koga nema odbrane! Možeš u životu imati milion ljubavi. Uvijek ćeš pamtiti samo jednu, onu pravu i nju ne smiješ da “promašiš”… Gitara mi je sad najveća utjeha (kao u pjesmi “Ona nema”) …

Danas brakovi ne opstaju kao oni nekad, a često izostaje i podrška partnera. S obzirom na prirodu posla - odsustva, putovanja, nastupi, koliko je bilo teško očuvati ljubav koju ste imali?

Da, brakovi danas kratko traju. Sve se odvija mnogo brže, sve je “instant” i sve je “tehno”. Karijere i posao budu važniji od ljubavi. Strpljenje i tolerancija su zaboravljeni. Novac je jedini motiv. Nije lako u takvom svijetu ovim mladim ljudima. Mi smo se jednako voljeli više od 50 godina, koliko otprilike već traje i moja karijera. Ni putovanja, ni koncerti, ni sva dešavanja, inače vezana za muzičare, nisu uticali na naš odnos. Uvijek me je podržavala u svemu. Bilo da je muzika u pitanju, ili biznis u koji bih ulazio, pa sve do kupovine sportskih automobila, koje sam uvijek ganjao. Imali smo još sedamdesetih godina prvi privatni butik u Beogradu (koji je ona vodila - “S club”).

Interesantno je da se kroz Vaš autorski opus prožima bluz. Je li slučajno ili namjerno to što ste za saradnika na albumu izabrali Dudu Bazuhu?

Ponikao sam na bluz muzici. Ona je na neki način osnova svega što radim. Učio sam na Erik Kleptonu, Hendriksu i Bi Bi Kingu. Duda Bezuha je moj prijatelj godinama. Radio je u mom studiju “Cepelin”, još devedesetih godina. Sarađujemo odavno na obostano zadovoljstvo, a i afiniteti su nam slični. Na ovom albumu ima dosta poznatih imena. Tu je i klavijaturista i aranžer Sloba Marković. Legendarni saksofonista Jovan Maljoković, kao i pijanista (s kojim nastupam više od 30 godina) Bane Zarin…

Često čujemo od autora onu floskulu da su “sve pjesme kao djeca”, pa ne može da izdvoji jednu. Možete li, zbog emocija koje nose, Vi neku s ovog albuma izdvojiti kao Vama posebnu i zbog kojeg trenutka?

Ne znam, svaka od ovih pjesama ima posebno emotivno značenje za mene. Možda pjesmu “Rođendan”. Uvijek se vezuje za neko slavlje i veselje. Šta se desi kad se niko ne sjeti vašeg rođendana?! “Kafa” je posebna priča. Pitaju me s kim sada kafu pijem, kad nje nema. Ja im kažem, sjedim sam sa sobom i pijem sa Srkijem… “Ona nema” je priča o silikonima... Naslovnu “Sve moje pesme su o tebi” je najbolje da čujete. Glupo je prepričavati pjesme. Sve su na YT-u. Jugoton (Croatiarecords) se pobrinuo da sve (svih 10) imaju svoje spotove.

Interesantno je da su Vaše pjesme danas, kao i one koje ste snimili na početku karijere i dalje, kad je zvuk u pitanju, jednostavne aranžmanski. Nikad nijeste ekperimentisali s muzičkim žanrovima, instrumentima. Koliko je bilo teško u najezdi svega i svačega posljednjih decenija ostati dosljedan sebi?

Trudio sam se da svih ovih godina ostanem vjeran sebi i onome što sam započeo još daleke 1973. s pjesmom “Tražim” i pobjedom na Subotičkom festivalu. Razni vjetrovi su duvali u našoj muzici proteklih decenija. Mnoge kolege su se priklanjale trenutno aktuelnim pravcima, ne bi li ostali u trendu. “Novi talas” je bio posebna priča. Trebalo je sve to izdržati. Nikad nisam želio da mijenjam ili komercijalizujem svoje pjesme. Znao sam šta hoću. Vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu i ljudi to poštuju. Trudio sam se da zadržim svoj, prepoznatljiv stil i zvuk, da ljudi prepoznaju izvođača, kad čuju pjesmu na radiju i ako ga spiker ne najavi.

Vaša karijera traje već nekoliko decenija. No, iako ga je obilježio hit “Bebo ne plači”, i pored svih poslova koje ste radili i pored muzike, nikad nijeste odustali od nje, već ste svih ovih godina bili diskografski aktivni. Može li jedan pravi umjetnik da priušti sebi i živi na osnovu jednog hita i od “stare slave”?

Numera “Bebo ne plači” je samo jedan od hitova koji sam napisao. Ta pjesma je izuzetno bila popularna baš u Crnoj Gori, ali daleko uspješnije su “Idi” (veliki jugoslovenski hit sedamdesetih), snimljen uz pratnju “Yu” grupe, “Mi smo jedno drugom govorili Vi” (poznatija kao “Dragstor”), “Nije ti se htelo”, “Ne veruj nikome”, “Zaustavite muziku”, “Ako jednom puknem ja”, “Opet sam tu” (o Herceg Novom)… Ja sam jugoslovenski lik kad je muzika u pitanju, jer sam bio uspješan još u vrijeme te velike zemlje. Tu su i novije pjesme “Dobri moj”, pa i “Peščani sat” s Majom Odžaklijevskom s prethodnog (duplog) albuma… Ne “živim” od jedne pjesme, već od mnogo njih i ne od “stare slave”, već od onoga što permanentno radim (očigledno) i danas.

Ovo je Vaš drugi album koji objavljuje Jugoton. Kao nekoga ko je tokom karijere najprije imao priliku da albume objavljuje na pločama, pa kasetama, kasnije i CD-ima, kako danas gledate na digitalizaciju i na mlađe generacije kojima je sve dostupno zahvaljujući Internetu? Koliko ta dostupnost ubija kvalitet?

Drago mi je da imam podršku Jugotona, jer su najznačajniji izdavač na ovim prostorima. Diskografija sa CD-ima, naravno, ne može da se uporedi sa onom u kojoj su ploče bile dominantni nosači zvuka. Daleko manje novca je sad u tom poslu, kad je prodaja u pitanju. Sve je iz trgovina otišlo na internet i tamo će se u budućnosti odvijati glavne utakmice. Tehnologija ima svoje prednosti. Sve je sad moguće snimiti i virtuelno dočarati. Od muzike pa do slike. Uopšte više ne morate biti muzičar da bi se bavili muzikom. Ali tehnika je ubila emocije. Živ čovjek ima srce i to se osjeća kad pjeva ili svira. Mašine to nemaju. U tome je tajna. Hitovi se danas štancuju kompjuterski na dnevnom nivou, ali upravo toliko i traju.

Jedno vrijeme radili ste i kao muzički urednik, a upravo zahvaljujući Vama objavljeni su neki kultni albumi. Znači li to da među muzičarima nekad nije bilo sujete i da ste pomagali jedni drugima?

Najviše mojih albuma (pet) je objavljeno pod etiketom RTV Ljubljana. Imao sam jednu zlatnu i dvije srebrne ploče za slovenačkog izdavača. Ponudili su mi da radim kao urednik u beogradskom predstavništvu. Niko od izdavača nije htio da objavi album “Ekatarine” Milana Mladenovića. Ja sam ga preslušao i ponudio im saradnju. Poslije su za nas objavili nekoliko legendarnih albuma. Iz Niša sam doveo grupu “ Kerber” i objavio im prvi LP… “Od zlata jabuka” - “YU” grupu, “Poslednju igru leptira” i mnoge druge… Tad su se muzičari poštovali i pomagali jedni druge.

Prije nekoliko godina imali ste duet sa crnogorskim pjevačem Emilom Fetahovićem. Pratite li danas šta se dešava na sceni? Među mladima ima talentovanih muzičara, no koliko im je teško s obzirom na hiperprodukciju da se iskažu i dođu do publike?

Mi “matori” treba da pomognemo ovim mlađima. Nikome nije lako na početku. Emil Fetahović je talentovan i dobar momak. Drago mi je ako mu je naša saradnja pomogla u karijeri. Danas je, čini mi se, teže doći do afirmacije nego ranije. Postoji net, društvene mreže, svako može sam da se “promoviše”. Milion TV kanala i radio stanica. Ranije postojao je samo jedan TV kanal. Bilo je dovoljno da se tu pojaviš samo jednom i svi su te vidjeli i svi znaju za tebe! Sada to jedno pojavljivanje ne znači ništa. Moraš “okupirati” gomilu radio i TV stanica i istovremeno se pojavljivati svuda u medijima, da bi to bilo primijećeno. Za mnoge od tih stvari je potreban i nekakav novac (spot za YTB). Tu su i troškovi studija, muzičara i programera. Muzika je danas “skup sport”, a povratak uloženog novca je totalno neizvjestan. Pritom konkurencija mladih ljudi željnih slave je nevjerovatna! Svi danas “pjevaju” i “komponuju”.

Knjige su moje produžene pjesme

Autor ste i nekoliko knjiga. Ljubav je vječna Vaša inspiracija kad su pjesme u pitanju, a kad pišete romane, koliko je zastupljena?

Studirao sam žurnalistiku. Pored muzike pisao sam tamo sedamdesetih i osamdesetih za mnoge časopise (“Reporter”, “Itd”, “Cia”, “Večernje novosti”). Godilo je tada to mojoj sujeti. Pisao sam recenzije i muzičke prikaze. Onda sam shvatio da pišem o mojim kolegama, s kojima dijelim istu koru hljeba i pijem kafu svaki dan u beogradskom Šumatovcu (popularna kafana). Nisam to želio više da radim i jednostavno sam prestao. Prolazile su godine, a u podsvijesti sam znao da ću jednog dana opet nešto pisati, samo to neće biti novinarski članci.

Za knjige treba iskustvo. Prošle su decenije, kao da sam čekao da bude “zrelo”. Prva se zvala “Žice”. Autobiografska! Objavio je Službeni glasnik i to u četiri izdanja. Bio je to vjetar u leđa, pa sam poslije dvije godine napisao triler “Ok, presvući ću se”, opet veoma uspješan. Najnovija knjiga je “Nisam ti baš sve rekao”, roman o saksofonisti… Naravno u svima je ljubav sastavni dio priče. Uz svaku knjigu bih napravio i snimio pjesmu i spot koji je promoviše. Posljednja se nalazi na novom albumu. Kad me pitaju, u šali kažem da su knjige moje produžene pjesme. Kad će nova? Ne znam, u fazi sam kad ništa ne moram? Biće, ako bude “zrelo”.

( Marija Vasić )