Muzej Baksi - futurizam i avangarda daleko od civilizacije

Nakon jednočasovne vožnje uskim putevima kroz dolinu rijeke Čoruh, 45 kilometara od grada Bajburta u crnomorskoj oblasti Turske, nakon što ostavite za sobom jedini market i posljednje kuće, a sa njima i rijeku Čoruh, pogled se pruža samo na ogromne ravnice sa niskim rastinjem, goletna brda i planine koji se međusobno nadvisuju, te poneki grm šipuraka...

Kako se sve više udaljavate tako se i penjete do nekih hiljadu, hiljadu i po metara nadmorske visine. Krećući se tim putem odredište je jedinstveni, misionarski, konceptualni i istovremeno tradicionalni Baksi muzej koji će vas očarati i opiti kako svojom arhitekturom, izložbenom postavkom, umjetničkom i društvenom misijom, ugostiteljskim kompleksom, tako i teritorijom na kojoj se nalazi i koju je, poput kosmičkog broda, osvojio.

(Sa druge strane i u suprotnom pravcu, približno slično udaljen Bajburtu je drugi muzej - Kenan Yavuz etnografski muzej i ugostiteljski kompleks koji oživljava prošla vremena, čuva tradiciju i prenosi je dalje, a posjetioce kao da uvlači u vremensku kapsulu... Ovaj tekst posvećen je Baksι muzeju i iskustvu kratkog boravka tamo, a neki od narednih donijeće i utiske konačenja u Etnografskom muzeju).

Elem, iako je Turska među najpopularnijim turističkim destinacijama, za Bajburt je vjerovatno malo ljudi čulo, a u pitanju je grad koji na svojoj periferiji krije, odnosno objeručke nudi, neopisivo iskustvo koje je nemoguće opisati riječima, pa čak i prenijeti fotografijom ili videom, bilo da ste krenuli ka jednom ili drugom muzeju. Oči upijaju i kupaju se u nepreglednim pejzažima, pluća pokušavaju da što dublje udahnu i zauvijek zadrže taj vazduh koji, iako je vruće, potpuno je svjež i miristan, a duša se regeneriše, smiruje i stapa sa prirodom. U pitanju je jedan od onih predjela koje kada posjetite obećate sebi da ćete se vratiti, a sa sobom nosite svo bogatstvo i raskošnost mira, samospoznaje i inspiracije.

U želji da sve to približe javnosti, Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske omogućilo je novinarima iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Rumunije, Bugarske, Poljske i Crne Gore (posredstvom Turskog kulturnog centra Yunus Emre Podgorica) posjetu i boravak tokom kojeg su (smo) obišli i upoznali crnomorsku oblast Turske.

Eliksir spokoja, entuzijazma i prirode

Oni koji se odluče da istraže Bajburt i posjete Baksi muzej, sasvim sigurno će se izmjestiti iz vibracija bilo kog gradskog jezgra, sa time i pritiska i obaveza, a umjesto toga će priuštiti sebi eliksir spokoja, neobičnu ljepotu neviđenih pejzaža, prefinjene umjetnosti, entuzijazma i energije koju altruistično šire, jednako osnivač muzeja i svi ljudi uključeni u njegov rad i misiju.

Futurističke arhitekture, avangardan u svakom smislu, Baksi muzej u bajburtskom selu Bajraktar, smješten je (naizgled) daleko od civilizacije (izolovan u krugu od 45 kilometara) a pogled se pruža u beskonačnost dok se sjene kontura okolnih planina u potpunosti ne stope sa nebeskim svodom. Muzej, pored izložbenog prostora, nudi i niz drugih sadržaja, a jedan od segmenata koji pruža gostima, posjetiocima, putnicima namjernicima je i ugostiteljstvo. Pa, ako odlučite da popijete čaj unutar restoranskog dijela ili pak na terasi, možda samo i zastanete ispred glavne jedinice muzeja, imate privilegiju da uživate u pogledu na dolinu rijeke Čoruk, sa visine od 180 metara iznad nje, koju nazivaju i “posljednjom preostalom divljom rijekom Turske”, a koja vijuga 438 kilometara, od čega na teritoriji Gruzije teče oko 25 kilometara prije nego se ulije u Crno more. Ko odluči da zanoći, na raspolaganju su i sobe, a svaka ima vrhunski pogled, lijepo i romantičarski su opremljene u duhu tradicije, sa sadržajem koji je potreban za lijep odmor. Tišina je takva da čujete huk vjetra, klepetanje krilima muve ili pčele, uživate u cvrkutu ptica, a vaše misli su žive, bistre i jasne, iako omamljeni ljepotom ovog mjesta.

Inače, Baksi je nekadašnji naziv sela Bajraktar, što na kirgiškom turskom znači “šaman”, odnosno “iscjelitelj, zaštitnik”, jer se vjerovalo da je selo u dalekoj prošlosti bilo pod uticajem šamana i šamanske tradicije. Kada tokom teksta dalje zaronite u ideju i misiju muzeja, a ne samo lokalitet, jasno se može povezati da je naziv Baksi zapravo ono što muzej predstavlja kako za selo i lokalno stanovništvo, tako i za grad, regiju, pa i državu - iscjeljenje, osvješćenje i podsticaj.

Ideja za ovaj kulturno-umjetničko-turistički koncept nastala je 2000. godine, a vjerovatno je i mnogo ranije postojala u mislima i vizijama cijenjenog umjetnika, profesora i akademika, dr Husametina Kočana, sa željom da svom rodnom mjestu i njegovom lokalnom stanovništvu pokloni jedinstven prostor i koncept kojim će ga oživjeti, osavremeniti, ali i podsjetiti na tradicionalne vještine i vrijednosti. Nastojanja Kočana da život u rodnom gradu učini boljim, a stanovništvo podstakne na djelanje, motivisano i željom da ta misija postane još stvarnija i konkretnija, 2005. godine rezultiralo je i osnovanjem Fondacije za kulturu i umjetnost Baksi. Glavna zgrada muzeja završena je 2010. godine nakon teške i izazovne avanture, bez ikakve finansijske pomoći države. Prezentacija je održana u Istanbulu iste godine, a muzej je zvanično otvoren 2012.

Spoj savremenog i tradicionalnog za opšti interes

Baksi muzej danas pod istim krovom spaja savremenu, konceptualnu umjetnost i zanemarene/zaboravljene tradicionalne rukotvorine i vrijednosti. Kompleks čine izložbene galerije, skladišni muzej, prostor za radionice, konferencijska sala (koja je besplatno na usluzi svim lokalcima i nerijetko se koristi za proslave vjeridbi ili vjenčanja, pa čak i neke samostalne radionice), a tu su i biblioteka bogatog fonda i pansion, sve na površini od oko 40 hektara.

Kočan je rođen 1948. godine u selu Bajraktar koje danas broji manje od 500 stanovnika. I sam je napustio Bajburt sa željom da se edukuje i ostvari na profesionalnom planu, a tako je primijetio i problem migracija i napuštanja mjesta koje, istini za volju, i nije baš najjednostavnije ili najbolje za život. To je najizraženije vidljivo danas, kao posljedica prethodnih nekoliko decenija, s obzirom na to da su neke od kuća na periferiji same ruševine, a da lokalno stanovništvo opstaje onako kako se samo snađe.

Umjetnik i intelektualac, prije svega čovjek, lokalpatriota i altruista, odlučio je tako da dio svog uspjeha i dostignuća prenese upravo tamo odakle i potiče i s tom misijom krenuo je na težak, ali vrijedan put. Upostavljanjem Baksi muzeja (sve “o svom trošku”, bez pomoći države), na periferiji, u oblasti koja nije interesantna investitorima, do skoro ni (avan)turistima ili lokalcima, bori se sa problemom odlaska mladih i napuštanja teritorije, zapostavljanja tradicionalnih zanata i načina za život, ali i sa tvrdim dogmama, te nepovjerenjem i sumnjama... Ali Kočan bije univerzalnu bitku za opšte dobro i javni interes, što su prepoznali i mnogi oko njega koji su mu se pridružili, samostalno ili po pozivu. Ideja okupljenih oko ove misije, na čelu sa Kočanom, jeste da svim zainteresovanim lokalcima ukaže na mogućnosti koje imaju, a nezainteresovane podstakne da ih saslušaju, primijene, a zatim i iskoriste.

Muzej se tako vremenom, od osnivanja do danas, pretvorio u društveno-angažovani projekat, zahvaljujući beskompromisnom doprinosu velikog broja volontera, posebno umjetnika. Svi u Baksi muzeju su volonteri, od Kočana, preko članice borda Fondacije Baksi Bilge Zeren, pa do konsijerža Metina, izuzetno ljubaznog, prijatnog i stručnog profesionalca koji obučava zaposlene, najčešće mlade, kako da održavaju ugostiteljsku uslugu na visokom nivou).

”Postojanje ovog muzeja služi kao sredstvo, alatka za kombinaciju avangarde i konceptualne umjetnosti, jer za ovaj region Turske ovo jeste avangardni projekat, sa tradicionalnim vještinama i radnjama. Istovremeno, niko u Fondaciji nije plaćen za posao koji radi, već su svi volonteri kojima novac nije cilj, već rade zarad interesa lokalnog stanovništva, interesa sela i regije, a ono što dobiju za uzvrat novac ne bi mogao nadomjestiti”, ističe Zeren dok novinarima, objašnjava misiju muzeja.

”Ovaj muzej dokazuje, jer je i prvi takav primjer u Turskoj, da je moguće da umjetnost mijenja stvarnost, pa otvara vrata sličnim projektima koji će raditi na otvaranju muzeja, bilo etnografskih ili konceptualnih. A vidimo, čak i u našoj regiji, da je Baksi muzej inpirisao ljude na takve korake”, ponosno ističe Zeren.

Muzej nastoji da podstakne još veći broj lokalnog stanovništva da se uključi u njihov rad, a jedan od podsticaja je to što angažuje mlade muzejske službenike, kustose i istoričare, uglavnom studente umjetnosti. Tako stvara radna mjesta za svoj region i kroz kulturno-umjetnički turizam, a kada je ugostiteljstvo u pitanju angažovani su samo lokalni ljudi, priprema se i služi isključivo domaća, organska hrana koju sami uzgajaju (ako vam se posreći probaćete preukusnu, lijepo začinjenu, čorbu od paradajza sa izrendanim sirom ili pak specijalnu tjesteninu sa sočivom i mljevenim mesom, patlidžan u izvanrednom sosu ili neki sličan specijalitet).

Ohrabriti i osnažiti žene

S jasnim ciljem Baksi je originalan i vizionarski muzej koji se ne ograničava samo na izlagačku djelatnost, ponajmanje na profit kroz hotelsko-ugostiteljske usluge, već prije svega pruža edukaciju ljudima koji žive u tom regionu sa željom da život učini radosnijim, boljim, pa možda i privlačnijim. Uz to, pokušavaju da očuvaju bogato kulturno nasljeđe i tradicionalne vještine i prenesu ih dalje, a da istovremeno ekonomski osnaže pojedince, pa u skladu sa tim konstantno pokreću i realizaciju različitih projekata koji podrazumijevaju obučavanje i zapošljavanje žena.

S obzirom na izražen problem migracija, a prvenstveno na to da najčešće muškarci, mlađi ili stariji, napuštaju domove i selo, a zbog izraženo patrijarhalne kulture i nasljeđa, žene o(p)staju i čine većinu domaćinstava, tako je jedna od posebno važnih, bitnih i inspirativnih misija Baksi muzeja i osnaživanje i osamostaljivanje mladih i žena.

Krenuli su od nečega što su njihove pretkinje praktikovale, čega danas gotovo i da nema, a to je umijeće zanata i vještine kao što su grnčarstvo, tkanje, predenje, slikanje, pa gradnja, klesanje i slično.

”Organizujemo različite radionice za lokalno stanovništvo na kojima su dobrodošli svi pojedinci. Cilj nam je da ih podučimo manufakturnim vještinama, ali i osposobimo ih da kasnije plasiraju svoje proizvode na tržište i tako možda poboljšaju svoj socio-ekonomski položaj. Naša misija u tom kontekstu je posebno usmjerena ka ženama, jer one ne imigriraju već ostaju ovdje, nekada i same, za razliku od njihove (muške) djece i muževa koji napuštaju selo. Zato ih učimo tradicionalnim vještinama koje mogu primijeniti i valorizovati, u čemu im opet mi pomažemo jer prodajemo njihove rukotvorine, a sav novac predajemo njima”, kaže Zeren.

Pored vještina, njihova želja je i da ohrabre žene i pokažu im da mogu biti korisne, snažne, samostalne, pa i ekonomski nezavisne, a da ljubav, harmonija, sklad, pa i (samo)ostvarenje unutar porodice ne moraju da trpe.

U nezvaničnom razgovoru ipak saznajem da ideju o tome da žene rade i stvaraju, pritom napuštaju svoje domove na određeni period tokom dana, a onda i zarađuju za sebe i porodicu (nerijetko i više od muškaraca), mnoge patrijarhalne porodice nijesu sa oduševljenjem prihvatale. Žene su se osnažile da zastupaju sebe i svoje potrebe, ali i da finansijski doprinesu domaćinstvu, a iako u početku nijesu bili zadovoljni time, mnogi su kasnije prihvatili.

Interesantno je da mnoge od žena koje su počele da pohađaju radionice nijesu znale ni jednu od starih vještina, a neke su se prvi put susrele sa mašinama za šivenje, iako su njihove pretkinje tu vrstu umjetnosti i praktikovale. Dodatno su motivisane time što su radionice držali profesionalci, posjećivali ih poznati dizajneri i umjetnici, a onda su kasnije i najbolje među njima dobijale priliku da drugima drže radionice.

”Naučili smo ih tkanju, šivenju, naučile su da obrađuju vunu, boje je, rade sa njom, a onda smo im omogućili i da prodaju svoje rukotvorine i zarađuju novac. Tako jača ekonomija, prvo jednog domaćinstva, a onda i ostalih, pa i čitavog sela i regije. To je jako važno za svakoga, ne samo za žene, jer pokazuje svim pojedincima da za njih postoji šansa za život i prilika da zarade ovdje, a žene posebno ohrabrujemo i dokazujemo im da je moguće i njihovo učešće u tome, te da su jednako sposobne da budu ekonomski nezavisne ili stabilne. Pored toga, radimo sa profesionalnim dizajnerima koji ih uče, što njima posebno znači i dodatno ih motiviše, a nekada im dizajneri ustupaju i sopstvene modele”, priča Zeren i najavljuje značajnu i veliku ideju:

”Trenutno radimo na projektu koji bi podrazumijevao otvaranje velikog tržnog centra u Bajburtu koje bi bilo središte za predstavljanje i prodaju njihovih radova, a koje bi dodatno osnažilo privredu i ekonomiju ovdje”.

Edukacija i podrška mladima

Baksi fondacija i muzej konstantno osluškuju potrebe i potencijale stanovništva, pa u skladu sa tim i identifikuju naredne projekte. Jedna od činjenica je i da mladi, prije nego napuste selo, obrađuju zemlju, ali uglavnom samo ljeti, jer zimi nema dovoljno proizvodnje niti uslova za bilo kakav rad pa je neophodno ljeti se pripremiti i sve obezbijediti za zimu. Iz Baksi muzeja i fondacije im pomažu i u tome...

”Podstičemo lokalce na bavljenje poljoprivredom, učimo ih da gaje različite biljke, voće i povrće koje kasnije mogu koristiti ili prodati ili obraditi i sačuvati za zimu. Pored toga što učimo žene da rade sa vunom, da bi to uopšte bilo moguće, neophodno je da imaju životinje od kojih dobijaju vunu. To kažem jer se dugo godina u ovom regionu ljudi nijesu bavili stočarstvom, pa smo ih ohrabrili na to da nabave stoku, a onda ih dalje učimo kako na što bolji način da iskoriste sve od tih životinja, od mlijeka, pa do vune, na primjer”, objašnjava Zeren.

Posebno su posvećeni djeci, njihovom razvoju i edukaciji, što se ogleda i u time da najmlađe obučavaju kroz njima prilagođen sadržaj, podstiču ih na obrazovanje, druženje i nova saznanja, otvaraju različite teme koje obrađuju putem umjetnosti i nastavljaju da ih bodre i podržavaju i kasnije tokom odrastanja, najčešće kroz stipendije, posebno u oblastima dizajna, umjetnosti i kulture. Pored edukativnog dijela, djeci pružaju zabavu pažljivo osmišljenim sadržajem, kao što je festival namijenjen samo njima, a koji istovremeno predstavlja buđenje svijesti na određenu tematiku ili pak problematiku.

”Kada su u pitanju mladi i djeca, pokušavamo da osvijestimo njihovo viđenje svijeta, podučavamo ih umjetnosti, potenciramo edukaciju i obrazovanje i podstičemo ih da otkriju, a onda i njeguju, sopstveni umjetnički izraz, svoje ideje, želje i ambicije. I sa njima imamo različite umjetničke radionice, a kao rezultat se svake godine organizuje izložba njihovih radova nastalih na tim radionicama. Kasnije selektori iz Fondacije biraju najbolje i pružaju određenu vrstu ekonomskog podsticaja u vidu stipendije toj djeci da se u budućnosti bave umjetnošću, studiraju i pronađu sebe u umjetnosti”, naglašava Zeren.

Fondacija je do sada podržala oko 150 djece i stipendirala njihove studije, a to je brojka na kojoj se neće zaustaviti... Svake godine početkom ljeta, organizuju festival za djecu koji na posevan način oživljava ovaj predio, budi radost, smijeh, radoznalost... I svaki festival ima svoju edukativnu tematiku čiji je cilj da djeca nauče, osvijeste, ali i pronađu zabavu.

Tako je Baksi muzej započeo i projekat zaštite životne sredine koji podrazumijeva sakupljanje smeća u i oko obližnje rijeke Čoruk, a koje djeca kasnije pretvaraju u umjetnička djela dok uče o ekologiji i očuvanju okoline. Umjetnička djela koja su nastala od otpada nevjerovatno su kreativna, moćna, interesantna i svako od njih šalje posebnu poruku na osnovu koje se mogu prepoznati afiniteti, pa i promišljanja mladog autora.

Izložba tih djela, kao i svih drugih rukotvorina, otvorena je za posjete u jednom od izložbenih prostora muzeja. Pored tih izložbi, u glavnoj galeriji muzeja je trenutno aktuelna postavka skulptura “Izvajana staza do Miroa” na kojoj su zastupljeni brojni umjetnici i njihova jedinstvene skulpture.

Dragulj za cijeli region i motiv za svijet

Nakon posjete ovom muzeju sigurna sam u svoj ideal i vjeru da pojedinac može promijeniti svijet i da je nekada samo jedan iskorak dovoljan da bi se niz stvari pokrenuo.

I kao što je jedan od posjetilaca istakao “Baksi muzej tako predstavlja simbol važnosti vaspitanja čovjeka”.

”To je simbol služenja vaspitanju i obrazovanju koje je umjetnik stekao u svom selu, a koje bio prinuđen da napusti godinama kasnije”, ističe se.

Drugi dodaje da je Baksi muzej “dragulj za cijeli region”.

”Osnovao ga je altruistični istoričar umjetnosti i umjetnik kao omaž svom rodnom mjestu. Pored savremenih, sadrži neprocjenjive etnografske detalje. Osim toga, dizajn i arhitektura su nevjerovatni, a lokacija veličanstvena”, tvrdi posjetilac.

Da biste posjetili ovo mjesto ne morate biti ljubitelj umjetnosti, pa čak ni prirode ili samoće, već samo ljubitelj novog i neotkrivenog, originalnog, jedinstvenog i euforičnog. Svakako, očekuje vas senzacionalno iskustvo u skladu sa onim što ova lokacija nudi, a kada ste već tu, sigurno ćete uživati u modernim ili klasičnim izložbama, dok u pozadini slušate zvuk koraka, ptice, vjetar i intenzivno osjećate miris prirode, cvijeća, daleke rijeke.

Iako je daleko i iako u prečniku od 45 kilometara nema kuća ili marketa, a još dalje nema urbanog jezgra, šoping molova, put je odličan, pogled i ljepota neopisivi, a motivacija, ohrabrenje, inspiracija, pa i poštovanje koje ovo zdanje i ljudi iziskuju su više nego vrijedni. Baksi muzej i fondacija dokaz su da je potrebna samo jedna osoba koja želi da promijeni svijet i da to zapravo i može. To je dokaz da će dobra i kvalitetna, humana i važna ideja od opšteg interesa uvijek pronaći svoju podršku i istomišljenike voljne da se priključe tom putu hodočašća, svojevrsne misije, traganja, pa i lutanja kroz vizije umjetnika Kočana.

Slušajući inspirativnu Zeren i hodajući od jedne ka drugoj muzejskoj jedinici, ako se uopšte i pojavilo pitanje kako neki pojedinac odluči da posveti sebe ovakvom jednom projektu, pokrene ga ili se priključi i volontira, posjeta će otkloniti svaku dilemu i sumnju. Čini se da, kad bi svaka država imala samo jednu osobu spremnu da pokrene sličan šamanski projekat, dobro u ljudima bi pobijedilo.

Baksi muzej u selu Bajraktar grada Bajburta nudi veličanstveno iskustvo koje će, kao što mijenja živote lokalnog stanovništva i ostvaruje snove djece koja nijesu ni umjela da sanjaju, tako i svim posjetiocima otvoriti vidike ka sopstvenim životnim misijama, ostvarenjima i potragama.

Dobitnik nagrade Savjeta Evrope za muzej godine

Muzej Baksi osvojio je 2014. godine nagradu Savjeta Evrope koju najboljem muzeju u toj godini dodjeljuje Komitet za kulturu, nauku, obrazovanje i medije Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope (PSSE).

”Muzej je primjer lične vizije njegovog osnivača Husametina Kočana i 160 savremenih umjetnika okupljenih oko njega, koji su težili da donesu visoki standard umjetnosti i dizajna u nerazvijeno ruralno područje sjeverne Anadolije. Kočan je imao za cilj da premosti jaz između centra i periferije, pomažući lokalnom stanovništvu da ostane kulturno i ekonomski ukorijenjeno na svojoj teritoriji i da održi kulturnu memoriju oživljavanjem tradicionalnog tkanja i proizvodnje tekstila”, navodi se u obrazloženju.

”Upravljanje i aktivnosti povezane sa Baksi muzejem pružaju veoma inspirativan model o tome kako vrijednosti kulturno-umjetničkog nasljeđa mogu da se usvoje kako bi se uklopili na lokalnom nivou”, rekla je izvjestilac za nagradu Vesna Marjanović tada.

Nagrada Savjeta Evrope se dodjeljuje svake godine od 1977. godine muzejima za koje se procijeni da su dali značajan doprinos razumijevanju evropskog kulturnog nasljeđa. Pobjednički muzeji dobijaju bronzanu statuetu “La femme auk beauk seins” (Žena s lijepim grudima) autora Žoana Miroa, koju čuvaju godinu dana, kao i diplomu.

Nagrada se smatra najvažnijom godišnjom nagradom u evropskom muzejskom sektoru.

”Nagrada se dodjeljuje muzeju koji ima najizraženiji doprinos privlačenju publike i zadovoljstvu posjetitelja jedinstvenom atmosferom, maštovitom interpretacijom i prezentacijom, kreativnim pristupom obrazovanju i društvenom odgovornošću”, stoji u obrazloženju nagrade.

( Jelena Kontić )