Ako je zbog „Heroja na magarcu” protjeran, sada je vrijeme da se vrati
O svom ocu Miodragu Bulatoviću, odrastanju uz njega i njegovoj zaostavštini, odnosu prema umjetnosti i životu, ali i svom pogledu na to, a povodom festivala “Karneval romana” u Nikšiću i ustanovljene nagrada sa imenom njenog oca, vrsna lutkarka i pozorišna djelatnica Barbara Bulatović govori za "Vijesti" i otkriva da postoje ideje o dramatizaciji nekih njegovih djela i objavljivanja rukopisa. Pored toga, ona specijalno "Vijestima" ustupa neke fotografije iz porodičnog albuma
Biti kćerka jednog od najznačajnijih i najprevođenijih domaćih romansijera za Barbaru Bulatović znači(lo) je radost, ponos i savršeno usklađenu porodicu u kojoj svako ima i nosi svoju određenu ulogu. Značilo je i stid, suočavanje s identitetskim pitanjem, politikom, osudom okoline, pa zato njen identitet počinje u inostranstvu...
To što je kćerka velikana crnogorske književnosti Miodraga Bulatovića, prije ili kasnije, Barbari je moralo donijeti i susret s velikom kulturno-umjetničkom ostavštinom njenog oca, ali i neku vrstu obaveze da ga povrati u zavičaj, uzdigne i obnovi, ali i da samu sebe prevaziđe ne bi li se samostalno izgradila kao osoba, ispostavlja se umjetnica.
Lik i djelo njenog oca ostavljaju snažan uticaj i odjek i danas, a iako nije dio obavezne školske lektire, djela poput “Heroj na magarcu”, “Crveni petao leti prema nebu”, “Đavoli dolaze”, “Vuk i zvono”, Ninovom nagradom ovjenčani “Ljudi sa četiri prsta”, kao i sva ostala, mogu se smatrati kanonom crnogorske književnosti. Sklon prikazima mračnog, pa i morbidnog, on u svojim djelima predstavlja groteskne, tragične, definitivno autentične likove, pa njegova literatura ostaje vječito aktuelna, sjedinjena sa crnogorskim prostorom, mentalitetom, običajima, težinom krša i patrijarhata. Ipak, govoreći za “Vijesti”, Barbara Bulatović svjesna je i kaže da je književna zaostavština Miodraga Bulatovića godinama, pa i decenijama, zanemarivana i zapostavljana, a čudi se i kako to da trenutne okolnosti nijesu dodatno oživjele djelo “Gullo Gullo”.
No, ukoliko mu se nije odužila, Crna Gora sada za to ima priliku, iako Miodrag Bulatović dugo već nije prisutan na crnogorskoj književnoj sceni, kaže Barbara za “Vijesti”. Ona je bila gošća prvog izdanja književne manifestacije “Karneval romana”, upriličene krajem maja ove godine u Nikšiću, a koja je posvećena stvaralaštvu njenog oca i u okviru koje će biti ustanovljena i međunarodna književna nagrada koja će nositi ime Miodraga Bulatovića, predstavnika karnevalizovane književnosti.
Rođen je u selu Okladi, kod Bijelog Polja 1930. godine, a preminuo u Igalu 1991. Neredovno se školovao, Gimnaziju je završio u Kruševcu 1950, a na Beogradskom univerzitetu je studirao psihologiju i književnost. Radio je kao novinar, a angažman u Socijalističkoj partiji Srbije djelimično je obilježio i njegovu karijeru i život. Živio je u Sloveniji odakle u Nikšić dolazi Barbara...
Djecu je čuveni Miodrag Bulatović učio lijepom ponašanju, pripovijedanju, pisanju, stvaranju, a besjedama i igrarijama s njima moglo bi se naslutiti da je možda nadomještao nedostatak očinske figure u sopstvenom odrastanju, nakon što je na njegove oči otac mu ubijen.
Relativno mlad, Miodrag Bulatović je preminuo, a moglo bi se reći da je Barbara preuzela umjetnost kao svoj način komunikacije, djelovanja i života. Vrsna lutkarka i pozorišna djelatnica i sama provokativnim stilom i izrazom spaja niz umjetnosti i kompletira ih u teatar odbijajući da se povinuje komercijalnom, tehnološkom, lakom i pitkom površnom sadržaju ili pak procesu.
U razgovoru za “Vijesti” ona otkriva da je ostala nenapisana knjiga “Zvezda u grlu” o djetinjstvu, odrastanju, ubistvu Miodragovog oca koje je počinio njegov tetak na čijem nišanu se i on kao dječak našao svjedočeći prethodnom činu... Tako je i dječak Miodrag dobio težak izbor, nametnut mu je težak put, a njegov život nosi(o je) misiju. Izabrao je da svoju sudbinu usmjeri ka književnosti umjesto ka osveti i mržnji, što je jednom prilikom i sam svjedočio.
O svom ocu, odrastanju, manifestaciji koja ju je poslije dugo vremena dovela u Crnu Goru, planovima o daljoj saradnji koja podrazumijeva i objavljivanje nekih, do sada neobjavljenih rukopisa, Barbara Bulatović govori za “Vijesti” i specijalno "Vijestima" ustupa neke fotografije iz porodičnog albuma.
Izdvojila je fotografiju porodice, ali i Miodraga Bulatovića sa svojim roditeljima tredesetih godina prošlog vijeka. Tu je i fotografija mladog Miodraga tokom šezdesetih kada je bio u azilu u Francuskoj, Miodrag sa djecom, zatim Barbara, Aleksandar i Matija krajem osamdesetih, Barbara sa babom Milicom iz Bijelog Polja na Krekovom trgu u Ljubljani...
Festival “Karneval romana” osnovan je i pokrenut u Nikšiću, posvećen Vašem ocu, čuvenom crnogorskom književniku Miodragu Bulatoviću... Kako ste doživjeli prvo izdanje ove manifestacije?
Prije svega, drago mi je da je organizatorka Bojana Obradović odabrala baš taj naslov koji u sebi nosi pojam “karnevalizacije” jer mi je to blisko i čini mi se da je to prava nota koja odgovara i vezuje se i za mog oca Miodraga, jer je on baš u tome na sebi svojstven način bio dobar. I sama se time bavim, kao lutkarka, a da to možda u potpunosti ni ne znam. Inače, prvi put sam sada boravila u Nikšiću, tek drugi put u Crnoj Gori, nakon gostovanja na festivalu “Refestikon”, a mi kao porodica prethodnih, možda i 50 godina, uopšte nijesmo dolazili u Crnu Goru, a nije ni naš otac.
Pa ipak, djeluje da ga je čitavog života vukao zavičaj, a upravo djetinjstvo ga oblikovalo. Mi o Miodragu Bulatoviću znamo uglavnom onoliko koliko nam je on to omogućio putem njegovih djela, a onda i zapisa drugih koji su ostali da svjedoče o njemu. Šta biste Vi rekli, ko je i kakav (bio) Miodrag Bulatović kao književnik i kao otac?
Kao otac je bio divan. Naše djetinjstvo je bilo prelijepo i on je tome mnogo doprinio. On nas je učio da pripovijedamo. Svakog jutra umjesto da nas uči ono što očevi inače uče djecu, a ja ne znam šta bi to bilo, možda vožnja bicikla, gimnastika i slično, mi smo morali da prepričavamo, pričamo, čitamo izražajno i slično. To su bili zanimljivi trenuci koji bi mogli trajati i po cijeli dan. A onda, volio je i sam da nam priča, da nam predaje, da nas uči... Bivao je često odsutan, ali uvijek prisutan u našim životima, kao neka eminenca iznad nas... Djetinjstvo je i nekako ispratio, da bi kasnije svega dva puta godišnje dolazio u Ljubljanu. Mi smo u međuvremenu malo i porasli, pa je već i to bilo drugačije. Rekla bih da je tada bilo gogoljevski - on je želio da bude strog otac, ali da ga volimo. I uspio je u tome.
A s druge strane, da li ste imali uvid u njegov rad i važnost onoga što on gradi u svojoj profesiji i karijeri? Da li ste pomišljali tada koliko će i kakvog traga ostati za njim?
Mi smo živjeli u Sloveniji i, kao što znate, on je bio veliki provokator, a mi smo sve to nekako doživljavali. U Sloveniji je imao sporova, svuda ih je uvijek imao. Kad je pisao, on nam je svoje junake pokazivao, dovodio je ljude u kuću i govorio nam ko je koji iz njegovih djela... Uglavnom, htio je da napravi od nas porodicu koja će brinuti o njemu i u profesionalnom smislu... Htio je da napravi jednu fabriku koja se brine o njemu i njegovoj promociji i predstavljanju, da mi budemo njegov sektor za marketing, PR tim... Trebalo je da budemo zaduženi za bibliografiju, raspoređivanje, reklamiranje i slično. Mi smo bili djeca i sve nam je to bilo zanimljivo, i da režemo isječke iz novina, da pišemo, prepisujemo, stavljamo u presu i tako dalje. Bili smo angažovani u rezanju, lijepljenju, osmišljavanju, svašta smo radili. S druge strane, tada nije bilo kompjutera ili digitalizacije i moralo se ljudskim snagama sve to postići. A danas je sve to samo na klik, u nekom oblaku i dostupno svima. Tako smo mi, gogoljevski, postali porodica koja stoji u stroju i služi određenoj svrsi. To je moj neki utisak, mada smo bili djeca i nijesmo mnogo ni znali.
Što se njegove karijere tiče, imao je problema sa Slovenijom, a to je nekako postao i naš problem. Tako mi odjednom nijesmo bili dovoljno Slovenci. Bio je to snažan momenat u životima svih nas. Ja sam upravo zbog toga dugo bježala iz Slovenije u zemlje gdje ću biti niko i ništa, nepoznata i ono što sam kao sama ja. Što se mene tiče, zaista je postojalo pitanje da li da nosim njegovo djelo, očevu zaostavštinu, ili da stvaram nešto svoje.
Ostavio nas je dosta rano, prije 30 godina, i onda smo dalje morali sami.
I krenuli ste njegovim stopama u umjetnost, ali pozorišnu.
Da. Nekako sam se od malih nogu pronašla i snašla u jednoj lutkarskoj grupi, mada sam studirala rusku i englesku literaturu. Ipak, odlučila sam da se okrenem ka toj grani umjetnosti u kojoj mogu da sastavim sve svoje afinitete i talente. Što sam više bježala od literature to sam se više vraćala literaturi, ali i izlazila iz njenih okvira, što sam naknadno shvatila. Mnogo mojih predstava su baš dramatizacija nekih literarnih djela, ali ne i djela moga oca. Tu su Harms, Čehov, Dostojevski, Šekspir, Džek London...
Jeste li razišljali o dramatizaciji (nekog od) djela svoga oca?
Uvijek se radujem kada neko drugi radi nešto u vezi s njegovim djelima. Na primjer, znam da je Gojko Čelebić napravio dramatizaciju “Heroja na magarcu”. Baš smo se prije puno godina sreli u Pragu jer je on tamo studirao, baš kao i ja, i pričali smo o tome da bi bilo fino napraviti još nešto. A onda je krenuo rat i potpuno smo izgubili kontakt. Meni lično je uvijek bilo lakše raditi nešto drugo, pretpostavljam da je u pitanju neko manje opterećenje u odnosu na ono što je porodična ostavština.
Vjerovatno je istovremeno i veliki teret i obaveza biti kćerka takvog književnika, intelektualca? U Crnoj Gori je Miodrag Bulatović od posebnog značaja za naše društvo, kulturu i književnost... Da li imate neku sliku o tome, s obzirom na to da živite u Sloveniji gdje, možda, njegov lik i djelo i nijesu toliko prepoznati?
Sigurno da jeste i teret i obaveza biti dijete Miodraga Bulatovića, ali na različit način ovdje i tamo. U Sloveniji je apsolutno drugačije. Mi zapravo krijemo sve u vezi s njim, nerijetko krijemo i da imamo bilo kakve veze s njim. On je tamo zapamćen kao čovjek koji je branio jugoslovenstvo i jezik kao jugoslovenski jezik što je (bilo) skandalozno. Počelo je to baš velikim skandalom prije raspada Jugoslavije i prije osamostaljivanja Slovenije kada je situacija u društvu bila dosta napeta. Slovenci su redovno tada organizovali okrugle stolove i diskusije o tome kako je slovenački jezik uprljan srbizmima, anglicizmima, amerikanizmima i tako dalje, a baš tada je on počeo tu svoju veliku debatu govoreći da to djeluje kao da spremaju četvrti rajh ili nešto u tom smislu... Zbog toga smo uvijek pomalo krili vezu s njim, makar ja, jer meni nije bilo svejedno da li ću proći kao Slovenka ili ću biti označena kao stranac, pa čak i izdajnik. Zbog toga moj identitet počinje u inostranstvu, a ne u Sloveniji. Kada sam se vratila sa studija, sačekala me je nezavisna Slovenija i onda sam počela kao umjetnica da nosim i koristim ono “meko ć” što mi nije lako padalo, ali dobro, nekako je prošlo.
Paradoksalno je, ali interesantno sa socijalnog aspekta, a s psihološkog veoma teško, kriti se od nečega na šta bi trebalo da jeste i budete i te kako ponosni, a dodatno kada je to nešto ili neko vaša identitetska odrednica.
Pa da, u pravu ste. Nije lako.
Nakon dvije posjete Crnoj Gori kako vidite odnos države i kulturnih institucija prema Vašem ocu i nasljeđu? Dodatno treba naglasiti i da je on jedan od naših najprevođenijih pisaca...
Ja mislim da taj neki odnos tek sada počinje. Mislim da dugo nije bilo ništa što se tiče njegovog imena i djela. Bio je taj embargo i slično... S druge strane, on je mnogo volio da priča o Crnoj Gori i prepričava nam razne događaje koje pamti iz svih krajeva Crne Gore, o Rovcima, Okladima, ljudima interesantnih imena, nadimaka, sudbina... Kada sam prvi put išla u njegovo rodno selo, osjećala sam kao da sve te likove iz njegovih priča doživljavam i osjećam. Mislim da je kod njega i s te strane bio izražen malo “sindrom Gogolj”. Na šta mislim? Nikolaj Vasiljevič Gogolj je bio Ukrajinac, a pisao je na ruskom. Tako i moj otac, ne zna se šta je (bio), da li jugoslovenski pisac, pa srpski, crnogorski, šta sad? I nije on jedini... Ima tu još velikih imena među Crnogorcima, recimo Bećković, Šćepo i još mnogi drugi. Svi ti ljudi su bili naši porodični prijatelji. S druge strane, on je u Sloveniji zapamćen kao čovjek koji je branio jugoslovenstvo i jezik kao jugoslovenski jezik i zbog toga tamo nije bio prihvaćen... Svakako, mi imamo velike planove za saradnju u budućnosti, pa ukoliko se Crna Gora do sada nije odužila Miodragu Bulatoviću - sada ima šansu.
Miodrag Bulatović je rekao jednom prilikom da je vratio sebe u zavičaj pišući jezikom zavičaja istovremeno ga uzdižući i ismijavajući se, pritom se pozivajući na dramaturgiju u kojoj je afirmacija putem ismijavanja i te kako moguća. Da li smo mi kao društvo na nekom dovoljnom intelektualnom stepenu da možemo shvatiti i prihvatiti to? Čini mi se da teško prihvatamo i razumijemo takav postupak.
Sada su drugačija vremena, ali ako pomislim da je bio disident zbog “Heroja na magarcu”, da je bio otjeran, onda mislim i da je sada vrijeme da se vrati. Ja se bavim donekle sličnim poslom. Radim predstave za odrasle, ne samo za djecu, iako svi lutkarstvo vezuju za rad za djecu i s djecom, ali to je ipak mnogo širi kosmos. Ismijavanje je jedna vrlo važna komponenta u umjetnosti, intelektu i životu generalno. Da li je društvo zrelo, ne znam. Treba imati distancu i znati razumjeti. Zato je meni Gogolj veoma blizak, pošto je to neka vrsta kanala kroz koji onda može sve, a u lutkarstvu je sve dozvoljeno. Imaginarni svijet možeš izmisliti sam, sam mu postaviti granice i onda se unutar toga obračunati s onim što želite.
Spominjući ismijavanje, upravo neki suptilni sarkazam, groteska, ali i jezik blizak običnom čovjeku odlika su i njegovog rada, ali isti taj princip progovara i kroz Vas i Vaš rediteljski i umjetnički postupak. To je moja slobodna procjena.
Pa da, nemojte me pogrešno shvatiti, ali on nas je naučio nekom egzorcizmu. U stvari, ti počneš nešto, zamisliš nešto i onda oko te jedne ideje koja treba biti tačna, kritična, s porukom i slično, treba stvoriti čitav konstrukt. I kod prepričavanja i kod anegdota to je uvijek bilo najvažnije - pitanje kako provesti tu crvenu nit koja sve povezuje... Studirala sam u Francuskoj gdje se lutkarstvo ozbiljnije uzimalo u obzir, a bila sam prva generacija Međunarodne škole lutkarstva gdje je bila ideja da će lutkarstvo spasiti pozorište 21. vijeka. Bilo je dozvoljeno sve. Mi smo mogli da na lutkarskoj sceni postavljamo i tešku poeziju što je meni prijalo. Znala sam proces nekako instiktivno, a naučila sam sve ono dodatno - šta, čime, kako... U stvari, ja u pozorištu radim u potpunosti sve ono što više nije u modi, jer je sada u modi fah-foh idiotizam - radiš kako se kaže, tipa samo svjetlo, samo dramaturgiju, samo kostim, samo glumu, a ja sam nekako naučila da napravim sve, od postera, lutaka, kostima, i to sve da radim rukama. To je veliki manufakturni rad nakon kojeg slijedi ostatak produkcije, kreacije, marketing...
Kažemo da su svevremena, a koliko su djela Miodraga Bulatovića aktuelna danas?
Baš smo pričali o tome na Karnevalu romana, s profesorom dr Petrom Pijanovićem i Bojanom Obradović kako je to bezvremenska literatura. Ja se na primjer čudim tome da “Gullo Gullo” nije sad u nekoj žiži interesovanja, jer vidite šta se dešava svuda u svijetu. U tom smislu on je bio vizionar. “Četvoroprstaši” su prevođeni i stigli su do svih tački svijeta. Ipak, ja mislim da je “Gullo” danas zapostavljen možda jer je težak za čitanje, ali bih ja istakla da to djelo zaista vrijedi čitati.
Znamo da je postojao i jedan njegov roman u nastajanju. Možete li nam reći nešto više o tome?
Da, to je “Zvezda u grlu”, a znam i da je bilo nešto o Drakuli što je pisao i što je ostalo nedovršeno. Sjećam se da je često govorio da mu je ambicija da napiše samo još jedan roman i to o tome kako je ubijen njegov otac, a naslov bi bio taj - “Zvezda u grlu”.
Čitala sam o njegovom odrastanju i tome kako je ostao bez oca, o tome kako je njegov otac ubijen i kako je i on sam, kao dijete, svjedok tog zločina bio meta, ali se nekom pukom srećom metak namijenjen njemu zaglavio u cijevi...
On nama nije puno pričao o tome, ali kada smo bili u njegovoj rodnoj kući sa svim tim piscima, koji su bili gosti na Refestikonu, više puta su nam različiti ljudi pričali o tome kako se sve to dogodilo, pa onda i kako su tražili tog Rusa, muža njegove sestre, koji je ubio njegovog oca, pokušao da ubije i njega, ali i kako se vratio njegov upaljač - što je bio znak osvete.
Imate li taj rukopis ili skicu sačuvanu?
Nažalost ne. Doživio je infarkt, a nakon što je umro, kada smo svi bili na sahrani, njegova sekretarica nam je pokazivala kako mu je pripremila penkalo, hartiju i sve drugo što mu je bilo potrebno ne bi li u bolnici započeo taj roman, možda ga i napisao. On je to istinski mnogo želio, ali nikako nije stizao da se tome posveti. I to me je podsjetilo na Gogolja koji je pisao svoje “Mrtve duše” godinama... Da je imao malo više vremena, možda bi “Zvezda u grlu” i postojala.
Jeste li razmišljali o tome da neke njegove spise posthumno objavite?
Mi čuvamo sve njegove rukopise, pisma, skice i slično i razmišljali smo i razgovarali baš sa Bojanom Obradović da možda objavimo te neke neobjavljene stvari. O tome trenutno diskutujemo i dogovori su u toku. Ima tu mnogo radio-drama, više njih koje su čak bile prevođene na druge jezike, iako svi misle da je tu samo taj “Godo”.
Znači saradnja se nastavlja, naredne godine nas očekuje i prva nagrada s njegovim imenom. Imate li neka očekivanja i da li biste još nešto dodali?
Planirali smo da napravimo malo veću, ambijentalnu manifestaciju čije će se mjesto proširiti i na cijeli park u Nikšiću. Nekada imam osjećaj da sam previše Slovenka da bih mogla potpuno predano da se uključim u sve ovo, a kada to kažem ne mislim u pozitivnom smislu, već se sramim pomalo.
Dodala bih, a ne znam da li je na mjestu da to kažem, ali ja primjećujem da su mahom sve žene uključene u dešavanja u Crnoj Gori, kako u organizaciju ove manifestacije, tako i u kulturu, što mi se mnogo dopada i što je po mom mišljenju zaista sjajno.
Ideja o dramatizaciji “Heroja na magarcu” i Rambu Amadeusu
Kako ste doživjeli Nikšić?
Veoma je fin grad. Intrigira me ono što sam čula, a o čemu mi je pričao brat, a to je da Nikšić ima toliko podzemnih voda koje utiču na energiju, vjerujem lošu energiju u nekom smislu. Ne znam da li je to tačno, da li ste i Vi čuli za to? Meni je Nikšić svakako lijep i dopadaju mi se ljudi. Ljubljana je možda samo malo veća i sređenija.
Pratite li crnogorsku umjetničku i kulturnu scenu i koliko? Vidjela sam da na društvenim mrežama ponekad dijelite Ramba Amadeusa...
Malo pratim, to jest samo onoliko koliko pronađem na Fejsbuku. Rambo nam je prijatelj i baš smo u Nikšiću pričali o tome da bismo da napravimo “Heroja na magarcu” s Gojkovom dramatizacijom i govorili smo o tome ko bi bio muzičar koji bi to iznio. Moje insistiranje, kojeg se i sada držim, jeste da bi to bilo to, u Bulatovićevom stilu, onda to može iznijeti samo Rambo. Njegova pjesma na Evroviziji, kao i većina mnogih drugih, u potpunosti je u duhu Miodraga Bulatovića, čisto ismijavanje i sarkazam. S njim sam ranije pričala o tome, dakle prije embarga, prije rata, kada smo se upoznali moja braća i ja s njim. Razgovarali smo tada, šalili se, dogovarali nešto, neku saradnju, ali onda nije došlo do bilo čega od toga, usljed svega što se dešavalo, raspada, rata, tranzicije. Morate znati da je ovih trideset godina prošlo kao ništa.
Trag Jugoslavije
Osjećaju li se ostaci jugoslovenstva i posljedice rata u Sloveniji, s obzirom na to da se ona prva osamostalila, ušla u Evropsku uniju i danas nam mnogima služi kao primjer razvoja, demokratizacije, ekologije i slično?
Ovdje ili u Sloveniji?
U Sloveniji, za početak.
Da, osjećaju se ostaci i jednog i drugog, ali ne bih mogla reći da je to opšti slučaj, već ja kao pojedinac osjećam sve to. Baš smo prije nekog vremena imali komemoraciju, odnosno susret svih nas koji smo se zalagali za izbjeglice, od 1991. pa dalje. To je bilo strašno, nazvali su to “Podalpski sevdah”, a tu je bio i koncert grupe koja je sastavljena baš od svih tih bosanskih izbjeglica u Sloveniji. Ja sam tada i svoju karijeru žrtvovala za to. Kako je krenula ta nezavisna Slovenija i histerija privatne inicijative, ja sam zapravo izabrala da radim za izbjeglice. Išli smo po centrima za izbjeglice i za njih igrali smiješne priče, priče iz bunara... Onda je bio momenat izbrisanih u Sloveniji, kada je 25.000 ljudi izbrisano. Kako je to teklo? Ja sam imala jugoslovensko, ne slovenačko državljanstvo, što je trebalo brzo zamijeniti. Međutim, bilo je ljudi koji nijesu to uradili i doživjeli su izbris, njih 25.000. I dan danas to nije sređeno i sve to su vidljivi tragovi. Meni je bila čast da nakon 30 godina mogu da gledam te ljude. Gledam ih i pitam se, ako su to bila djeca od oko pet, šest godina koja su gledala tu predstavu, da li se neko sjeća, da li je nekome to uljepšalo neki stresni trenutak.
A ovdje?
Pa tu i tamo... Nije najnovije što imate crnogorski jezik. Ipak, ja sam se prije dolaska pribojavala hoću li znati da govorim na pravi način i hoćete li me zbog toga prihvatiti.
Kritički i provokativan jedini je pravi pristup (u) umjetnosti
Šta biste Vi rekli, koliko je danas važna umjetnost, kako je njegovati i da li je potrebno da ona bude svojevrsna kritika društva i ukazuje na neke anomalije ne bi li se one prepoznale ili (samo) da bude ugodna, oplemenjujuća?
Ja mislim da je kritički i provokativan zapravo i jedini pristup u umjetnosti, ali se bojim da je populizam i te kako poremetio to stanje u umjetnosti. Umjetnik više nije glasnik neke poruke, već su to samo neke manevrističke metode. Ne govorim za sve. Ali kako je tehnološki počelo sve da se razvija, mnogo toga se i promijenilo. Recimo, ja i dalje radim i stvaram rukama, a 3D print je sveprisutan. Predstave su na strimingu i više nije važna publika nego dostupnost na internetu. Na osnovu toga bih rekla da pripadam jednom drugom vremenu, a vremena su se toliko promijenila. Ja se nadam da će se vratiti ta važna pozicija umjetnosti, posebno sada u ovim kriznim vremenima, tokom i nakon korone, pa i rat, čini se toliko nevažnim sve ono što se dešava u pozorištima kao da umjetnik mora ostati ili postati neka vrsta terapeuta, ne više provokator ili intelektualac. I sva ta spektakularizacija nama lutkarima samo umanjuje svijet i mogućnost egzistencije.
Nijesam znala koliko je teško biti žena
Pohvalili ste žensku organizaciju i prisustvo koje ste zapazili na manifestaciji. Kakav je položaj žena, žena u kulturi, u Sloveniji?
Biti glumica, režiserka, lutkarka, novinarka, biti ženskog roda i vidljiva u svom poslu je veoma značajno. Vi možda mislite da je Slovenija napredna po tom pitanju, ali postoji i druga strana u kojoj je šovinizam prilično izražen. Ne govorim s gledišta feminizma, već iz pozicije žene. Ja znam da nije lako i jednostavno biti žena, imati autoritet, biti domaćica, biti majka, biti profesionalna... Iskreno, ja nikada nijesam mogla ni zamisliti da zapravo to može biti toliko teško. Ipak, nije mi žao što sam se upustila u sve to jer sada imam rezultate svog rada i života. Zato mi je mnogo drago što sam u Nikšiću, makar u okviru manifestacije, primijetila da je na tom polju sve elegantno sređeno, makar na prvi pogled.
( Jelena Kontić )