Makedonski džez na sedam osmina

Kada uđete u određene godine, postajete izbirljivi, da ne kažem neku težu riječ. Muzika mora da probije teške naslage vremena, sjećanje na loše i manje loše svirke na mnogim binama, u mnogim zemljama. Magiju muzike više ne podržava magija mladosti, već je nemilosrdni filter iskustva hladno prosijava.

Rijetko idem na koncerte

Uglavnom propuštam ta ritualna okupljanja. Osamdesetih sam ih vidio stvarno puno, više nego što mi je potrebno da se sjećam. Ponekad me u poslednje dvije decenije neko ipak nagovori da pogledam stvari koje sam propustio kao mlad čovjek. Tako sam prije desetak godina otišao na Galiju u Beogradu i bio zatečen - ta muzika je bila bolje i svježije odsvirana od muzike bendova koje sam u mladosti više cijenio. Na poneki koncert sam otišao da pravim društvo lijepoj ženi - tako je bilo i na koncertu Dina Merlina u beogradskoj Areni. Inscenirana emocija nije dostigla nivo ni jednog njegovog nosača zvuka. A kamoli nivo koji je imao kada je osamdesetih promovisao Kokuzna vremena u Sarajevu. U Beogradu je to bio čisti lažnjak.

Jednom prilikom godine 2008. ležao sam na toplim keramičkim pločicama terase u iznajmljenom stanu na Senjaku. U bašti je komšija Milutin spremao svadbarski kupus u velikom livenom ćupu. Toplo jesenje predvečerje. Sa Hipodroma su dopirali zvuci nekog koncerta. Čini mi se da je vjetar u suton do uva donio rif gitare koji me vratio trideset godina unazad - YU grupa. Nisam poželio da siđem do konjskog trkališta i poslušam šta braća Jelić - muzičari koje inače cijenim zbog čestitog odnosa prema roku - imaju da mi saopšte. Sve je već rečeno.

Možda sve to ima veze i sa pomjeranjem muzičkih sklonosti. Etno džez, Kuba, zapadnoafrički zvuci, eksperimentalna klasika iz doba ekspresionizma, brazilski i skandinavski džez, fado, ciganski trubači, sve je to ovih decenija nudilo muzičku rekonfiguraciju moje duše. I ja sam prihvatao te ponude.

Ali na ovaj koncert hoću

Ovaj put nije bilo dvoumljenja. Kada su mi društvene mreže među obilnim treš informacijama ponudile i obavještenje da u zgradi Banovine u Nišu svira Vlatko Stefanovski sa svojim triom, odmah sam na platformi u internetu koja prodaje ulaznice kupio karte. Oko 12 eura nije neki trošak, ako imam priliku da konačno čujem šta prstima umje da ispriča svakako najinteresantniji gitarista bivše jugoslovenske scene.

Ni sam ne znam kako se desilo da mi je Vlatko promakao osamdesetih kada sam išao na svaki raspoloživi koncert. Prije nekoliko godina sam u Ohridu bio u društvu sa Vladom iz Skoplja. Njega je ljubazno pozdravio čovjek koji je sa porodicom sjedio u istoj kafani. Kada smo izašli moja saputnica je rekla Vladi da čovjek s kojim je srdačno popričao opasno liči na Vlatka Stefanovskog. „Pa to jeste Vlatko Stefanovski“, rekao je on uz smijeh. Njih dvojica su se dobro znali.

Vlatko je bio prva jugoslovenska zvijezda iz moje mladosti koju sam najprije sreo u kafani. Tada sam shvatio da je to mig sudbine - davnašnji nedovršeni zadatak, odlazak na koncert takvog gitariste, obaviću prvom prilikom.

Slučaj je htio da to bude niška Banovina.

Zagrijevanje prije koncerta

U grad sam doputovao tog popodneva. Na vreloj autobuskoj stanici dočekao sam i Milana, gosta iz Splita, koji voli pjevanje u zboru i u klapama, uopšte višeglasje. Mada stariji od mene, i on je, pošto je bio u gostima u Beogradu, želio na koncert. Ali kada je već u Nišu, odveo sam ga prvo u Mali podrum, gdje smo izjeli čuvenu teleću glavu iz rerne i zarakijali se, pa smo skoro zakasnili na koncert. Pred zgradom Banovine, sa desne strane, pružio se red. Mi, matorci, razgalamili smo se, ubravši poneki osmijeh nevjerice među mlađim Nišlijkama i Nišlijama koji su čekali u istom redu. Ne znam da li im je bila zabavniji Milanova ikavica ili moj govor sa svim padežima.

Kratak pretres na ulazu i onda hod kroz već krcato koncertno dvorište. Jedan redar nas šalje lijevo, u ćošak, kaže da se odatle sve vidi, ali ima vazduha i mjesta. Tako je i bilo. Krošnja nekog drevnog stabla neodređene vrste izgledala je kao crni čupavi ukras iznad osvijetljene bine iza koje su kao kulisa bili ogromni prozori iz jugoslovenskog kraljevskog perioda.

U našem ćošku zaista nije bilo puno ljudi. Mirisalo je na marihuanu. Na binu je izašao Vlatko sa sinom Janom za bubnjevima, i Ivanom Kukićem na basu. Ova svježa krv, mladost koja već neko vrijeme nastupa sa Vlatkom, pokazala se kao izuzetno dobar recept.

"Faith, hope, love"

Kažu da neki ljudi stare kao katedrale. U Vlatkovom slučaju je to zaista tačno. „Makedonsko devojče”, njegova verzija, zazvučala je kao veliko obećanje. Potom „Si zaljubiv edno mome” - svedenija verzija nego u nastupima u kojima su uključene i klavijature. Već mi je ovdje jasno da prisustvujem izuzetnoj večeri. „Eleno, kerko, Eleno” dovodi nas u meditativni štimung. Publika je posvećena, usredsređena, srdačna. A tri muzičara na bini očito raspoloženi za svirku. „Vlatkovo oro” je pokazalo svu brzoprstu virtuoznost gitariste koji ne mari za trendove i modne talase, već - svira instrument s kojim je srastao. Onda shvatim da sam na društvenim mrežama prečesto slušao Vlatkove akustične nastupe, pa sam skoro zaboravio do koje mjere taj zvuk može biti čvrst - rok najbolje sorte garniran nesvakidašnjim gitarskim pričama.

Lakoća s kojom Vlatko Stefanovski mijenja registar, ulazeći iz džeziranog etna u tvrdi zvuk, pa u fanki da bi se vratio u baladu kojom poručuje da moramo zadržati vjeru, nadu, ljubav, naprosto je fascinantna.

Teritorija: jendvatri - jendva, jendva

Vlatko je malo govorio, samo je u kratkom obraćanju publici napomenuo da ne zna da priča viceve i nije duhovit kao neke njegove kolege, ali je zato obećao da će svirati dalje i dalje i dalje. To je i radio, bez pauza i kompromisa. U jednom trenutku je kratko najavio ulazak na teritoriju „jen-dva-tri, jen-dva, jen-dva”. Na toj teritoriji je on još iz slavnih vremena benda Leb i sol ipak najviše kod kuće.

I onda Jan Stefanovski ulazi bubnjevima u taj naš balkanski, sedmoosminski, arhetipski ritam, u publici se diže raspoloženje, ruke biju dalnom o dlan i - gitara počne da priča, a svi mi u sebi pjevamo: Jovano, Jovanke.

U publici je primjetno ono tiho ključanje koje će se na kraju pjesme pretvoriti u uzvik iskrenog oduševljenja iz hiljade grla. Bio je to zajednički trans muzičara i ljudi okupljenih oko bine, jedan od vrhunaca večeri.

Hitovi poput vremeplova

Te večeri su nas razgalili stihovi iz „Gipsy songa”, himne gastarbajterske čežnje: „Ja sum šetal, ja sum bil na zapad/ duri do Germanija/ za da najdem parče leb za mene i za/ mojata familija”.

Nisam znao da znam napamet sve te refrene - „Čuvam noć od budnih” ili „Kao kakao”. Kad smo već kod ovog hita s kraja osamdesetih - on je svojom porukom najbolje odrazio duh umiruće jugoslovenske epohe:

„Deca kao ne znaju

Starci kao mudruju

Vojnici kao budni

Žene kao verne

Sve je mutno

Kao, kao kakao“

Na tom mjestu ne mogu da se ne sjetim Tuzlaka Bahrudina koji je 1991. u kamere Jutela na početku oružanih okršaja u Sloveniji na pitanje šta se tu dešava rekao: „Oni se kao otcjepljuju, a mi kao ne damo”. Baš tako, Bahrudine, kao kakao. Krvavi kakao.

Vlatkova mikroklima

Vlatkove duže melodije su u meni probudile asocijativne nizove, sjećanja za koja nisam znao ni da postoje. Moje prvo gimnazijsko preslušavanje albuma prvenca Leb i sol krajem sedamdesetih donijelo mi je veliko zadovoljstvo. Pored tada veoma poznate „Nisam tvoj” stalno sam na lošem gramofonu iznova slušao i instrumentalu „Kokoška”. Sada, u Nišu, povezujem taj osjećaj sa instrumentalom iz osamdesetih za koju Vlatko kaže da mu je u ukupnom opusu najdraža: “Bistra voda”. Na kraju Vlatkova gitara pijuče kao pile. “Kokoška” se u ove četiri i po decenije podmladila.

Na kraju nam je VS trio poklonio vječni hit „Skoplje”. Naravno, svi su pjevali. Vlatkova čarobna gitara me je još kao mladog čovjeka pripremila za Makedoniju, za moje česte odlaske u Skoplje, za prijateljevanje sa tamošnjim ljudima. Nije kurtoazno to što je Vlatko na kraju rekao pred niškom publikom - preko 70 koncerata u toj postavi, a u Nišu je bilo najbolje. „Niš - rokerski grad”, doviknuo nam je Vlatko Stefanovski.

Kada su se svjetla upalila shvatio sam da je više od polovine publike sjedokoso ili ćelavo. Mi smo raspjevana „bijela kuga”. Ali još uvijek umijemo da odstojimo dva sata okupljeni oko magijskog zazivanja boljeg svijeta. A ona druga polovina, mlađa publika, spada u čudo muzike koja podmlađuje i koja se podmlađuje.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )