Simboličan zagrljaj Boga i Satane

Muzičko-scenski komad “San o mikrokozmi”, autorke Mione Cvijović, istovremeno i njen doktorski rad, premijerno je izveden u utorak veče u Crnogorskoj kinoteci u Podgorici, na oduševljenje brojne publike, ali i ljudi iz struke.

Iako produkcijski gabaritno djelo umjetnica ga opisuje kao kamerno, ističući da je tako i zamislila “San o mikrokozmi”, ali i da svojom tematikom to i jeste.

Po motivima “Luče mikrokozma” Petra II Petrovića Njegoša, ideja o “Snu o mikrokozmi” nastala je na prvoj godini doktorskih studija, na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, pa tako autorka predstave, kompozitorka i dirigentkinja Miona Cvijović, istovremeno i tumači junakinju komada. Ona je okupila sjajnu ekipu koja je utjelotvorila komad, a čine je: koreografkinja Tamara Vujošević Mandić, kostimograf Jasmina Cvijović, u ulozi Boga Đorđije Tatić, i u ulozi Satane Nemanja Todorović.

Djelo potpunim čine i muzičari, pijanistkinja Milanka Nikčević, violinistkinje Eleonora Vujović i Dijana Pavićević, violistkinja Anda Dizdarević i violončelistkinja Maja Antić Kalezić. Pored njih učestvuju i solo pjevačice: Milica Žižić, Lorena Janković, Olivera Perunović, Aleksija Mihailović i Emilija Laković.

Mentor na doktorskom radu Mioni Cvijović je Svetozar Rapajić sa kojim se kroz razgovor i proces istraživanja na kraju iskristalisao i rezultirao radom na “Luči mikrokozma” Petra II Petrovića Njegoša kojeg Cvijović, ističe ona u razgovoru za “Vijesti”, mnogo voli i poštuje, pa je dodatno osjećala da se u tom smislu sve poklopilo, kao što se to samo u teatru može desiti.

”Ja dok čitam ‘Luču mikrokozma’ oduvijek doživljavam kao neku bajku i zato sam željela da napravim nešto posebno, ali da ne postavim baš ‘Luču mikrokozma’, nego da iskoristim taj tekst za ono što mene interesuje. Istakla bih i da je ovo ipak kamerno djelo, ali pošto ga izvodi veći broj učesnika, u smislu pjevanja i sviranja, zahtjevnije je u tom smislu i zato je na kraju izvedeno u većoj sali”, ističe ona i dalje objašnjava kako se djelo transponovalo iz Njegoševog lirskog u muzičko-scensko.

”Moj komad nije mnogo udaljen od izvornog djela i klasičnog tumačenja ‘Luče’. U mom radu govorim o bivstvovanju jednog ljudskog bića, o tome kako mi živimo, bavim se unutrašnjim - duhovnim, ali ne religijskim, već onim što smo mi i što predstavlja balans u nama. Pitam se i zašto neki ljudi mogu sebe da istražuju, žele da se istražuju, a neki to ne mogu, već žive po unaprijed predviđenim ili stečenim istim procesom. Moj rad se zove ‘San o mikrokozmi’, jer to i jeste jedan san, zato što ne možemo postići u potpunosti neki mir, takozvani zen, a to moramo shvatiti. Baš zato se neke misli i riječi ponavljaju u predstavi”, objašnjava Cvijović “Vijestima”.

Ona navodi i da se ponavlja sentenca “Um je samo jedan, svi drugi su kratkovidi” i obrazlaže da je značenje toga, kao i svega drugoga, u nama samima, a da je cijelo djelo alegorija.

”Mi smo iskra svega. Mi sami treba da pravimo balans između radoznalosti i mira, ali i svega drugog, u suštini. Zbog toga u mom radu Satana nije negativan lik, već je kompletno djelo postavljeno u simbolima. Na primjer, Bog i Satana nijesu Bog i Satana, već predstavljaju unutrašnju prirodu jednog ljudskog bića. Satana predstavlja radoznalost, ljutnju, strah, a Bog mir, pa možda čak i neku statičnost. Ono što hoću da kažem jeste da je neophodan balans, jer ako smo previše pod nekim životnim pravilima, onda nećemo uživati, ali isto tako, ako smo previše radoznali to može da nas odvede ka nečemu što za nas nije baš dobro. Sa tim ciljem je i u predstavi prikazan zagrljaj njih dvojice - Boga i Satane, gdje se vidi da se oni vole i da ne mogu jedan bez drugog. Kao što sam već rekla, sve je simbolika, pa i taj zagrljaj prikazuje dvije strane koje svi imamo u sebi, a koje ne mogu jedna bez druge, ali ih mi sami razdvajamo iz raznoraznih stvari i razloga”, kaže Cvijović.

Zagrljaj koji postavlja može se tumačiti i kao prihvatanje samoga sebe i onoga što jesi, potvrđuje umjetnica.

”To je pomirenje našeg bića, našeg sopstvenog ja. To je pomirenje svega što postoji u svima nama, jer se svi borimo sa istim stvarima i problemima, samo što se u mojoj predstavi ja više bavim unutrašnjim i moram priznati da je sve napravljeno po mom senzibilitetu”, ističe ona.

A prihvatanje sebe, čemu prethodi istraživanje i spoznavanje sebe, kompleksan je i cjeloživotni proces, često i zanemaren u svakodnevnim obavezama i žurbama.

”O tome ja govorim - niko se danas ne bavi sobom. A bavljenje sobom ne znači otuđenje od drugog, naprotiv. Ja govorim o tome da prvo moramo da volimo sebe, da bismo mogli da pružimo ljubav drugom biću, drugom čovjeku. A ljubav je u nama, kao što je i sve u nama, pa zato prvo sebe čovjek mora otkriti ili se makar truditi”, poručuje Cvijović.

Umjetnica svoje korijene vezuje za Crnu Goru i Bijelo Polje, odakle je njen otac i gdje njeni roditelji žive. Ipak, nakon završene bjelopoljske Škole za osnovno muzičko obrazovanje, Cvijović je školovanje nastavila u Kruševcu, odakle je njena majka, pa zatim u Nišu, Banjaluci, a nakon Opšte muzičke pedagogije odlučila se za smjer dirgovanje, a pored dirigentskog rada i iskustva i komponovanje je zastupljeno u njenoj umjetničkoj karijeri. Nastupala je na brojnim svjetskim scenama, a radoznala i željna znanja, edukaciju je nastavila na doktorskim studijama u Beogradu čiji je rezultat i “San o mikrokozmi”.

”Što se mene tiče, mogu da kažem da sam vrlo radoznala. Volim pozorište, teatar, obožavam operu. Ja jesam dirigent, ali to samo po sebi mi nije dovoljno. Nije mi dovoljno da stojim pred simfonijskim orkestrom i da dirigujem, već sam željela da isprobam i druge sfere umjetnosti, pa sam zato i upisala doktorske studije. Moj mentor Svetozar Rapajić i ja smo razgovarali o tome gdje da bude predstavljen moj doktorski rad, a on je uvažio moju želju da to bude u Crnoj Gori. Voljela bih da kažem da je pokrovitelj ovog projekta Crnogorska kinoteka čiji je direktor Goran Bjelanović pokazao želju da se ovo djelo izvede u Kinoteci, odnosno sali Muzičkog centra i Crnogorske kinoteke”, kaže Cvijović.

A utisci nakon premijere se nijesu slegli i ostavljaju autorku bez mnogo teksta.

”Mislim da je premijera odlično prošla i teško mi je reći bilo šta. Sve je bilo dobro i ja sam veoma zadovoljna, samim tim što smo svi dali sve od sebe. I ja sam sama dala sve od sebe, a dodatno zato što prvi put radim ovako nešto u smislu da sam na sceni, da igram, glumim i da sam autorka. Ipak, ja sam dirigent i obično sam okrenuta leđima publici, što mi djeluje nekako lakše jer se fokusiram na ansambl koji mi prenosi energiju publike koju ja ne vidim. Sada je bilo drugačije i bilo je uzbudljivo, zato što volim scenu i volim da budem na sceni. Bilo mi je veoma uzbudljivo. Meni je znatiželja jača od straha i uvijek sam znatiželjna da vidim šta je i kako je nešto drugo, pa me to i gura i podstiče. Ne dozvoljavam sebi da me strah parališe iako jesam bila mnogo uplašena i pod tremom. No, čim sam stala pred publiku - to je to. Ipak, ponavljam, najbitniji mi je moj tim i željela sam da svi što bolje izvedu uloge koje su im dodijeljene, a tako je i bilo”, zadovoljno priča Cvijović.

Zadovoljstvo dolazi uz premijernu izvedbu, ali nakon sjajnog procesa i predanog rada odličnog ansambla, ističe ona.

”Divan tim je radio sa mnom na ovom procesu, to su sve ljudi koji znaju svoj posao, jednako mladi umjetnici koji su tek počeli i/ili upisali fakultete, ali i izgrađeni muzičari, kao i koreografkinja Tamara Vujošević Mandić koja je izgrađena žena i umjetnica. Silno sam željela da radim sa njom, jer sam gledala njen rad i vidim da ona razmišlja u savremenom pravcu, baš kao i ja. Tokom procesa se nekako drži balans, lijepa riječ je uvijek bitna, makar meni jer ne želim tenzije i volim da kada radim sa nekim - funkcionišem kao da smo porodica i da svi imamo jedan zajednički cilj. U ovom slučaju, energija svih nas se poklopila. Svi smo jedva čekali da dođemo na probe, svima je ovo bilo nešto novo... Glumci Nemanja Todorović i Đorđije Tatić nesebično su se predali djelu, a rekla bih da je za svakoga iz ekipe ovo bilo nešto nesvakidašnje i novo, pa i za mene kao autorku”, priča Cvijović.

Ona otkriva da joj je bilo interesantno i izazovno raditi na ovom projektu koji ju je dodatno podstakao i inspirisao za neke naredne.

”Ovo što smo uradili nešto je sasvim novo, a ja ne mogu da kažem šta je to, niti svoju umjetnost podvrgavam stilu ili bilo kakvim okvirima, već volim to da posmatram kao nešto što je izašlo iz mene. Ne volim okvire, jer okviri ne dopuštaju slobodu, a čim ih postavite vi u njima morate ostati i ne možete se udaljiti. Zahvalna sam što je čitav tim prepoznao moje namjere i pomogao mi da ovo djelo postavimo na još viši nivo. Ja jesam ranije učestvovala u sličnim projektima, ali sada sam i autorka i glumica, pa osjećam i veću odgovornost. Zato mi je stalo da ljudi čuju sve nas, da svi budu dobri i zadovoljni i da ih publika sve registruje. Zahvalna sam što sam upoznala sve ove ljude i što sam imala priliku da sarađujem sa svima njima”, kaže Cvijović.

Crnogorskoj publici ostaje da čeka neku narednu izvedbu “Sna o mikrokozmi”.

Crnoj Gori nedostaje operska scena i sluha za umjetnost

Miona Cvijović ističe da joj je drago da je “San o mikrokozmi” premijerno izveden u Crnoj Gori koju voli, iako je život i karijera trenutno vezuju za Srbiju. A s obzirom da crnogorska publika nema često priliku da uživa u ovakvim formama, “Vijesti” je zanimalo i šta Cvijović misli o kulturno-umjetničkoj sceni države iz koje potiče.

”Što se tiče umjetničke scene u Crnoj Gori, voljela bih da postoji više šansi i prilika za mlade ljude i umjetnike uopšte. Zato mi je žao što ne postoji operska scena i voljela bih da ima više sluha za umjetnost, a da se mladim umjetnicima otvaraju vrata, jer danas je teška situacija na različitim poljima, a u Crnoj Gori ima mnogo talentovanih, obrazovanih i ljudi koji su voljni da rade, ali im nijesu otvorena vrata. Mislim da bi na tome umjetničke institucije trebalo malo više da porade i pruže više šansi umjetnicima, čega mislim da fali u Crnoj Gori”, kaže ona.

Zbog toga je i dodatno željela da se premijera desi u Crnoj Gori i obrazlaže:

”Jer znam i vjerujem da postoji mnogo divnih ljudi koji su neprikosnoveni u svom poslu i žele da rade, uče, saznaju nešto novo, pa samim tim i vide nešto novo”, kaže ona.

A pored svega toga, umjetnicima nikada nije lako, podsjeća Cvijović.

”Danas je teško biti umjetnik i opstajati u umjetničkom svijetu, koliko god da to zvuči kao floskula. Teško je, jer veliku ulogu igraju finansije, posebno kad radite djela poput ovoga u kojem imate i glumce i muzičare, gabaritan komad, a namijenjen kamernoj sceni. To je neko moje viđenje stvari i nadam se da će uskoro biti bolje”, zaključuje Cvijović.

( Jelena Kontić )